Kada je vrijeme za kraj?

Znate li donijeti odluku i završiti poglavlja u svom životu koja više nemaju smisla ili uvijek ispočetka ulažete svoju energiju kako biste popravili ono što se možda i ne može popraviti? Otkrijte znakove koji govore kojim putem krenuti...

Gdje su se izgubile točke?

Kad ste se zadnji put osjećali sretno u odnosu? – pita bračna savjetnica klijenticu. „Zapravo, nisam sigurna… ma, bilo je… nije sve tako crno. Posljednjih godina nisam… ali, nekad davno… a i on je pod stresom…“ Kratke, konfuzne rečenice ove klijentice podijeljene su beskonačnim pauzama i zarezima u dijelove. No uvijek se nastavljaju.

Upravo poput poglavlja u životu. Kad u nekom trenutku rečenica postane toliko nepregledna i besmisleno zapletena da ipak stavimo točku, već u istom dahu započinjemo sljedeću, sličnu rečenicu. Baš kao i katkada u životu. Gdje li su se izgubile točke? Gdje li se izgubila potreba da zastanemo i ocijenimo ono što smo u životu prošli kako bismo odlučili kojim ćemo smjerom krenuti? Istim ili nekim sasvim novim?

Naš najveći strah je da smo neizmjerno moćni

Možda su zarezi izraz naših strahova, ovisnosti, sumnji i nepovjerenja. Možda je lakše beskonačno razvijati i oštriti svoju sposobnost trpljenja, odustajanja od sebe i borbe za sreću od onoga da u nekom trenutku krenemo dalje usmjereni prema onome što želimo, što nas nadahnjuje i privlači.

Riječima borca za pravdu Nelsona Mandele: „Naš najveći strah nije to što  smo nedovoljno dobri, naš najveći strah je da smo neizmjerno moćni!“ Naša nas moć obvezuje na to da preuzmemo odgovornost, a u nemoći možemo ostati žrtva koja nije dužna upravljati svojim životom.

Sad je dosta!

Preuzeti odgovornost i reći: „Dosta!“ te hrabro iskoračiti iz staroga mnogima nije lako, bez obzira na to je li riječ o poslovnom okruženju, prijateljstvu, obitelji ili ljubavnoj vezi. Mnogi se uvijek iznova nađu u situacijama u kojima se osjećaju loše, pate, nazaduju, vrteći se godinama, pa i desetljećima u istom začaranom krugu. Upravo je zadivljujuće koliko smo dugo u stanju ponavljati iste obrasce, uz posve neutemeljenu nadu da će sljedeći put biti drugačije.

Što nas to sprečava da okončamo učmale i nepovoljne situacije i veze? Zalijepljeni smo! Naša nas je ljudska priroda zarobila koristeći svoja dva nevidljiva super ljepila: strah i lojalnost.

prirodaStrepnja od budućnosti

Pitanja koja nas zaskoče upravo onda kad namjeravamo napraviti iskorak najčešće su zasnovana na strahu od budućnosti. Obično zvuče ovako: što ako se pokaže da sam pogrešno izabrala; što ako se neću moći vratiti; što ako ću si vječno predbacivati; što ako nikad više ne nađem takav posao/vezu?

No, teme koje nas mogu mučiti mogu proizlaziti i iz straha od osjećaja krivnje pa tako možemo imati sljedeće misli: ne mogu napustiti naš tim sad kad je tako teško; šef će biti razočaran; svekrva neće imati kome se izjadati; nitko neće šetati psa... i tako unedogled.

Strah nam omogućuje zadovoljiti jednu od osnovnih ljudskih potreba, a to je lojalnost. Lojalnost u sebi objedinjuje sigurnost, pripadnost, ljubav. Ona nije suvremeni pojam i zapravo ne odgovara imidžu uspješne moderne žene pa možda upravo zato može imati neometan, a snažan utjecaj iz prikrajaka psihe kojih nismo ni svjesni.

Tijelo nam govori

„Gledajući unatrag, prepoznajem da sam već prije tri godine znala kako je naša veza gotova“, priča Suzana o svom braku, „no unatoč toj spoznaji, nisam mogla otići, on je bio dio moje obitelji, netko tko ‘pripada’ u moj stan, moju kuhinju, netko tko uz mene diše noću. Iako već mjesecima gotovo nismo komunicirali, a kamoli razmjenjivali nježnosti, te su stare, duboke spone bile toliko moćne.“

Što je onda pomoglo Suzani da ipak stavi točku? Signali njezinog tijela postajali su sve snažniji, počele su je mučiti glavobolje, nesanica, a iskusna liječnica opće prakse preporučila joj je da se prvo posavjetuje s psihologinjom koja je Suzani već pri prvom susretu postavila zadatak: „Zamislite da vaš odnos sa suprugom, vaš život, ostanu nepromijenjeni još mjesecima, godinama, desetljećima!

Imate osamdeset godina i, gledajući unatrag, vidite da ste proveli život u okvirima partnerstva u kojem nije bilo svađa, ali ni kontakta, komunikacije, strasti. Što mislite, što bi 80-godišnja Suzana poručila tridesetogodišnjoj?“ Odgovor je bio jasan i toliko snažan da je Suzana iste večeri odlučno razgovarala sa suprugom i najavila da će pokrenuti razvod.

Pozitivna funkcija oklijevanja

Osim što je važno znati ići dalje kad za to dođe vrijeme, važno je i posjedovati strpljivost te pričekati dok situacija za to ne dozri. Prerano odustajanje i napuštanje ljudi i situacija je kao kad započnemo školovanje i onda na prvom tromjesečju zaključimo kako nam ta škola ne odgovara i potražimo novu, u kojoj opet moramo proći iste lekcije s novim nastavnicima i u drugom okruženju.

Izjave poput: Zašto se to meni uvijek iznova događa? ili Opet isto! Stvarno su svi ljudi jednaki! ukazuju na to da možda prebrzo preskačemo životne lekcije pa nemamo vremena iz njih izvući pouku. Ponekad je dovoljno okrenuti rečenicu u: Zašto ja uvijek iznova kreiram takve situacije i što iz njih trebam naučiti? da bismo od života dobili prolaznu ocjenu i napokon se mogli uspeti na novu, kvalitetniju razinu življenja.

ženaOdlučila sam ostati

„Ovaj put sam nakon svađe ostala i nisam odmah prekinula vezu“, priča Barbara, „i to mi je bilo jako teško. Nisam znala kako mu dopustiti da mi priđe nakon što me tako uvrijedio, a istovremeno sam jasno vidjela koliko potencijala u sebi nosi naš odnos. Tek tad sam uistinu shvatila da nikad nisam ni naučila opraštati. Moja majka se uvijek dugo ljutila i bezbroj puta mi predbacivala kad bih napravila nešto što, prema njezinom mišljenju, nije valjalo.

To bi obično završilo tako što bih je morala ‘moliti za oproštenje’. Kipteći u sebi od bijesa i poniženja, pognula bih glavu i kroz zube procijedila: ‘Oprosti’, na što bi se majka slavodobitno nasmiješila i uzdignute glave kimnula u znak oprosta. Olakšanje. Ponovo sam se mogla igrati s prijateljicom, ponovo sam smjela gledati televiziju. A u srcu bol. Izdala sam samu sebe.“

I što sad? Najprije valja riječ opraštanje očistiti od starog mulja asocijacija i dopustiti joj da zasja poput dragulja, a ona to doista i jest. Bez opraštanja bili bismo osuđeni na doživotnu robiju, zatvoreni u skučen prostor sa svojim neprijateljima i zatrpani smećem prošlosti.

Opraštanje je oslobađanje

Što znači oprostiti? Oprostiti ne znači niti ostati u situaciji, niti ostati uz osobu. Hrvatski jezik to lijepo naglašava frazom oprostiti se od… Oprostiti znači otpustiti – na razini misli, osjećaja, djela. Odustati od onoga da i dalje u sebi njegujemo bijes pravednika u mislima osuđujući pakosnog kolegu na doživotnu kaznu.

Pojam opraštanja povezan je s odnosima – s drugim ljudima, samim sobom, višom silom. Nemamo potrebu opraštati kamenju, drveću, stolcima. Zamislimo da držimo prezentaciju i upravo u trenutku kad slijedi naš najljepši slajd s najvažnijim informacijama računalo se zablokira.

Mahnito i nelogično udaramo po tipkama, bez rezultata. Ipak, najvjerojatnije nećemo provesti sljedeće sate vrteći u glavi kako ne možemo oprostiti računalu. Potražit ćemo grešku i napraviti sve što je potrebno da se opasnost od ponavljanja iste svede na minimum.

prirodaPravo joj budi...

No, prikriveni smiješak na licu kolegice sasvim je druga priča! Tema je to koju možemo danima vrtjeti u glavi, svaki put je obogaćujući novim detaljima, počevši od: „Baš je pokvarena, nju veseli kad netko drugi ima problema“ do konačne osude: „S takvom osobom ne želim više imati posla“. Činjenica je da ne možemo znati što se u trenutku osmijeha događalo u glavi kolegice. Možda je mislila na svoje dijete, možda se prisjetila slične situacije koja se i njoj dogodila, a možda je i ona prema nama gajila sličan stav i pomislila: „Pravo joj budi“?

Oprostiti znači očistiti se od besmislenih misli i mučnih emocija ljutnje, straha, tuge. Ponekad se nakon toga odnos može nastaviti, a katkada jednostavno nastavimo ići dalje oslobođeni bremena zamjeranja.

Postavljanje jasnih osobnih granica ključ je za odnose koji se zasnivaju na uzajamnom poštovanju, podršci i ljubavi. Granice su pokazatelj našeg samopoštovanja, one određuju granice prihvatljivog ponašanja drugih osoba u našem životu. Ako su granice preslabe, postoji opasnost da budete ranjivi, da vas uzimaju zdravo za gotovo ili da budete povrijeđeni. Zdravo samopoštovanje povezano je s granicama koje pokazuju kako zaslužujete da se s vama dobro postupa. Ono će vas zaštititi od iskorištavanja i neobazrivih ljudi.

Granice koje se ne smiju prijeći

Kad postanemo svjesni da ljudi u našoj okolini svojim ponašanjem i zahtjevima prelaze naše granice, ne koristi nam čekati da oni to sami shvate i potom se promijene. Najčešće neće. Vrlo često uopće nisu ni svjesni da nam gaze po prstima. Primjer toga je iskustvo 33-godišnje Ane u čijoj se priči mogu prepoznati i brojne druge žene.

Ana je po zanimanju informatičarka, no od malih nogu privlačila ju je duhovnost. Već u srednjoj školi počela je svakodnevno meditirati, a njezin životni moto postali su ljubav, tolerancija, nenasilje. Budući da je na njezinoj ljestvici vrijednosti na najvišem mjestu bio altruizam, svakodnevne sitnice poput uzrujavanja zbog toga što joj šef u znak priznanja daje dvostruko više posla i kraće rokove; što je suprug na sva usta hvali kao savršenu ženu koja sve stigne i pritom joj prepušta sve kućanske poslove i brigu oko djece, izgledale su trivijalno.

Znati kad treba krenuti dalje je mudrost

Pogrešno shvaćanje izreke da ljubav ne poznaje granice dovelo je Anu do akutnog stanja burnouta. Nakon duljeg oporavka, ona danas s osmijehom kaže da njezini životni principi i dalje ostaju isti, no više ne zaboravlja u njih uključiti i sebe. Danas, dakle, njeguje ljubav prema sebi i drugima, toleranciju prema sebi i drugima, nenasilje prema sebi i drugima. Nakon te ispravke lako održava zdravu ravnotežu.

Donositi odluke koje će nam promijeniti život nije lako. Takve odluke sa sobom nose neizvjesnost. No, dopuštajući status quo, ne stagniramo, već svakoga dana gubimo dio sebe. Znati kad treba krenuti dalje je mudrost. Imati snage krenuti dalje je hrabrost. Koračati dalje uzdignute glave je ljudsko dostojanstvo.

Melita Reiner

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr