4 načina na koje sabotiramo svoje izlječenje

Svatko želi biti zdrav i sretan. Nitko svjesno ne odabire bolest i bol. Nitko ne kaže da želi ostati bolestan, pa ipak mnogi ljudi ne čine ono što je potrebno da bi se dogodila pozitivna promjena – izlječenje. Zašto je to tako?

Stajati samome sebi na putu

Kad je riječ o našoj slici o sebi, svjesni um je samo vrh ledenog brijega. Naši programi, razumijevanje života, sjećanja... sve je to pohranjeno u ogromnoj bazi podataka – podsvjesnom umu. On sve snima i zna više o tome u što vi vjerujete nego što će vaše budno stanje svijesti ikad znati.

Samo kroz djela i iskustva možemo istinski znati kakva su nam uvjerenja. Mi djelujemo i živimo u skladu s onime što su nas učili da vjerujemo, a to nije uvijek onakvo kakvim se čini. Vrlo je moguće imati uvjerenja za koja i ne znamo da ih imamo. Sabotiranje sebe jednostavno znači – stajati samome sebi na putu.
Kako sabotiramo svoje iscjeljenje?

1. Identitet ja-ne-vrijedim

Vrlo često podsvjesno uvjerenje koje proizlazi iz nedostatka ljubavi prema sebi. Duboko u sebi ne vjerujemo da zavrjeđujemo iscjeljenje i nastavljamo činiti ono što će potvrditi to uvjerenje. Osjećaj nevrijednosti dolazi od zadržavanja starih povreda.

Kao dijete možda smo bili zlostavljani fizički ili mentalno. Dijete stječe uvjerenje da ne zavrjeđuje ništa bolje od toga i to se ponavlja kao istina, sve dok se uvjerenje ne ukloni. Kako dijete raste, svaki put kad se pojavi isti obrazac zlostavljanja ili kritike, on potvrđuje već znanu unutarnju istinu. Čim se to uvjerenje ukloni i zamijeni uvjerenjem "ja zavrjeđujem iscjeljenje", započinje proces ozdravljenja.

2. Strah od novog identiteta

Drugi aspekt je obrazac "strah od gubitka onoga što poznajemo". On vodi u suprotnom smjeru od poziva na promjenu koja je potrebna. Unutar tog obrasca, čak i kada doživljavamo nešto što nije dobro za nas, možda nas i povrjeđuje, to je nešto što poznajemo. A njegovo uklanjanje znači nesigurnost.

To baš ne zvuči smisleno ali za one koji žive prema svojim unutarnjim uvjerenjima da nisu dovoljno snažni ili pametni, ovaj je obrazac vrlo stvaran. On počiva na mišljenju da nismo dovoljno sposobni da bismo se sami brinuli za sebe. Odluka koja iz njega proizlazi je – dobro mi je tako kako je. Nije mi potrebna promjena, to je bila lažna uzbuna.

3. Identitet pažnje

Kad smo bolesni, možemo dobiti više pažnje od bližnjih, pa se osjećamo više voljenima. Ovaj obrazac potječe iz ranog djetinjstva. Dijete će učiniti što god osjeća da treba, kako bi se osjećalo voljenim i prihvaćenim. Ako je ta potreba bila ispunjena kada je djetetovo zdravlje bilo ugroženo, taj će mu obrazac ostati do kraja života.

To ne znači da se razbolijevamo da bismo dobili pažnju, ali kad smo bolesni, to povezujemo s nečime što nam je blisko i sigurno. Stoga je moguće da se, kada ozdravimo, osjećamo nesigurno i ponovno se vraćamo u staru, sigurnu zonu. Neki odnosi su izgrađeni na toj energiji. Partner kojemu je potrebna njega možda se osjeća posebno važnim ili zapaženim, a onaj koji njeguje osjeća da je potreban.

Strah od gubitka također je prisutan u ovom sustavu vjerovanja. "Ako ozdravim, on/a više neće morati biti tu, napustit će me." Strah od toga da nismo voljeni onakvi kakvi jesmo, kroz dječje iskustvo, može rezultirati time da zadržavamo bol i bolest kako bi se netko brinuo za nas i, dakle, volio nas.

Sabotaža sebe može zvučati ovako: "Ništa mi ne pomaže. Probao sam sve i ništa ne djeluje". Time privlačimo još više suosjećajne pažnje za koju vjerujemo da nam je potrebna. Istina je da nam nije potreban nikakav zdravstveni problem ni bilo što drugo, da bismo dobili pažnju koja nam je potrebna.

4. Identitet bolesti

Moguće je zadržavati neku kroničnu bolest jer smo se već s njom poistovjetili i ona nam nečemu služi. Ovaj program dolazi iz potrebe za pripadanjem. Svi imamo potrebu osjećati da nekamo pripadamo, a ako nismo imali taj osjećaj dok smo odrastali, tražit ćemo ga u svakom društvu ili situaciji. Kada ga nađemo, a to je jedna od osnovnih ljudskih potreba, vrlo ga je teško pustiti.

Skloni smo ostajanju tamo gdje smo dobili ispunjenje te potrebe, po svaku cijenu, gdje se osjećamo dobrodošlima i voljenima.

Svaka samosabotaža rođena je iz uvjerenja da smo "manje-od", da nismo dovoljno dobri, da ne zavrjeđujemo ljubav i obilje. Podsvjesni um moguće je reprogramirati. Načinom na koji živimo i razmišljamo mi govorimo svom unutarnjem biću u što doista vjerujemo.

Izvor: www.wakeup-world.com

Pripremila Snježana Krčmar