Vrtlarenje - praktična strana duhovnosti

Briga o vrtu ili sobnom cvijeću umnogočemu nalikuje životu: pokazuje nam da je sve ples rađanja i odumiranja te da se u svakom trenutku možemo 'presaditi' na bolje mjesto. Pročitajte prekrasnu priču naše suradnice Mirte Lijović, urednice časopisa Moj lijepi vrt, i otkrijte kako od "one koju cvijeće ne voli" možete postati "ona koja njeguje vrt svojega života"

Ona koju cvijeće ne voli?

Ujutro kad ustanem, prvo pođem provjeriti kako napreduje moja biljčica, Oxalis triangularis ili malo manje pompozno: ukrasna djetelina. Još jednostavnije, rječnikom moje nećakinje, "helikopterčići". Radi se o neobičnoj biljci trokutastih ljubičastogrimiznih listića, koji se danju otvaraju, a noću skupljaju poput krhkih krilaca leptira. Dobila sam je na poklon i već tjednima pratim koliko je novih "helikopterčića" niklo, sva u strahu hoće li se ponoviti nemila prošlost kad sam samu sebe doživljavala kao "onu koju cvijeće ne voli".

Za školskih i studentskih dana u mojoj su sobi neslavno završile brojne biljke koje, kako razmišljah, "ni teoretski" ne bi trebale uvenuti. Nisam znala u čemu je problem, budući da sam ih zalijevala. To je, smatrala sam, bilo dovoljno. Doneseš teglicu, zaliješ kad se sjetiš i nastaviš svojim poslom. Za to vrijeme, mamino je bilje bujalo kao u rajskom vrtu. Tajnu sam naslutila jedne zore, koju sam dočekala na kauču u dnevnoj sobi. Začula sam mamu kako nekome tepa, prepuna ljubavi. Nismo imali kućne ljubimce, a nije bilo ni male djece. Ukratko, ona je ranim jutrom razgovarala sa svojim cvijećem. To je bila njezina tajna.

Šaptačica cvijeću

Šaptačica cvijeću nije me potaknula da to i sama činim, bila sam u to vrijeme premlada i sukladno tome preponosna da takvo što činim, no zaintrigirala me sama činjenica da je cvijeće reagiralo na maminu ljubav. Procijenila sam da je vrijeme za drukčiji pristup. Ja nisam osoba koja ujutro može govoriti, a kamoli cvrkutati, pa sam se odlučila za osmijeh u mislima. Instinktivno sam osjetila da biljkama možda i ne odgovara da ih zapljusnem hladnom vodom od glave do pete, i svakako da to ne činim svaki dan. Sustavom pokušaja i pogrešaka uzgojila sam zavidan bršljan koji me je skoro iselio iz sobe. Onda je stigla jedna mamina prijateljica koja mi je objasnila da bršljan uopće ne bi trebao biti u mojoj sobi jer da odvlači dobru energiju. Time sam završila poglavlje hobi uzgajivačice sobnog cvijeća.

Život ima svoje načine da cirkularno vraća lekcije koje trebamo svladati. Mnogo godina kasnije, postala sam glavna urednica časopisa o hortikulturi i vrtlarstvu. Cvijeće mi je prozborilo na drukčiji način, nisam više mogla okrenuti glavu od ljepote koja živi svuda oko nas.

Raskošan vrt u par koraka?

Često sam kao urednica časopisa Moj lijepi vrt bila suočena s pitanjima ili čak ozbiljnim zahtjevima da objavim "kako napraviti raskošan vrt u par koraka". Pritom su prilagane fotografije raskošnih vrtova Provanse, Toskane, Engleske… U par koraka? Meni su godine bile potrebne da shvatim kako sobno cvijeće ne vene, a i danas strepim za ishod onih biljaka koje su mi osobito prirasle srcu.

Kažu da svaka roba nađe kupca, pa tako i svaka potražnja pronađe onoga tko će zadovoljiti tu potražnju. Tijekom proteklih deset godina pratila sam neka jako kvalitetna ali i totalno promašena pejsažna instant rješenja. Stvar funkcionira otprilike ovako: platite puno novca, dođu ljudi, na brzinu vam slože japanski ili engleski vrt i – nestanu. Ali taj vrt, takav kakav jest, funkcionira samo kao zamrznuta fotografija na vašem facebook profilu. Podijelili ste je sa svih milijun frendova i među njima se našao pokoji koji bi baš htio popiti pivo u vašem prekrasnom vrtu.

Problem je samo u tome što prirodu o tome niste obavijestili. Živica je nastavila rasti, razbujala se do neprepoznatljivosti, cvijeće je ocvalo, trava narasla preko koljena. E sad to sve treba ponovno dovesti u red, samo što vama tu nedostaje i znanja i alata. A o novcu da i ne govorimo. Nedostaju vam jer ste preskočili godine učenja i promašili bit vrtlarstva. Rezultat je zapravo isti kakav ćete postići nakon tečaja "Kako postati milijunaš u pet lakih koraka" ili "Kako svladati španjolski u 30 dana". Nikakav.

biljkaVrt kao metafora života

Lijepi vrtovi odraz su brojnih svakodnevnih radnji, rituala, pokušaja i pogrešaka tijekom mnogih godina. Nije sve što smo u njih zasadili uvijek bilo dobra ideja, mijenjali smo planove, sadili novo bilje, prilagođavali se podneblju, zemlji, položaju, poštovali zakone prirode. Biljke će dati najbolje od sebe upravo tako, ako poštujemo prirodne cikluse, mjesečeve mijene, zemlju u koju smo ih zasadili.

Vrtlarenje je praktična strana duhovnosti, ono nas s jedne strane uzemljuje i čini prisutnima u trenutku, s druge strane, uči nas jednostavnim, ali zaboravljenim istinama. Sve jednom uvene. Biljka svojim odumiranjem stvara prostor za novi život. Novi život neminovno i nezaustavljivo dolazi.

Sve je ples postojanja i nepostojanja, nicanja i odumiranja, ljeta i zime, sve se vrti uvijek u krug i upravo taj krug treba nas naučiti da u uspjehu ne budemo oholi (jer ljepota cvata trešnjina cvijeta tek je trenutak u vremenu) te da u neuspjehu ne budemo neutješni (jer je suncokret već ispustio svoje sjemenke za novi život). Vrtlarenje, stvarno i ono duhovno, neprekidan je rad, nastojanje kroz koje se gradimo kao ljudi.

Ako se ja ne trudim oko sebe, zašto bi se itko drugi trudio?

Vrtovi nas uče da smo poput njih samih, slika u vječnom nastajanju i mijeni, da imamo pravo svaki dan promijeniti ono što nam ne odgovara, ponovno planirati i započinjati, prilagođavati sebe i svoje ciljeve trenutku i vremenu. Udaljeni od te jednostavne poruke, često se držimo mjesta gdje smo se jednom ukotvili, ne želimo razmišljati o otpuštanju nečeg što više ne vrijedi i planirati neki novi život, usklađen s okolnostima. Tako zapuštamo vrt svoga života i čudimo se kad u njeg više nitko ne zalazi.

Jednom davno naletjela sam na ove stihove:

Zalazite u moj vrt dok cvijeće cvate.
Jednom kad ono uvene,
znam, čekat ću vas danima.
Uzalud.

Tada sam pomislila: "Da, zaista. Ljudi su nezahvalni". Tek danas uviđam da je neznani mudrac s Istoka zamijetio jednu posve normalnu stvar: ako se neću truditi oko sebe i svoga života, zašto bi se itko drugi trudio? Cvijeće nije tu da njime kupujem ljubav (zavist susjeda, divljenje prijatelja). Ono je tu da bih njime darivala one koje volim.

Ja se i dalje jutrom smiješim od uha do uha, u sebi. "Helikopterčići" na mojoj prozorskoj dasci to znaju i svakoga se jutra svečano naklone onoj koja ih voli. Napreduju lijepo, postaju sve gušći, raskošniji, i tko zna, možda će biti ponos moje kuće? A možda će bujati tek onoliko dugo koliko buja moja čežnja za njihovim životom?

Mirta Lijović

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr