Može li trauma biti pohranjena u tijelu?

Znanstveni istraživači, psihijatri i iscjelitelji govore o tome mogu li psihološki stres i trauma biti pohranjeni u tijelu i koji su najsigurniji načini za njihovo otpuštanje.

Znanstvenici sada imaju sve više dokaza o tome da su tijelo i duh neodvojivo povezani. To je vidljivo po utjecaju zdravlja crijeva na naše mentalno zdravlje, a isto tako i po tjelesnim očitovanjima psihološkog stresa i trauma na tijelo - napetost, lupanje srca, drhtavica, bol - osobito kod trauma koje nisu u potpunosti procesuirane ili kada osoba nije ni priznala svoju traumu.

Možda najočitiji primjer kako trauma može utjecati na tijelo navodi dr. Kelly Turner, istraživačica, predavačica i konzultantica u području integrativne onkologije čija specijalizacija je istraživanje radikalne remisije raka. Naime, osobe smrtno oboljele od karcinoma koje su doživjele neočekivanu remisiju, dakle potukle svoju bolest unatoč svemu, često navode oslobađanje emocionalnog stresa ili traume kao jednog od ključnih čimbenika u njihovom izlječenju.

To je navelo neke ljude da nagađaju kako se neprocesuirana trauma "pohranjuje" ne samo u podsvjesnom umu i sjećanju, već i u tjelu - te da, pored tradicionalnih terapija, poput kognitivne bihevioralne terapije, od koristi pri njenom oslobađanju može biti i neki fizički poticaj ili dodir.

Što misle stručnjaci - istraživači, psihijatri i iscjelitelji? Može li to biti razlog zašto, na primjer, neki ljudi spontano plaču tijekom masaže ili akupunkture, bez ikakvih očiglednih razloga?

trauma

Učinci se šire izvan stvarnog događaja

Trauma na svakoga utječe na neki način. Procjene kažu da je 70 posto odraslih u SAD-u barem jednom u životu doživjelo neku vrstu traumatičnog događaja. I dok je trauma riječ koju često povezujemo s ratom, nasilnim napadom, silovanjem, zlostavljanjem ili iskustvima blizu smrti, činjenica je da postoji niz drugih, manje očitih iskustava koja mogu biti traumatična i koja mogu potencijalno ozbiljno narušiti živote.

"Prije ili poslije, svi ćemo iskusiti neku vrstu traume", kaže James S. Gordon, M.D., autor knjige "Transformacija: Otkrivanje cjelovitosti i izlječenja nakon traume" i osnivač Centra za medicinu uma i tijela. "Istina je da su neka iskustva očigledno traumatična, poput silovanja ili rata, ali situacije poput suočavanja s vlastitom teškom bolešću ili bolesti člana obitelji, smrti nekoga bliskog, raskida značajne veze ili čak gubitka posla ili napuštanja zajednice koja je za vas vrlo važna može biti traumatično. "

Trauma nije ni nešto što mora biti jedan specifičan događaj. "Danas se puno više uvažavaju mikro-traume, poput kroničnih, blaže traumatičnih stvari - koje, kada se godinama nakupljaju, mogu biti jednake kao jedna makro-trauma", kaže holistička psihijatrica, Ellen Vora, M.D. To su velike i male traume.

Problem je, naravno, što se negativni psihološki i fizički učinci bilo koje vrste traume ne rješavaju uvijek sami, a mogu se širiti i izvan stvarnog događaja. Na primjer, post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), mentalna bolest koja se može razviti nakon što osoba doživi ili bude svjedok zastrašujućeg ili po život opasnog događaja, može potrajati do kraja život ako se ne liječi.

trauma

Što se događa s tijelom tijekom i nakon traumatičnog iskustva?

"Primarna reakcija koji često imamo na traumu je borba ili bijeg", kaže Gordon. "Srce kuca brže, krvni tlak raste, veliki mišići postaju napeti i spremni su za trčanje ili borbu, a probava se usporava. Druga reakcija koju možemo imati, kada je trauma preplavljujuća i neizbježna, kao što je slučaj sa silovanjem ili kontinuirana zlostavljačka veza - jest "zamrzavanje" osjećaja ili prelazak u neku vrstu odvojenog stanja.

Tijekom ovih reakcija, posredovanih od strane autonomnog živčanog sustava, područja mozga odgovorna za strah, bijes i emocije (a posebno amigdala), postaju mnogo aktivnija, dok područja u frontalnom korteksu, odgovorna za samosvijest, promišljeno donošenje odluka, ljudsku povezanost i suosjećanje, postaju manje aktivna."

U nekim slučajevima traumatični događaj ne uzrokuje dugotrajnu patnju. "Neka vrsta zdravog razrješenja traumatičnog događaja bila bi ta da doživite početni stresni odgovor i uzdrmani ste, no nakon otprilike mjesec dana, tjeskoba i sjećanja na događaj značajno se smanjuju ili nestaju", kaže Andrea Roberts, doktorica znanosti i znanstvenica na Harvard TH Chan školi javnog zdravlja, koja proučava PTSP.

No, neke osobe mogu ostati u „borba-bijeg“ reakciji ili u stanju blokiranih osjećaja, čak i kada svjesno ne razmišljaju o traumatičnom događaju. "Trauma može na neki način baciti autonomni živčani sustav u stanje pretjerane pobuđenosti", kaže Vora. "Kao da se nalazite u vrhuncu filma strave kada se glazba ubrzava i znate da će se dogoditi nešto loše."

Može li neprocesuirana trauma „zaglaviti“ ili se „pohraniti“ u fizičkom tijelu?

Iako to možda nije potpuno znanstveni način objašnjenja što se događa, možda ima nešto u pretpostavci da se trauma "pohrani" u tijelu, posebno kada su misli o traumatičnom događaju toliko uznemirujuće i neugodne da postanu poput mehanizma samoočuvanja.

"Trauma često predstavlja ugrožavanje svega onoga što smatramo dragocjenim i svetim. Takvi događaji su često jednostavno previše grozni da bi se izgovarali naglas, pa stoga često ostanu neizrečeni", kaže Shaili Jain, dr. med., klinički izvanredni profesor psihijatrije i znanosti o ponašanju na Medicinskoj školi Sveučilišta Stanford i autor knjige "Neizrecivi um"." No, kada su te traumatične misli i sjećanja predugo neizrečeni ili neprocesuirani, često ometaju prirodni proces oporavka našeg mozga nakon traume, postaju zaglavljene točke koje sprječavaju mentalnu reintegraciju koja je potrebna da se dogodi izlječenje."

To, naravno, može produžiti reakciju "borba-bijeg" ili "zamrznutost" i imati vrlo stvarne fizičke posljedice. Razmislite o PTSP-u koji "donosi poremećaj u izlučivanju hormona, neurokemiji i funkcioniranju obrambenog sustava, a svi oni doprinose oboljelim stanicama, organima i drugim tjelesnim sustavima", kaže Jain.

"Kromosomske studije su pokazale da pacijenti s PTSP-om imaju kraće telomere (segmente na krajevima kromosoma koji su mjerilo stanične dobi) od zdravih ispitanika. Do 35 posto bolesnika s kroničnom boli također ima PTSP, a postoji čak i veće preklapanje između fibromialgije i PTSP-a. "

Simptomi traumatskog stresa mogu također postati somatski (prisutni kao tjelesna bol umjesto emocionalne) kada je psihološka priroda simptoma previše zastrašujuća da bi je pacijent mogao prihvatiti, ako je društvo smatra tabuom ili ne postoji razumijevanje od strane liječnika, objašnjava Jain.

Na taj način, tjelesna manifestacija traume uistinu postoji u našim tijelima - čak i kad možda svjesno ne razmišljamo o traumi.

Neki stručnjaci, uključujući Gordona, smatraju da naše tijelo pohranjuje ili drži traume. "Sve što nam se emocionalno ili psihološki dogodi, događa se i s našim tijelima. Sve je to povezano", kaže on. "Ako pogledate ljude čije je tijelo u reakciji „borba-bijeg“ ili „zamrznutost“, obratite pažnju na način držanja njihova tijela - napeta su, tijesna i u položaju koji ih štiti od grabežljivca. I vjerujem da je ta napetost povezana s traumatičnim iskustvom na načine koje mi u potpunosti ne razumijemo. "

Slično tome, Vora vjeruje da trauma u osnovi može postati "zatočena" energija u tijelu, "posebno kad nadjača našu spoznaju i nadvlada sustave u mozgu". To je uvjerenje koje dijele mnogi iscjelitelji energijom i praktičari tradicionalne kineske medicine - zajedno s idejom da se sjećanja, ključna za otkrivanje i obrađivanje nečijeg traumatičnog iskustva, mogu zadržati u tijelu. To bi, naravno, bilo teško dokazati, ali svakako je zanimljivo za razmišljanje.

"Ne postoji samo jedan aspekt sjećanja na traumu. Postoji neka vrsta linearnog, faktičkog aspekta toga, ali kad doživimo traumu, doživljavamo je i u svom tijelu. S tim je povezan osjećaj - i na neki način ovaj osjećaj može poremetiti naše činjenično sjećanje na događaj", kaže Jill Blakeway, doktorica akupunkture i kineske medicine. "Mislim da postoje dva aspekta pamćenja, a onaj koji je u tijelu, u kojem ljudi imaju tendenciju pohranjivanja, dobiva manje pažnje."

profimedia-0102763271

Može li trauma biti oslobođena fizičkim podražajem poput dodira, pokreta ili rada na dahu?

S obzirom na mogućnost da se trauma može pohraniti u tijelu, moramo se zapitati: Što se događa kada se rasplačete tijekom masaže, seanse akupunkturne ili na satu joge? I da li te (ili slične prakse) "oslobađaju" zaglavljene traume iz tijela ili pomažu da stignete do mjesta na kojem ste ih spremniji proraditi i izliječiti se emocionalno i fizički?

Kratak odgovor - i onaj koji ste vjerojatno očekivali - je možda, jer zapravo ni stručnjaci ne znaju. Ne postoje ciljane studije o tome. Ali psihijatri i iscjelitelji imaju svoje teorije o toj temi, pa kažu da neke vrste fizičkog pokreta ili terapija koje uključuju fizički podražaj mogu biti dobar dodatak tradicionalnom liječenju trauma.

"Kad radim akupunkturu, često se događa da ubodem iglice u kožu pacijenta i on počne plakati. Svi kažu: "Nemam pojma zašto plačem, ne znam što nije u redu sa mnom". Vjerujem da se tako dotakne područje koje sadrži "zatočena" sjećanja ", kaže Blakeway. "To bi bilo u skladu s kineskom medicinom, koja kaže da potisnute emocije s kojima se ne možemo suočiti postaju zaglavljena chi energija. Drugim riječima, emocionalna trauma stvara guste, energetske čvorove u našem tijelu. A onda jer je neugodno, jednostavno tamo ne idemo."

Akupunktura, također, pomaže regulirati simpatički (borba ili bijeg) i parasimpatički (odmor i probava) živčani sustav i dovest ih u homeostazu, kaže Blakeway. Nekim pacijentima ovaj poboljšani protok i ravnoteža donose osjećaj olakšanja i lakoće, a drugi mogu lakše otkriti određena potisnuta iskustva koja trebaju njihovu pažnju. "Često se pacijenti počnu prisjećati stvari o kojima u posljednje vrijeme zapravo nisu razmišljali", kaže Blakeway. "Ponekad kažu: "Nije da ne znam da mi se to dogodilo, jednostavno nisam na to često mislio."

Blakeway ne vjeruje da je akupunktura "lijek" za traumu. Pacijente s traumatičnom anamnezom ili one koji tijekom terapije ponovo otkriju traumatična sjećanja, uvijek upućuje terapeutu. Ali vjeruje da bi kombiniranje tradicionalnih terapija s tretmanima poput akupunkture ili masaže moglo biti učinkovitije od same psihoterapije.

Iako ne možemo u potpunosti dokazati da akupunktura pomaže u pokretanju "zaglavljene" energije ili oslobađa od trauma, ona - zajedno s tretmanima kao što je tehnika emocionalne slobode (EFT), koja uključuje "tapkanje" akupunkturnih točaka duž tijela - ublažava neke simptome PTSP-a, pokazala su istraživanja. Akupunktura je također povezana s poboljšanim protokom krvi i promjenama u mozgu, što bi sve, kaže Blakeway, moglo odigrati ulogu u načinu na koji doživljavamo svoje tijelo i emocije. I još fascinantnije, „nova studija pokazala je da jedan sat tapkanja može značajno pozitivno promijeniti izraz 72 gena“, kaže Turner.

Gordon također vjeruje da fizičko kretanje, dodir, sve što nas vraća tijelu - poput dubokog trbušnog disanja - može biti ključna komponenta u izlječenju traume.

trauma

Opuštenost je prvi korak ka otpuštanju

"Svaki dio tijela koji je napet može imati pohranjene podatke o traumi koju smo doživjeli", kaže Gordon. "Tako je moguće da se tijekom masaže, kad nam se masiraju mišići, oslobodi iskustvo povezano s fizičkom napetošću. U opuštenom stanju ostajemo bez svoje "zaštite", i kada se taj "oklop" počne otapati tada se počinju izražavati osjećaji koji su zahtijevali zaštitu. To je samo teorija, ali doista se čini da bi moglo biti tako."

Iz istog razloga, Gordon savjetuje ples ili gibanje tijela kao sredstvo za početak oslobođenja od traume, o čemu piše u svojoj knjizi. "Ustanite, razmaknite noge u širini ramena i počnite tresti tijelo, od stopala prema gore, preko koljena, kukova, do prsa, ramena i glave", kaže. Iako možda zvuči glupo, učinci mogu biti prilično dramatični.

Gordon vjeruje da ova vrsta kretanja - kao i sporo i duboko disanje - mogu pomoći tijelu da se dovede u balans, što osobu čini otvorenijom za mogućnost dijeljenja onoga što joj se dogodilo prijateljima ili članovima obitelji, jer je to vjerojatnije nego da će se obratiti terapeutu. "Kad ste ozbiljno traumatizirani, ona područja mozga koja olakšavaju odnose s drugim ljudima ne funkcioniraju baš dobro", kaže Gordon. "Ali uz ove dodatne terapije nismo više toliko usredotočeni na borbu ili bijeg, smanjuje se aktivnost amigdale i sposobniji smo jasnije razmišljati."

Istraživači smatraju da ima nečega u tome, ali nije dokazano. Razmislite o jogi koja spaja pokret s disanjem. Neke studije sugeriraju da joga i meditacija mogu biti obećavajući komplementarni tretmani PTSP-a, a "jedna od hipoteza je da pokreti u jogi pokreću fiziološki odgovor - opuštanje", kaže Roberts. "A taj fiziološki odgovor, pretpostavljam, mogao bi umiriti imunosni sustav. Drugim riječima, to je gotovo poput suprotnosti traumi."

Ključan je način na koji se upravlja metodama za otpuštanje

Iako plač, kao rezultat jedne od gore spomenutih praksi, za neke može biti izrazito katarzičan, otkrivanje zakopanih emocija i sjećanja za druge može biti zastrašujuće - ovisno o ozbiljnosti njihove traume. Stoga je vrlo važno upravljati bilo kojim novim uzburkanim emocijama ili sjećanjima na pažljiv i primjeren način.

"Pojava tih emocija i sjećanja, samih po sebi, nije dobra stvar; dobro je samo ako se one mogu otpustiti u sigurnom okruženju", kaže Roberts. "Baš kao kod PTSP-a, prisjećanje na traumu nije korisno. Korisno je samo ako se ona može umanjiti."

Vora se slaže i dodaje da prakse poput masaže, joge i akupunkture mogu biti sjajne, ali samo ako znate kako osloboditi ono što bi moglo iskrsnuti. "Mogu se pojaviti velike snažne emocije, a ponekad niste sigurni o čemu je riječ. Jednostavno se osjećate ljutito, tužno ili se bojite", kaže ona. "I zato mislim da je korisno porazgovarati s terapeutom kako biste ih ukloniti na ispravan način. "

"Prilično smo složena bića", kaže Gordon. "Važno je raditi s tijelom, važno je raditi s maštom, važno je raditi s racionalnijom stranom koja rješava probleme, važno je izraziti se i povezivati se s drugim ljudima - sve su te stvari dio sveobuhvatnog pristupa liječenju trauma."

Izvor: www.mindbodygreen.com

Pripremila: Snježana Krčmar