Prihvaćanje: Kako živjeti ono što jest?

Prihvatiti situaciju u kojoj jesmo – bila ona prekid veze, gubitak bliske osobe, bolest ili otkaz – nikad nije lako. No prihvaćanje je jedini način da krenemo naprijed i stvorimo nove okolnosti u svom životu. Borba protiv onoga što se već dogodilo osuđena je na propast. Dopuštanje vlastitih osjećaja vezanih uz gubitak karta je za put prema naprijed

Želja da je drukčije i spoznaja da tako jest

Sve je više tehnika samopomoći i rada na sebi koje nam mogu olakšati životne poteškoće i izvesti nas sa stranputica na pravi put. No, prakticirajući ih, u većini njih ćete, prije ili poslije, naići na upute: Treba prihvatiti sebe, druge, trenutno stanje... I uistinu, prihvaćanje je prvi korak napretka, karta za put prema naprijed.

No, mnogo puta nam je teško, katkada upravo nemoguće, prihvatiti ono što nam se dogodilo – krah veze, bolest, smrt bliskih osoba, gubitak posla, prijatelja, materijalnih vrijednosti… Pritom grcamo u unutarnjem konfliktu – između želje da je drugačije i spoznaje da je baš tako kako jest.

Zašto nam je teško prihvatiti nešto na što ne možemo utjecati? Zato što svi mi imamo određenu predodžbu o sebi, svojim vrijednostima i uvjerenjima, predodžbu o tome kakvi su ljudi i kakav je život. Imamo svoj unutarnji program po kojemu funkcioniramo i smatramo da bi i svijet trebao funkcionirati jednako tako. Ne uklapa li se ono što nam se dogodilo u tu predodžbu, gubimo tlo pod nogama. Ovaj obrazac „kako stvari moraju izgledati“ potječe od načina kako doživljavamo vlastitu vrijednost koji je nastao u najranijem djetinjstvu.

Ti si ružno pače i nećeš naći onoga tko će te voljeti

Način na koji su nas drugi doživljavali, kako su nas vrednovali, opisivali i što su od nas očekivali stvorio je u nama našu sliku o sebi i ona, možda, do današnjeg dana djeluje kao samoispunjavajuće proročanstvo, živi kao naša jedina istina. Često ne prihvaćamo ništa drugo. Tako možemo slijediti obrazac da se uvijek moramo truditi kako bismo nešto postigli, ali da nikada nije dovoljno dobro ono što radimo. Možda imamo potrebu biti perfektni, brzi, jaki ili da činimo ono što drugi od nas očekuju. Samo ako se tako ponašamo, imamo osjećaj da smo u redu. To su naši pokretači koji utječu na naše ponašanje, s ciljem da dobijemo priznanje ili ljubav.

Vježba prihvaćanja i otpuštanja loših osjećaja

žena jesen 30Ako smo u obitelji slušali: Ti to ne možeš, ti si glupa, nikad od tebe neće biti ništa, to je postalo naša istina i na nesvjesnoj razini naša vodilja kroz život. Iako svjesno znamo kako nije tako, nešto nas tjera da zakažemo i potvrdimo mišljenje drugih. Kako to činimo? Primjerice, uspješna 40-godišnjakinja nema partnera, a uvijek je slušala da je ružno pače, kako sigurno neće naći nekoga tko bi je mogao voljeti.

Iako je vrlo atraktivna i upoznaje mnoge interesantne muškarce, ona je duboko uvjerena da je nitko ne može voljeti i svojim ekstremnim ponašanjem, poput velike posesivnosti, odbija ljude od sebe. Duboko je uvjerena da ne zaslužuje ljubav, kako nije dovoljno dobra. Ona ne može prihvatiti drugačiju sliku sebe od one koju je usvojila.

Postanite režiser svojega života

Sve možemo i moramo?

No moguće je i da smo slušali upravo obrnuto: Ti sve možeš, ti si pametna, snažna, odgovorna, pa će to biti ono što smo preuzeli kao uvjerenje o sebi i očekivat ćemo od sebe upravo to, da sve možemo ili moramo. Možda će nas život naučiti da to pravilo ne vrijedi uvijek, pogotovo u situacijama na koje ne možemo utjecati. Preforsirat ćemo se i na koncu zakazati, a pritom ćemo teško prihvaćati svoja objektivna ograničenja.

Sve su to primjeri kada ne prihvaćamo sebe. No u mnoštvu situacija ne prihvaćamo ni druge ljude ili okolnosti koje su nam se dogodile. I u ovim slučajevima uzrok možemo pronaći u ranom psihološkom razvoju.

Rat treba voditi na papiru - kako otpustiti negativne misli koje nas truju

Faza grandioznosti

Odrastanjem i socijalizacijom, naime, prolazimo razne faze u kojima sebe smatramo nemoćnima ili moćnima. U tzv. fazi grandioznosti, oko osme godine života, doživljavamo sebe kao centar svijeta i imamo osjećaj kako o nama ovisi hoćemo li spriječiti neku prijeteću katastrofu poput razvoda roditelja, neki veliki gubitak ili se, pak, smatramo krivima i odgovornima za ono na što u stvarnosti ne možemo utjecati. Tako je moguće da se u stresnim situacijama vraćamo na naša davna iskustva iz tih ranih faza života i pokušavamo „promijeniti svijet“.

S druge strane, možemo zahtijevati i očekivati da nas, poput djece, drugi razumiju i podrže baš kao što su to činili naši roditelji. Umjesto da prihvatimo realnost, tražimo uporište oko sebe kako bismo sliku vlastitog svijeta zadržali onakvom kakva nam odgovara. Ali nismo više djeca i socijalna sredina nije roditelj. Ne ispunjava naše želje i očekivanja. Kao odrasli moramo razumjeti svoje mogućnosti i ograničenja te naučiti prihvatiti ono što ne možemo promijeniti.

žena jesen 2Ako se promijenim, on će se vratiti...

Svi imamo svoja specifična iskustva koja su ostavila tragove i oni nam služe kao orijentacija. Pa ako smo naučili da naš uspjeh ovisi o nama, kako smo odgovorni ili možda i krivi za nešto, teško će nam biti priznati nemoć u situacijama na koje ne možemo utjecati – i prihvatiti ih, primjerice: u ljubavnoj smo vezi u kojoj smo zadovoljni, no partner je odluči prekinuti. Ako imamo ovaj obrazac, možda ćemo regradirati i ponašati se kao osmogodišnje dijete koje smatra da ima moć i očekivati – ako se potrudimo, ako se promijenimo, budemo ljepši ili pažljiviji – da će se partner vratiti.

Taj trud nam daje osjećaj kontrole: prividno rezultat ovisi o našem trudu, a ako ne uspijemo, smatramo sebe neuspješnom osobom ili krivcem. Zaboravljamo da i partner ima svoj doživljaj, svoje potrebe, svoje vrijednosti i uvjerenja na koja mi ne možemo utjecati. Možda je naša potreba da na njega utječemo ono što mu ne odgovara i svojim trudom postižemo upravo suprotno od onoga što želimo. Samo ako priznamo ono što jest, kada otpustimo, prihvatimo i prestanemo se truditi te svoju pažnju usmjerimo prema sebi, promijenimo svoj odnos prema situaciji te prestanemo stvarati pritisak sebi i drugome – osjećat ćemo se bolje i možda će to dobro utjecati na našu vezu.

Prihvaćanje nije pristajanje ili odustajanje

Što god nam se događalo, prihvatiti ne znači da ono što nam se događa smatramo dobrim, kako to želimo ili da smo to odabrali. To znači da priznajemo sebi i drugima kako na nešto ne možemo utjecati ako to nešto ne možemo promijeniti vlastitim snagama. Ako nešto ovisi o drugima ili o vanjskim okolnostima, izvan je naše moći i dosega. Jedino što možemo učiniti jest – to prihvatiti.

Prihvaćanje, međutim, nije odustajanje. To je prilika da krenemo naprijed iz one točke u kojoj upravo jesmo – bila to bolest, prekinuta veza ili otkaz – i da se osnažimo, stavimo sebe u prvi plan i vidimo što možemo učiniti za sebe.

Prihvatiti situaciju u kojoj jesmo ne znači biti slab i prepustiti se sudbini. To samo znači izaći iz besmislenog otpora i bezuspješne borbe, a to je velika sposobnost i uspjeh.

žena jesen 27I ne znači da je to tako do kraja života

Akceptirati nešto ne znači da tako mora ostati za sva vremena. Prihvaćamo u sadašnjosti kako bismo se mogli pomaknuti iz „ukopane“ pozicije. Tek kada prihvatimo, stvaramo nove mogućnosti za budućnost. Možda za početak možemo prihvatiti činjenicu da nam je teško prihvaćati. I to je nešto.

Nitko ne pati rado, ali je i patnja u životu punom promjena neizbježna. Stoga je potrebno dopustiti ono što jest. Prvenstveno se to odnosi na ono što postoji u nama – tugu, bol, bijes, bespomoćnost, razočaranje, krivnju. Smijemo biti ono što jesmo, osjećati ono što osjećamo. No bez obzira na to patimo li zbog vanjskih ili unutarnjih okolnosti, mi smo odgovorni za svoj život i naš je zadatak brinuti se o sebi. Ako to ne možemo, iluzorno je misliti da možemo biti dobri drugima ili kako preko drugih možemo doći do sebe.

Našu patnju ne uzrokuje problem, nego način razmišljanja

Možda nam čudno zvuči kad čujemo da je svatko svoj režiser i kako o nama ovisi hoćemo li se dobro ili loše osjećati, ali doista je tako. Ako je naša pažnja usmjerena na nešto pozitivno, osjećat ćemo se dobro, kao i obrnuto – kada mislimo na nešto negativno, neizbježne su neugodne emocije. Dakle, sve ovisi o tome kako usmjeravamo svoje misi, a to pak ovisi samo o nama.

Našu patnju ne uzrokuje problem, nego način na koji o njemu razmišljamo, kako ga interpretiramo. Misli dolaze i prolaze, a mi ih možemo zadržati ili otpustiti. Jednako je tako i kad je riječ o emocijama. Ali kako to napraviti? Kako otpustiti negativne emocije i doživjeti promjenu?

Najveći problem pri otpuštanju negativnih emocija je to što mislimo da je to teško. Razmišljamo: Ja ne mogu nju/njega/negativne misli/emocije... otpustiti. Pri tome ponekad to i ne želimo iako druge i sebe uvjeravamo u suprotno.

Put prema slobodi

Lakše nam je zadržati ih jer time ostajemo u zoni komfora i ne preuzimamo rizik iako u dubini duše znamo kako bi bolje bilo odustati od nečega što više nije dobro za nas. Tako ponekad jako dugo balansiramo između želje da zadržimo nešto i potrebe da to otpustimo. Znamo da to nije optimalno stanje jer nam uvijek iznova oduzima energiju, iz dana u dan.

Pritom bi moglo biti vrlo jednostavno krenuti u razrješavanje ovog konflikta. Potrebno je samo smoći hrabrosti i iskušati neku novu stvarnost – ponajprije unutar sebe. Prihvaćanje je zapravo put prema slobodi – mogućnost da uistinu slobodno odaberemo hoćemo li krenuti naprijed, zastati ili se u nekom trenutku čak i vratiti unatrag ako tako budemo željeli.

Nada Kaiser

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr