Kad sam se počela hraniti iznutra, prestala sam tražiti utjehu u hrani

Hranom možemo potisnuti emocije duboko u utrobu da se s njima ne bismo morali nositi. U intimnoj priči naša je suradnica razotkrila kako je slatkišima pokušavala odagnati strah, bol i osjećaj manje vrijednosti. No kad je počela osluškivati poruke svog tijela, bio je to početak novog odnosa prema sebi, izvana i iznutra

Bolno buđenje

Kad sam se probudila tog prekrasnog kolovoškog jutra, poželjela sam da svijet nestane. Posve i zauvijek. Toplina, sunce i plavo nebo bili su u potpunoj suprotnosti s osjećajima boli, tuge, straha, nesigurnosti i očaja koji su me iznutra razdirali. Moj unutarnji svijet potpuno je potonuo. Približavala sam se 40-oj i upravo sam prekinula vezu s muškarcem s kojim sam mislila da ću proživjeti svoj život.

Imala sam posao u kojemu sam uživala, prijatelje koji su me voljeli, obitelj koja me je podržavala, no ništa nije moglo nadomjestiti taj gubitak. Iznutra je moj svijet izgledao posve drugačije – bila sam sama, ostavljena, izgubljena i – s tridesetak kilograma viška. „Zar ću se ovako osjećati do kraja života, zarobljena u razdirućim emocijama i teškom tijelu“, zapitala sam se tog jutra.

Želim živjeti

Nakon što sam isplakala dušu pa se posve prepustila rezignaciji i umoru, prenula me je jedna misao: „Sada, kada si dotaknula dno, nema druge nego gore.“ Iza nje je uslijedila druga: „Bože, još i to, pretvorila si se u hodajući klišej – sredovječnu krizu identiteta ujedinila si s jeftinom psihologijom.“ No iza tog unutarnjeg dijaloga ipak je bilo nešto dublje. Tiho se javio jedan glas koji je rekao: „Želim živjeti, želim disati, uživati, osjećati i postojati.“ Negdje duboko u sebi znala sam da ovo ne može biti sve!

Kad sam ostala sama, kao da mi se otvorio album slika koje su mi, jedna po jedna, pokazivale kako je dosad izgledao moj život. Suočena s viškom vlastitog „samačkog“ vremena, odjednom nisam više mogla kao dosad prebacivati svoju pažnju i interes na partnera, na bezbroj dnevnih sitnica koje čine zajednički život, na obavljanje mnoštva malih poslova i zaduženja.

Jedino što mi je preostalo bilo je suočiti se s onime kako sam živjela. Osjećala sam se kao kit nasukan na obali, koji od težine ne može ni disati, a kamoli pokrenuti se da bi otplivao do morskih dubina u kojima se može sakriti. Shvatila sam odakle moram krenuti prema sebi – od tijela.

Krajnji trenutak odluke

No, to mi se činilo kao nemoguća misija. Imala sam dojam kao da me je netko zarobio u prevelikom tijelu koje se teško kreće i kojemu je čak i osnovno gibanje vrlo ograničeno. U svakodnevici sam se s tim još nekako i nosila, srećom, još nisam imala nikakvih ozbiljnih fizičkih poteškoća poput problema sa zglobovima ili kralježnicom, ni nekih ozbiljnih bolesti. No, iznutra sam se osjećala potpuno sputano i bolesno.

Osjećala sam da je ovo zaista krajnji trenutak odluke – morala sam konačno stati na svoju stranu. Predosjećala sam da će suočavanje biti bolno, proces dug i mukotrpan, a rezultat neizvjestan. Ali pomisao da ću do kraja života nastaviti živjeti u takvom tijelu, s tim emocijama i takvim mislima bila mi je neprihvatljiva.

Slatka pilula protiv straha

Zato sam na početku svog puta prema sebi morala istražiti zašto sam se posljednjih nekoliko godina, možda čak i desetljeća, toliko zapustila – zašto sam, zapravo, zaboravila sebe. Svi razlozi koje sam sebi navodila nisu bili dovoljno uvjerljivi. Od onih prozaičnih, kao što su stresan poslovni ritam i ubrzana svakodnevica do onih nešto iskrenijih, poput linije manjeg otpora i lijenosti, ili onih s nešto više utemeljenja u stvarnosti kao što su genetika i sklonost debljanju.

Nakon istraživanja i otkrivanja te mnogih iskrenih razgovora sa samom sobom, suočila sam se s istinom koja me je sablaznila – sve ove godine bježala sam od sebe. Bježala koliko me noge nose. Od svojih osjećaja, strahova, nesigurnosti, neizvjesnosti… I u tom procesu, svi oko mene bi, naravno, postali važniji. I partner, i prijatelji, i obitelj, i posao... Sva je moja pažnja bila na njima.

U grozničavim pokušajima da zadovoljim njih, ali i vlastita očekivanja kako bih se prema njima trebala ponašati, meni su njihove želje i potrebe, zahtjevi i traženja postali važniji od svega što se zbiva u meni. Važniji od svega što ja želim, trebam i volim. I baš su se zato unutar mene strahovi, bol i tuga samo množili i rasli. No za to je hrana bila izvrstan lijek – ona bi poput slatke pilule uvijek brzo neutralizirala neželjene emocije.  

Tetošenje hranom

Hrana je bila način da barem na trenutak zaboravim sve što me muči. Otkrila sam da me dodatni zalogaj ili dva smiruju. Kada bih osjetila da me obuzima tuga, naprosto bih posegnula za nekim finim, dobrim jelom. Osjećaj bi barem na trenutak postao podnošljiv. Osjećaji bijesa i nemoći, straha i očaja u meni su tražili jaču intervenciju – primjerice duplu porciju palačinki.

To tetošenje hranom postao je način utišavanja unutarnjih bura. Dobra i ukusna hrana stvarala je i neku kućnu atmosferu ugode, ali ne bez visoke cijene. Naime, s vremenom mi je bila potrebna sve veća količina da bih teške emocije ublažila ili učinila podnošljivima. Nakon takvog udarca koji bih zadala tijelu jedino što sam mogla osjetiti bila je težina u želucu zbog koje sam se mogla usredotočiti samo na disanje. Time bi tuga, bijes i očaj naprosto ostali u nekoj gustoj izmaglici pa ih je bilo i lakše podnijeti. To je bio fantastičan bijeg. Ali i začarani krug ovisnosti i prejedanja.

Čokoladne pare

Treba li napomenuti da su me u tom svijetu okusa najviše oduševljavali slatkiši?! Ti fantastični, puni, aromatični, egzotični zalogaji čokolade, pralina, badema i ostalih delicija na trenutak bi stvorili čaroliju koja je odavala dojam da je sve zapravo u redu, da je sve lijepo i dobro. Obavijena čokoladnim parama, stvarala sam iluziju da ako i nije dobro, da će se sigurno sve dobro završiti... Poput pravog ovisnika, bila sam sigurna da dokle god je ispred mene fina čokolada, dobar i ispunjen život je moguć...

Čokoladnim je začinima na trenutke bilo lako prikriti strah, vlastiti osjećaj nevrijednosti i manjkavosti, strah od života, strah od neizvjesnosti, strah od promjena i najveći – strah od toga da ću zapravo ispod svih tih naslaga otkriti samo besmisao. Hrana je gurala osjećaje u mračne dubine i poticala zamrzavanje i neosjetljivost.

Takva zamrznuta, stisnuta i zagušena, mogla sam se bez problema ubaciti u rutinu i svakodnevnu kolotečinu praveći se da je sve u redu i da se ništa ne zbiva, da nemam potrebe, želje i očekivanja te da i dalje mogu vjerovati svojim tlapnjama. No, ne zadugo. Muka bi uvijek iznova našla načina da prizove pažnju. Sve dok mi jedne večeri nije postalo jasno o čemu je tu zapravo riječ.

žena i ogledaloMoram priznati što se sa mnom zbiva

Bila je posebno teška večer, datum je trebao biti godišnjica veze koja je tada bila iza mene. Nakon što sam pokušala starim trikom – hranom – potisnuti nadirući očaj, shvatila sam da mi više ne uspijeva. Očaj bi se na trenutke smanjio, izgubio oštre rubove, ali samo da bi nakon nekoliko sati ponovo izronio u svoj svojoj snazi. I tada sam shvatila – ja naprosto ničim ne mogu dovoljno duboko potisnuti ono što osjećam da bi me manje boljelo!

Moram iznijeti na svjetlo dana sve što se u meni zbiva! Hrana mi tu pomaže samo na tren, ugoda traje samo dok jedem, a kad prodišem nakon jela, osjećaji ponovo nadru. Shvatila sam da sam došla do kraja puta i ako nastavim, to će biti put ka samouništenju!

To otkriće me natjeralo na jedan posve iskren razgovor sa samom sobom. O čemu ja to sebi šutim? Što to skrivam od sebe i drugih? Zašto se ne usuđujem pogledati istini u oči? Zašto si lažem? Gubitak čovjeka kojega sam voljela pokrenuo je lavinu i sve nakupljeno godinama, možda i desetljećima, izronilo je na svjetlo dana.

Iskrenost prema samoj sebi

Morala sam se suočiti sama sa sobom, priznati sebi da se ne volim i ne poštujem, da od drugih očekujem, baš poput djeteta, da preuzmu odgovornost za moj život. Morala sam si priznati da se bojim živjeti punim plućima, pokazati ono što sam iznutra – bez uljepšane i uređene slike uspješne i obrazovane mlade žene. Morala sam si priznati da se bojim budućnosti i onoga što će mi donijeti sutra, bez mogućnosti kontrole i osiguranja, da se bojim promjena.

Tjedni i mjeseci koji su uslijedili bili su teški, naporni, zahtijevali su puno discipline, strpljenja, ljubavi i hrabrosti. Podrška i pomoć nekoliko uistinu posebnih i odabranih prijatelja dali su mi dodatni vjetar u leđa i olakšala iskušenja i teške dane. Kako sam se polako i svakodnevno upoznavala s vlastitim osjećajima, proživljavala patnju i bol zbog gubitka voljene osobe, dopuštala si osjećati se onako kako mi je uistinu i bilo, postupno je moja potreba za hranom, čokoladicama i slatkišima počela nestajati.

Nije išlo lako

No, to se nije dogodilo samo od sebe. Morala sam uložiti trud. Svaki put kad bi me uhvatila nesavladiva želja za hranom, odnosno slatkim, pokušavala sam zastati – prije nego što bih posegnula za hranom – i zapitati sebe zašto mi sada to treba, što zapravo osjećam i što bih htjela sakriti i potisnuti. Osluškivala sam kakve mi se emocije potom javljaju. Uslijedilo je otkriće koje me je, malo-pomalo, sve više oduševljavalo.

Usmjeravanjem pažnje prema unutra, na ono što osjećam u trenucima neutažive gladi i iskrenim priznavanjem tih osjećaja – glad je nestajala! I što je još važnije, kako je vrijeme prolazilo, sve se manje javljala.

Uz to, počela sam vježbati pilates. Isprva jedva, s velikim poteškoćama i otporima, u velikoj boli. No, ustrajavajući u tome, polako sam se povezivala sa svojim tijelom. Uspijevala sam sebe osjetiti iznutra, postajala sam si bliska i prijateljska, a s vremenom i važna i vrijedna. Pilates i moja inspirativna, samozatajna trenerica, postali su moji tihi, ali iznimno snažni saveznici. Bez puno riječi, u njezinom pilates studiju polako sam prihvaćala svoje nezgrapno tijelo koje mi je sa svakom vježbom uzvraćalo malo većom gipkošću i malo većom snagom.

Tada, kad sam se hranila iznutra – vlastitom pažnjom, brigom za tijelo, istraživanjem onoga što se sve u meni krije, što sve mogu biti, osjetiti i doživjeti – trebalo mi je sve manje hrane izvana.

Novi odraz u zrcalu

Novo mi je proljeće polako donijelo i novi odraz u zrcalu. Izgledala sam ljepše, puno mršavije i privlačnije. Moj je izgled izazivao pohvale i čuđenja okoline. No, nešto drugo je plijenilo moj pogled – neka nova ja, ili ona stara ja koja se oslobodila slojeva strahova i slojeva sala, neka ja koja je odlučila živjeti, neka ja koja je odlučila preuzeti odgovornost za svoj život bez obzira na sve. Neka nova ja koja se svim srcem prigrlila i upustila se u avanturu života.

Moja svakodnevica i danas ponekad donosi teške dane, crne misli i neizdrživ stres. U meni se javi želja da jednostavno sve to zalijem toplom čokoladom i potisnem finim kolačima od kestena i barem na trenutak zaboravim kako se osjećam. No, upravo te male poruke, ti mali porivi i želje, danas su mi putokazi da tih dana više pazim na sebe, da se češće pitam kako sam, što osjećam i čega se bojim...

Upravo mi tim porivima tijelo daje znak i poziva me da se u tim trenucima pobrinem za sebe, nježno me opominje da sam možda toga dana malo zaboravila na sebe, previše pažnje nezasluženo dala drugim stvarima i ljudima, dopustila da me preplavi stres i negativnosti... To mi je danas izvrstan način povratka u svoju oazu, u atmosferu bliskosti, pažnje i ljubavi koju sam stvorila u svome domu, i onom unutarnjem i onom vanjskom.

Ivona Savić

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr