Kako do istinske bliskosti u odnosu?

Riječ „bliskost“ kod većine ljudi budi pozitivne osjećaje. I, istina je – bliskost je važna, bliskost je pozitivna, bliskost nam je potrebna. No, to ne znači da je jednostavna i da nam ne može komplicirati život. Dapače...

Kada bliskost komplicira život

Da bismo otkrili što je ono što nam bliskost daje, a što nam oduzima – u različitim periodima života i s različitim ljudima – morat ćemo krenuti otpočetka. Od prvog važnog odnosa koji smo imali, od prve bliskosti koju smo ikada osjetili – od odnosa s majkom.

Prema austrijsko-američkom psihoanalitičaru Heinzu Kohutu, začetniku takozvane self psihologije, dijete po rođenju ne doživljava sebe kao zasebno biće, nego je u stanju jedinstva s majkom – oni su jedno. Tijekom ovog „rajskog stanja“ nesvjesnog blaženstva, majka je iz perspektive djeteta svemoć­na jer zadovoljava sve njegove potrebe i ispunjava sve njegove želje.

Izlazak iz raja

S vremenom, dijete počinje shvaćati da je ono ustvari zasebno, odvojeno biće i tu započinje proces odvajanja ili „izlaska iz raja“ tijekom kojeg dijete, malo-pomalo, stječe vlastitu individualnu svijest. U ovom je procesu majka izuzetno važna. Njena prisutnost, shvaćanje djetetovih potreba, tjelesna i emotivna bliskost – sve to igra vrlo važnu ulogu u razvoju djetetove individualne svijesti.

No, taj razvoj (zbog nezrelosti ili nemogućnosti majke da se posveti djetetu) često ostaje nedovršen, što u odrasloj dobi dovodi do težnje za osjećajem povezanosti s drugima procesom regresije, odnosno vraćanjem u rane razvojne faze, što podrazumijeva, s jedne strane, gubitak, a s druge strane – nerealno veličanje sebe. U ovoj kolumni ćemo istražiti kako se to događa.

Stapanje, blizanaštvo i zrcaljenje

Uz idealizaciju, koja je više-manje poznata, tu su i tri regresivna načina povezivanja koja su većini ljudi nepoznata: stapanje, blizanaštvo i zrcaljenje. Stapanje je najjednostavnije opisati kao oceanski doživljaj miješanja ili nestajanja u drugoj osobi. Ovaj doživljaj je, prema Kohutovoj self psihologiji, znak regresije u jednu od najranijih faza djetinjstva u kojoj se dijete još osjeća stopljeno s majkom.

Ako majka nije bila topla, ako nije izražavala ljubav grljenjem, nježnošću i, doslovno, stapanjem u osjećaju blaženstva, onda će se djetetova prirodna (ali neutažena) želja za ovisničkim jedinstvom s majkom poslije projicirati na druge. To će dovesti do opsesivne želje za stapanjem s partnerom koji odaje dojam moći, s duhovnim vođom ili s bilo kojom drugom „magičnom“ ili moćnom figurom. Osjećaj stopljenosti praćen je intenzivnim osjećajima ekstaze ili blaženstva, ali snaga ovog doživljaja je jača što je manje vlastite volje, ambicije, doživljavanja i mišljenja, odnosno – vlastitog identiteta.

Isti smo!

Prema Kohutu, blizanaštvo predstavlja zastoj u kasnijoj fazi razvoja. U ovom slučaju, dijete shvaća da je odvojeno od majke, ali pretpostavlja da ono i majka imaju manje-više identičnu psihu. Blizanaštvo je često prisutno kod tinejdžerske romantične zaljubljenosti koja je šarmantna, ali i vrlo krhka jer otkriće da druga osoba nije „baš kao ja“ dovodi do razočaranja i predstavlja ozbiljnu prijetnju odnosu. Blizanaštvo je često i u odrasloj dobi.

Vjerojatno ste i sami ponekad osjetili oduševljenje kada netko, slušajući vas, izgovori: „Da, da, i ja isto!“ ili kada vi to izgovorite nekome drugome pa se odmah osjetite povezanijima. Kada je riječ o blizanaštvu, to oduševljenje postaje važnije od druge osobe i važnije od toga da se zadrži vlastiti stav i mišljenje. To oduševljenje (isti smo!) vodi odnos prema brisanju ili ignoriranju različitosti, koje ipak kad-tad ponovo isplivaju na površinu i postanu izvor konflikata.

parOvisnost o slici

Zrcaljenje predstavlja zastoj u fazi razvoja kada dijete već uspijeva razlikovati svoju psihu od psihe majke. Pri zrcaljenju, prisutna je stalna potreba za pažnjom, primjećivanjem, nagrađivanjem, poštovanjem i potvrđivanjem, odnosno „vraćanjem odraza“. U zaljubljenosti, partneri mogu postati potpuno ovisni o slici koju imaju jedno o drugomu pa se mogu početi mijenjati, ići protiv sebe samo da bi tu sliku zadržali.

Nakon što su jedno drugom bili „savršeno zrcalo“, partnerima se jako teško pomiriti da te „emotivne droge“ više nema. Zbog odsustva zrcaljenja unutarnjih kvaliteta u ranom djetinjstvu, u čovjeku ostaje osjećaj da tih kvaliteta i vrijednosti u sebi možda i nema.

Kad čarolija prođe

Stapanje, idealizacija, blizanaštvo, zrcaljenje... Sve je to dio života i dio bliskih odnosa. Tuga zbog gubitka „objekta stapanja“, „blizanca“ ili „savršenog zrcala“ je duboka tuga koja je vrlo teška jer je bila pohranjena u tijelu od najranijih dana. No, postoji u tome i nešto pozitivno. Kada rane povrede izrone na površinu, postoji mogućnost da ih primijetimo i malo-pomalo odtugujemo i prebolimo.

Mnoge veze puknu nakon što čarolija stapajuće, blizanačke ili zrcaljene povezanosti prođe. Riječ „puknu“ je ovdje primjerena jer je to češće buran nego prijateljski prekid. A ako veza opstane, slijedi „period sjene“ u kojem isplivava bol zbog ranih povreda, a koja se u velikoj mjeri projicira na partnera (da je on drukčiji, ljubav bi se održala) ili na vezu (da je veza „prava“, ljubav bi se održala). Ipak, nije nužno mijenjati partnera – nužno je mijenjati ideje koje imamo o ljubavi.

Put u ljubavništvo

Ako ljubav nastavimo poistovjećivati sa stapanjem, blizanaštvom ili zrcaljenjem, onda ćemo stalno biti u potrazi za novim partnerima koji će nam omogućavati da se „stopimo“ s njima, da budemo „isti“ ili će nam predstavljati „savršeno zrcalo“. Mnoge ljude upravo to odvede u ljubavništvo. S ljubavnikom ili ljubavnicom dobivaju „to nešto“, a istovremeno su svjesni da im je obitelj važna i ne žele izgubiti sigurnost, stabilnost i sve ostalo što imaju u braku ili dugoj vezi.

Nekima se životi pretvore u trajno funkcioniranje „na dva kolosijeka“ – praktičnu svakodnevicu dijele s partnerom, a erotsku i emotivnu privrženost koja se temelji na ranim povredama čuvaju za ljubavnika ili ljubavnicu. Na taj način u ljubavništvu uvijek iznova „preslaguju“ stare povrede – nakon perioda obožavanja zbog bliskosti, slijedi period tuge, nemira ili boli zbog odvojenosti.

Partneri koji cijene vjernost svoje će neutažene potrebe za stapanjem, blizanaštvom ili zrcaljenjem osvještavati i mijenjati unutar odnosa – iskrenom komunikacijom u kojoj izražavaju svoje emotivne potrebe i ideje u vezi s ljubavi te odvajanjem svoje „emotivne prtljage“ od partnerove. To odvajanje „emotivne prtljage“ dugotrajan je proces, ali ako se odnos temelji na međusobnom poštovanju i uvažavanju, taj proces će ga činiti živim i stvarati uvijek nove uzorke bliskosti.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr