Životna priča Eve Mozes Kor: Snaga oprosta - posveta svim ranama koje ne zacjeljuju

Ako ste doživjeli bilo koju vrstu uvrede ili povrede, sigurno ste se zapitali: „Zašto bih oprostio/oprostila?“ Neopraštanje je kombinacija mržnje, ogorčenja, bijesa, straha, odbojnosti i slično, koji nastaju tijekom duljeg perioda. Ovakvi osjećaji s vremenom uništavaju zdravlje, psihu i odnose, čvrsto nas vezujući uz ono što najmanje želimo - tragediju i počinitelja. Oslobodite se, to je najveći dar koji možete dati sebi, a na tom putu neka vas inspirira jedna velika životna priča...

Ravnoteža koju tražimo

Utkan između borbe dobra i zla, običan čovjek mora pronaći točku između sreće i vedrine s jedne te mržnje i bijesa s druge strane – dakle, savršenu ravnotežu sa sobom i u sebi koja će mu pomoći da nastavi dalje, oslobođen i od negativnog i od pozitivnog.

Dostizanje te točke spokoja i smiraja svih urlika prošlosti zapravo je težak i naporan čin. Jedan od načina pronalaženja tog centra postojanja i opstajanja je oprost. Upravo na snagu i moć oprosta, koja krči put odgovarajućoj upotrebi naših potencijala te mogućnosti fokusiranja, na pola puta od konformizma kao pokretačke snage suvremenog doba, podsjećaju nas i mnogi blockbusteri.

Kako se predrasude, zlostavljanje i mrak mogu nadići holivudskim jezikom govori i čuveni film Schindlerova lista. Ipak, nadilaženje osobne (i kolektivne) tragedije najbolje objašnjava ideja oproštaja stvarne žrtve Holokausta, čije nam autentično svjetlo oduzima dah i tjera nas na preispitivanje koncepta oproštaja.

Eksperimenti na Evi i njenoj sestri blizanki

O tomu kako se uzdići iznad svakog sjemena zla koje nas dotakne ili okruži pokazuje i svjedoči Eva Mozes Kor – jedna od rijetkih koja je preživjela logor Auschwitz. Eva i njezina blizanka Miriam bile su predmet eksperimenata na ljudima koje je provodio zloglasni nacistički liječnik Jozef Mengele, tzv. Anđeo Smrti. Samo nekoliko, od približno 3000 blizanaca na kojima je Mengele radio pokuse, preživjelo je ovo stradanje, a među njima su bile upravo Eva i Miriam.

Unatoč Mengeleovoj prognozi da joj je nakon ubrizganih eksperimentalnih injekcija preostalo još dva tjedna života, Eva je kroz bunilo i groznicu iznova i iznova ponavljala: „Moram preživjeti!” Teške posljedice ovog mučenja i stravične prizore kojima je svjedočila Eva je preživjela zahvaljujući jakoj volji i želji za životom. Nakon oslobođenja Auschwitza, 12. siječnja 1945., oslobođene su i Eva i Miriam.

Unatoč narušenom i promjenjivom zdravstvenom stanju zbog kojeg su nerijetko bile u životnoj krizi, sestre su nastavile svoje živote. Eva je osnovala organizaciju posvećenu djeci Auschwitza koja su preživjela smrtonosne eksperimente te je tako pronašla i okupila određen broj preživjelih.

Susret s Münchom

Nastavila je svoj humanitarni rad vodeći brojne projekte i edukacijske centre kako bi ljude upoznala s Holokaustom, ali i idejom oproštaja. Prilika za razvoj i rad na ovoj zamisli dodatno joj se otvorila kad je dobila poziv jednog profesora s Bostonskog sveučilišta da sudjeluje u razgovoru s preživjelim nacističkim liječnikom Hansom Münchom, koji je radio u Auschwitzu.

Eva i Münch sastali su se i razgovarali o logoru i načinu na koji je funkcionirao. Na pitanje zna li što se i na koji način radilo i je li svjestan postojanja i korištenja plinskih komora, Münch je odgovorio potvrdno, tvrdeći da je to strašna mora s kojom mora živjeti svakoga dana.

Svojevoljno je potpisao dokument kojim se potvrđuje postojanje i upotreba plinskih komora u Auschwitzu, a Eva mu je na tomu bila zahvalna. Desetak mjeseci poslije tog sastanka, nakon što se jednog jutra probudila, shvatila je da želi napisati pismo u kojemu oprašta dr. Münchu sve počinjeno.

snaga oprosta

Moć jača od mržnje: Unatoč svemu, opraštam ti!

Čitajući to pismo, profesorica engleskog jezika koja ga je lektorirala shvatila je da uzrok neprolaznog bola Eve nije dr. Münch, nego dr. Mengele. Predložila joj je da i njemu pokuša napisati takvo pismo. Eva nije bila spremna na taj korak, no kad je došla kući, za početak je vizualizirala Mengelea i izrekla mu sve ružne riječi kojih se mogla sjetiti, a potom glasno i jasno rekla: „Unatoč svemu, opraštam ti!“ To je bio čin koji je iz korijena promijenio Evin život.

Iako je naišla na nerazumijevanje i osudu drugih žrtava Holokausta, shvatila je suštinu oproštaja. Eva nije zaboravila tragediju. U tom trenutku ona je prvi put u vezi s ovom temom osjetila neizrecivu moć koju joj nitko nije mogao dati osim nje same, niti joj je itko mogao oduzeti – moć oproštaja! Nakon čitanja prethodno spomenutog dokumenta o Auschwitzu, a u društvu dr. Müncha te svoje i njegove djece, Eva je konačno osjetila da se oslobodila logora smrti.

Oprost je najveći dar - nama

Činom opraštanja darovala je sebi mogućnost samoiscjeljenja, samooslobođenja i vraćanja vlastite životne snage. Kako i sama objašnjava, žrtve se uvijek osjećaju beznadno, uplašeno, povrijeđeno i nemoćno, i istina je da postoji ono što se ne može promijeniti, težak dio traume i tragedije. No Eva smatra da je cilj upravo promjena načina na koji se žrtva odnosi prema vlastitoj tragediji.

Odupirući se idejama bijesa i osvete, Eva Mozes Kor svoj je rad usmjerila na ukazivanje na opasnosti koje donose predrasude, nesnošljivost i mržnja, kako bi se zauvijek stalo na put ovakvim i sličnim tragedijama. Nastavila je, zagovaranjem ljubavi i oproštaja, pomagati svim ljudima koji su prošli teške traume i nedaće, osvjetljujući im put prema točki ravnoteže i spokoja iz koje će i oni moći dalje širiti svoju ljepotu, snagu, znanje... Jednom riječju – svjetlost.

Oni ne moraju ni znati da ste im oprostili

Oprost predstavlja svjesnu i namjernu odluku pojedinca koji se time oslobađa ogorčenja i želje za osvetom prema osobi koja ga je povrijedila. Naime, bez obzira na to traži li ili zaslužuje počinitelj da mu bude oprošteno, osoba koja je doživjela povredu tim činom oslobađa samu sebe razarajućih negativnih emocija, želje za osvetom i činjenjem loših djela onima koji su to zaslužili.

Počinitelji ne moraju znati da ste im oprostili, niti moraju priznati što su učinili, jer oproštaj u fokusu ima vas, dajući vam mogućnost da nastavite živjeti svoj život bez zatrovanosti i vječnog robovanja ‒ zatvora koji su napravili vaši osjećaji i misli, neprestanim proživljavanjem tog teškog trenutka ili razdoblja koje ste preživjeli.

Oprost predstavlja vašu osobnu odluku, koja je izuzetno teška, ali istovremeno predstavlja i moć koju vam nitko ne može ni dati ni oduzeti. Daje vam osjećaj slobode zbog kidanja okova tragedije koja vas je zadesila te jaku volju da živite i nastavite dalje, jači i hrabriji.

Dobrobiti za zdravlje

Ako ste doživjeli bilo koju vrstu uvrede ili povrede, sigurno ste se zapitali: „Zašto bih oprostio/oprostila?“ Neopraštanje predstavlja kombinaciju osjećaja kao što su mržnja, ogorčenje, bijes, strah, odbojnost i slično, koji nastaju tijekom duljeg perioda. Ovakvi osjećaji s vremenom uništavaju zdravlje, psihu i socijalne odnose pojedinca, čvrsto ga vezujući uz tragediju i počinitelja te ga podsjećaju, iznova i iznova, na taj događaj.

Nasuprot tomu, mnogim je istraživanjima dokazano da opraštanje smiruje napetost i stres, olakšava san, smanjuje krvni tlak, kolesterol i lupanje srca. Svojevoljnim i svjesnim opraštanjem stižemo do neutralne točke, mjesta gdje negativne emocije zamjenjuje ravnodušnost koja nas vraća u ravnotežu.

Nastaviti svojim putom

Želja za osvetom i izjednačavanjem predstavlja neodvojiv dio ljudske kulture i prirode te su mnoga društva koncept osvete prebacila u neutralnu poziciju, u djelokrug države i prava. Zahtjevan i težak, proces opraštanja predstavlja način da se zatvori krug osvete i u ljudima potakne pozitivan odgovor. Ne čudi, stoga, što je oproštaj neizbježna tema većine religija.

Ovom temom podrobno se bave i znanstvenici poput B. W. Darbyja i B. R. Schlenkera koji su utvrdili da su ljudi skloniji opraštanju što su stariji. S druge strane, R. D. Enright je s timom kolega postavio hipotezu prema kojoj ljudi u najranijim fazama moralnog i kognitivnog rezoniranja opraštaju samo ako je postignuta osveta ili je prekršitelj kažnjen. U srednjem stadiju kognitivnog i moralnog rezoniranja ljudi opraštaju zbog socijalnih, moralnih ili religijskih pritisaka i očekivanja da to učine.

Više samopouzdanja, manje depresije

Na najvišoj razini moralnog i kognitivnog razvoja ljudi opraštaju zbog ideje o potrebi razvoja harmoničnog društva i taj oproštaj predstavlja iskazivanje bezuvjetne, bezgranične ljubavi. Istraživanja su pokazala da su više razine opraštanja povezane s višom razinom samopouzdanja i smanjenom razinom anksioznosti i depresije, a poslije su dokazani i pozitivni efekti opraštanja na tjelesno zdravlje, ponajprije na kardiovaskularne tegobe.

Ne treba zaboraviti da mogućnost oprosta u velikoj mjeri ovisi o karakteristikama povrede koja je učinjena, te je, samim time, težina i veličina opraštanja kompleksnija. Ipak, uz odgovarajuću podršku, pomoć i snagu volje moguće je nastaviti svojim putom, bez okova negativnih emocija i želje za osvetom.

Lena Sudar

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr