Glennon Doyle Melton: Pozitivne strane doticanja dna

Glennon Doyle Melton je aktivistica, filantropkinja, spisateljica i autorica nekoliko američkih bestselera. Njezina je knjiga bila i na popisu najboljih u klubu knjiga Oprah Winfrey. Osnivačica je neprofitne organizacije za pomoć ženama i djeci u potrebi, a jednom je prilikom izjavila: “Život je okrutan, ali je i lijep. Zovem ga lijepokrutan. Okrutnost i ljepota svijeta, toliko su čvrsto povezani da ih je nemoguće razdvojiti. Odbacite okrutnost, odbacite lijepotu. Ja sam prigrlila oboje i živim dobro, teško i realno. Moj je posao da se svakodnevno probudim, kažem 'da' pozivu života i dopuštam milijunima žena da me gledaju kako se dižem s poda, hodam, posrćem i ponovno se ustajem.“ Ova njezina priča je upravo o dizanju s dna, neka i vas potakne na pozitivne promjene...

Glennon Doyle Melton

Glennon Doyle Melton

Očajnička odora

Prije otprilike pet godina, sjedila sam na bračnoj terapiji slušajući suprugovo priznanje da mi je bio nevjeran. Bum! Život kakav sam poznavala nestao je u sekundi. Nalazila sam se u dolini, na mjestu na kojem završite nakon primitka vijesti, bilo da je riječ o izdaji, dijagnozi, nesreći ili nekoj drugoj vrsti gubitka. Odjednom postanete nitko jer ste prisilno istjerani iz vlastitog identiteta. Padnete na tlo i trudite se sjetiti: Tko sam bila prije pet minuta? Što sam voljela, čemu sam se smijala i za što sam živjela? Kada ću biti sposobna ponovno ustati odavde?

Nekoliko dana nakon ove situacije, stajala sam na blagajni supermarketa u svojoj očajničkoj odori: širokoj majici punoj mrlja, donjem dijelu pidžame i trošnim uggsicama. Prošlo je barem šest dana otkad sam se istuširala i kosa mi je bila u najgoroj fazi masnog sjaja. Ali na neki sam način bila i u svojem najboljem izdanju. Shvatila sam da se žene s kriznim situacijama nose na sasvim pogrešan način. Dotaknu dno i svejedno se umiju, otresu sa sebe prašinu, a možda čak i stave malo maskare na trepavice.

Poziv upomoć

Naoružavanje prije suočavanja sa svijetom je početnička greška. Ne postoji nagrada za one koje pate potajno u tišini, osim ako usamljenost ne smatrate nagradom. Ako nismo dobro, nema potrebe za pretvaranjem da smo dobro, posebice zato što život ima svoje načine da nas drži na dnu dok ne izgovorimo čarobne riječi: upomoć. Tada nam anđeli dolaze pomoći.

Stajala sam, dakle, u supermarketu, s pozivom upomoć iz svake svoje pore. I tada sam spazila svog anđela. Kada sam izvadila pahuljice, mlijeko i kruh iz kolica, kriomice sam pogledala blagajnicu. Pogled na njezino lice zaustavio je vrijeme. Kosa joj je bila pahuljasta i bijela. Koža joj je bila smeđa, čvrsta – imala je lice poput Indijanke. Ali njezine su oči te koje su me opčinile. Bile su plave poput različka, okružene dubokim borama nalik na rijeke. Zapitala sam se: Kako je izdržala toliko dugo? Što je sve vidjela? Što sve zna? Mora mi reći.

Nasmiješila se i oči su joj se skupile. Nasmiješila sam se i ja njoj. Pitala me kako se zovem. ”Glennon“, rekla sam. “Zovem se Glennon.“

Zastala je i rekla: “Glennon. Lijepo ime, nisam ga nikada prije čula.“

”Oh, to je irsko ime. Znači 'djevojka iz doline'“, odgovorila sam, skrenuvši pažnju na svoj ofucani izgled. Nasmijala sam se i rekla: “Haha, djevojka iz doline, sada sam definitivno u dolini. Kad bolje razmislim, u dolini sam provela većinu života.“

Nastala je tišina. Bojala sam se da pričam previše, ali nije izgledalo kao da joj smeta. Djelovala je znatiželjno.

”Stani malo, dušo“, rekla je.

“Nemoj umanjivati važnost dolina. Svi žele biti na vrhu planine, ali na tolikoj visini je zrak tako rijedak da jedva možeš disati – i sve što možeš je stajati mirno i paziti da ne padneš. U dolini pak teku rijeke, dušo. Tamo je sva moć.“

Buljila sam u svog anđela i mislila: “Zato se ne tuširaš kada dotakneš dno. Zato da anđeli znaju da ti je potrebna njihova pomoć. Stani. Diši.“

Široke doline i visoke planine

Moj je čitav život ispunjen usponima i padovima. S 10 sam godina oboljela od bulimije i provodila vrijeme u psihijatrijskoj ustanovi do 17. godine. S 18 sam godina postala alkoholičarka i nekoliko sam puta bila uhićena. Napisala sam dva bestselera i osnovala neprofitnu udrugu koja je skupila više od 7 milijuna dolara za ljude u potrebi. Viđala sam svoje ime na plakatima i klanjala se ovacijama publike.

Isto tako su me nazivali varalicom, luđakinjom, odmetnicom. Ljudi diljem zemlje su stajali u redovima da me zagrle ili da me proklinju. Bila sam na rubu samoubojstva. Gledala sam svoj brak kako se raspada, borila se svim snagama da ga spasim i nakon samo pet godina ostala bez njega. Ojačala sam, zatim se slomila, a zatim su me srca moje troje djece vratila u život.

Moje se putovanje sastojalo od širokih dolina i visokih planina. I mogu vam reći: Ovih sam dana djevojka iz doline.

Biti dovoljno mirni da primimo darove

Kao što mi je moj plavooki anđeo rekao, sve smo pogrešno shvatili. Želimo biti na vrhu planine, ali mi nismo pozvani biti pobjednicima. Pozvani smo da budemo mudri, snažni i dobri. Dive nam se kad smo na vrhu, ali nas vole kad smo u dolini. Sva se čarolija nalazi u prostoru između planina, gdje moramo prestati biti sve što smo mislili da jesmo i početi ispočetka.

Ovo je jako teško jer kada se bol pojavi u obliku nesigurnosti, instinkt nam govori da pobjegnemo, da se čvrsto držimo poznatog. Ali ako izjurimo iz doline, propuštamo stjecanje mudrosti, snage i dobrote koja nam je potrebna za sljedeći uspon. Moramo naučiti sjediti pored rijeke i biti dovoljno mirni da primimo njezine darove.

Izvor: Oprah.com

Pripremila Tena Ožegić