Sanda Hržić i Darko Rundek: Našoj unutrašnjosti treba podrška

Veliku i cijenjenu poemu sufijske duhovnosti ‘Jezik ptica’, perzijskoga pjesnika Faridudina Atara, sada možemo čitati u hrvatskom prijevodu kazališne redateljice Sande Hržić. U razgovoru za Sensu, zajedno s glazbenikom Darkom Rundekom - njezinim partnerom u životu i kreiranju ovog prijevoda - govori o potrebi za duhovnošću u svakodnevnom životu nasuprot sveprisutnoj odvojenosti od drugih bića i prirode

Sanda Hržić i Darko Rundek dugogodišnji su partneri i suradnici

Sanda Hržić i Darko Rundek dugogodišnji su partneri i suradnici

Cijenjena poema sufijske duhovnosti

‘Ovo nije knjiga koja se čita u jednome dahu, ovo je knjiga koja se čita do posljednjeg daha’, tako je drevnu poemu Jezik ptica Faridudina Atara kratko, duhovito, i točno predstavio glazbenik Darko Rundek, dugogodišnji partner kazališne redateljice Sande Hržić, koja je uz njegovu pomoć i podršku ovu divnu i duboku knjigu prevela.

Mističnog naslova Jezik ptica (Mantik Ut-Tajr) velika je i cijenjena poema sufijske duhovnosti izašla kroz pero perzijskog pjesnika Faridudina Atara. Svoja dva imena pod kojima je bio poznat (rođenjem je dobio ime Abu Hamid Muhamad bin Ibrahim) stekao je svojim djelovanjem: nadimak Atar (Attar) odaje da se bavio travarstvom, a ime Faridudin (Feriduddin u prijevodu: biser vjere) zaslužio je nadahnutim, poetskim, duhovnim pisanjem.

Duša je zarobljena u tijelu

Pripisuje mu se desetak, pa i znatno više djela, no točan je broj nemoguće utvrditi. U jednoj od bezbroj tajnovitih i upitnih priča o njegovu životu nagađa se da mu je svakodnevni rad s bolesnima, zbog njegove tankoćutnosti, u jednome trenutku postao psihički neizdrživ te se odao lutanju po Indiji, Turkestanu, Meki i Damasku kako bi potražio istinu od učitelja sufizma.

Jedna od osnovnih postavki sufizma jest da je duša zarobljena u tijelu i čezne za puštanjem – a kad se oslobodi, vraća se svom Stvaratelju. To jedinstvo možemo postići dubokom i predanom introspekcijom i pročišćavanjem i dok smo još u zemaljskom tijelu.

jezik ptica knjiga

Susret s Rumijem

U svom se životu Atar susreo i s mladim Rumijem koji je poslije, kao što znamo, također postao pjesnik te je o njemu napisao: „Atar je proputovao svih sedam gradova ljubavi, dok sam ja tek na zavoju prve ulice.“

U Jeziku ptica duhovne su priče ispričane ponegdje narativno, ponegdje s puno emocija i simbolizma, uvijek bogatim, maštovitim jezikom, mudrim razgovorima, hiperbolama, zrncima humora i iznenađenja. Poema počinje okupljanjem ptica s misijom da pronađu Apsolut.

Kad dođu do Simurga, shvate da su to zapravo one same

Najmudrija među njima, kruničarka, predlaže da krenu do velikog kralja Simurga, tajanstvene ptice koja prebiva na mističnoj planini Kaf. Među brojnim i opširnim razlozima kojima se ptice opravdavaju zašto ne bi pošle na zahtjevan put prepoznajemo razne, zapravo ljudske slabosti: oklijevanje, žaljenje, strah, lijenost, taštinu, vlastito viđenje istine. Od svih ptica koje krenu na put, samo njih trideset dospije do Simurga, gdje tada saznaju da su Simurg upravo one same (perz. si: 30, murg: ptice).

Ovo klasično, ali itekako aktualno, alegorijsko djelo nedavno je objavljeno u izdanju Planetopije. Kritički uspoređujući tri francuska prijevoda na hrvatski ga je jezik prevela Sanda Hržić, čiji je velik dio umjetničkog djelovanja i života obilježila posvećenost Atarovim stihovima.

Budući da je riječ o vrlo kompleksnom, slojevitom i simboličkom djelu, kako biste ga ukratko predstavili čitateljicama Sense?
Sanda Hržić: Djelo jest kompleksno i duboko, a otkada je nastalo, u 12. stoljeću, prevedeno je na zaista mnoge jezike. Stvoreno je u Perziji, odakle je i Rumi, te također spada u epohalna djela sufijske duhovnosti. Knjigu je moguće iščitavati na bezbroj načina i razina: postoje priče, unutar djela, koje su pitke, može ih se čitati i maloj djeci.

Čini mi se kako ova poema ima kapacitet da nas vodi kroz cijeli život i da joj se, na neki način - u odnosu na pitanja koja nas preokupiraju u određenom trenutku - u životu možemo stalno vraćati. Nešto poput I Chinga (op.a. kineska Knjiga promjene ili Knjiga mudrosti koja se koristi kao vodič za življenje u harmoniji).

Kad spominjete 'I Ching', obraćate li se još kojim knjigama u potrazi za savjetom, vodstvom?
Sanda Hržić: Da, primjerice, The Garden of Truth Seyyeda Hosseina Nasra, zatim to su djela Rumija, Tina Ujevića, Rilkea. Uvijek ih volim imati sa sobom, gdje god se nalazim, u Francuskoj, Zagrebu ili na Braču. Upravo sada mi neke od njih nedostaju jer nisam planirala ovoliko dugo ostati u Zagrebu.

darko rundekPredstavljanje knjige u Zagrebu pratili su glazba i stihovi koji su dočarali mistiku i ljepotu poeme 'Jezik ptica'

Kad ste već spomenuli Rumija, kako biste objasnili njegovu danas zaista veliku prisutnost u zapadnome svijetu? Primjerice, u SAD-u je upravo njegova poezija najprodavanija.
Sanda Hržić: Sigurno na to utječe puno faktora. Mislim da su neki aspekti Rumija malo reducirani na prijevod koji se možda malo udalji od izvornog Rumija, ali približi zapadnome čitatelju. Navela bih primjer prevoditelja Colemana Barksa. On je cijeli svoj život prevodio Rumija, ali ga je i izvodio. To je imalo velik odjek te su se Rumijevo ime i djela počeli širiti.

Međutim, on je njegova djela izvodio poput malih impresija, a ne kao cjelovito učenje sufizma koje iza toga stoji, a proizvod je iskustva i traganja tisuća ljudi koji su se tome potpuno posvetili.

Mislite li da nam je danas upravo takva vrsta duhovnosti potrebna - kad kažem nama, mislim na zapadni svijet?
Sanda Hržić: Nesumnjivo je bolna ova sadašnja odvojenost od drugih bića i od prirode, bez obzira na to što djeluje kao da je općeprihvaćena. Ljudi osjećaju da su odvojeni od sebe - kad kažem ‘sebe’, mislim to i u najširem smislu riječi: od svega onog što nas okružuje, kao i od onog što nije u domeni osobnosti, nego je pitanje biti, ogoljenog postojanja, osjećaja da smo dio jedne velike, svete cjeline.

Poemu 'Jezik ptica' prevodili ste zajedno više od dvanaest godina. Kako je tekao taj proces? Kako ste surađivali vas dvoje?
Sanda Hržić: Početak svakako nije bio vezan za stil i jezik, nego prije svega za razumijevanje dubokog smisla koji iza toga stoji. Kad je stvarao svoja djela, Atar se vrlo vjerojatno nije osjećao kao umjetnik koji potpisuje svoje djelo. On je bio kanal kroz koji će, kako sam kaže, do kraja svijeta - pomoću njegovog pjesničkog dara - doprijeti učenje o duši i njenim poteškoćama, kako ih savladati i nastaviti put u pustinji svijeta.

darko rundekDarko Rundek: Ja sam se malo kasnije uključio u proces. Sanda se tim djelom počela baviti još za vrijeme studija. Bio sam pratilac i svjedok tog prvog dijela iskustva. Tako sam se i ja, uz Sandu, na neki način uključio u životni pokret u Parizu koji je vezan uz tu knjigu (op.a. Sanda je u Parizu sudjelovala u nastanku predstave prema Jeziku ptica).

U kasnijim fazama prevođenja Sanda bi me pitala za savjet kad bi nešto bilo teško formulirati, kako to elegantnije i harmoničnije sročiti. Zajedno smo bili okrenuti prema preispitivanjima vezanim uz knjigu. Nisam se tu našao kao netko tko samo formalno surađuje, nego kao netko tko se na svoj način bavi riječima i razmišlja kako određenu formulaciju prenijeti u hrvatski jezik.

Iza mojih pjesama, primjerice, kojih nema toliko puno, stoji još mnogo više ispisanih stranica jer jezik i način puno znače. Način na koji je nešto rečeno može proizvesti neki novi smisao koji možda nije postojao kao namjera. U tom sam području bio pomagač, čini mi se.

Je li ta vaša suradnja mijenjala i vaš međusobni odnos?
Sanda Hržić: Da, svaka suradnja mijenja, oplemenjuje.

Smatrate li da je univerzalnost poruka i misli ono što nas privlači djelima poput ovog?
Sanda Hržić: Univerzalne su svakako, no pitanje je koje su sve metode tu za otvaranje, za skidanje velova kako bi zasjala realnost.

Sada, kada ste završili ovaj opsežan rad koji je činio velik dio vašeg života, rada i emocija, imate li već neku ideju o nečemu novom, sličnom ili drugačijem?
Sanda Hržić: Ništa neće biti slično ovomu. Ovo je utkano u orijentaciju mog života. Zaista sam u jednom trenutku života pomislila da mogu najbolje zahvaliti Ataru tako da što posvećenije prenesem njegov sadržaj na hrvatski jezik. To je bila moja zahvala za sve dobro što mi je učinio. Moja je nada i da će ljudima ovdje, svakome na svoj način, biti od pomoći ako uđu u poemu i dovoljno se s njom budu družili.

Našoj unutrašnjosti treba podrška, inače smo na vjetrometini osobnih zabluda koje projiciramo na stvarnost i ulazimo u kaotične emocionalne i misaone procese koji pridonose općem kaosu. Mislim da je važno u ovom trenutku pokušati uspostaviti vezu i s detaljem, svakim bićem, i s cjelinom. To smo narušili mislima i djelovanjem. Orijentacija Atarova je, čini mi se, čista kao zlato.

Na predstavljanju knjige napomenuli ste da ste vrlo rano osjetili Atarov zov, u vrijeme studija, i to vas toliko godina vodi, ostajete bliski i povezani. Kako sami sebi objašnjavate tako dugotrajnu povezanost i posvećenost? Ili se ne pitate, prihvaćate da je to tako?
Sanda Hržić: Elementi čudesnog i nepojm­ljivog dio su životne orijentacije. Svatko od nas osjeti trenutak u kojem slučajnost ili neka situacija zasjaji novim sjajem, a meni je taj sjaj bio prioritet. Na neki sam način u potrazi za čudesnim, za osluškivanjem nečeg što nije osobno, nego nečeg što me povezuje s jednom drugim nivoom postojanja, za kojim čeznemo. Ta je povezanost kod mnogih ljudi prije svega u domeni trenutnog doživljaja. Meni je to postao prioritet života. Atar, i ne samo Atar, pomagao mi je da to ne ostane samo na nivou trenutnog doživljaja, nego i iskustva.

Ovakva posvećenost suočila me s činjenicom kako je takva vrsta fokusa vrlo rijetka. Pokušavam se sjetiti imam li i sama nešto toliko dugotrajno u životu?
Sanda Hržić: Imate, svoje postojanje. To nije koncept, to je iskustvo. Autentično učenje govori o tome da prvo moramo preispitivati sami sebe. Postoji jedan trenutak kod Atara, vrlo važan, a to je da je osobnost naš najveći neprijatelj.

Smatrate li da bismo svoju osobnost trebali konstantno korigirati ili bismo sebe trebali prihvatiti onakvima kakvi jesmo?
Sanda Hržić: Potrebno je jasno uvidjeti da nismo jedan, nego da nas je puno. Da nije isti onaj 'ja' koji uvrijedi nekoga i onaj drugi 'ja' kojemu je jako žao. To su različiti aspekti koji u nama preuzimaju vlast. Nakon toga, promatranje vlastitog funkcioniranja nije samo sebi svrha, nego je potrebno dovoditi u pitanje i vezanost za 'ja' i 'moje' u svakodnevnome životu. Istovremeno je potrebno nesumnjivo sudjelovanje u tom procesu transformacije.

To kaže i Atar i mnogi drugi učitelji - potrebno je otvoriti se većem, onomu što nije u domeni moje volje. 'Budi volja tvoja', kaže se u kršćanstvu. U jednom trenutku jedna ptica na putovanju duhovnosti kaže: 'Ja sam velikim odricanjem uspjela doći do savršenstva i sad ću sjesti pokraj Simurga na njegov dvor', a on kaže: ’Simurg tebe treba pozvati, ne možeš ti sama sjesti, on te treba voljeti'. Prema tome, ta ljubav prema nepojmljivom treba biti obostrana.

sanda hržićSanda Hržić

Zanimljivo je kako se ta putovanja ptica i simbolika iz 12. stoljeća mogu jako lijepo prenijeti u današnje vrijeme, to je nešto tako trajno. Neobično je primijetiti kako se još u to vrijeme - zapravo, rekla bih, u svako vrijeme - razmišljalo o istim stvarima kao i danas.
Sanda Hržić: I više nego danas! Kad se rodimo, imamo jedan potencijal. Ako ga ne njegujemo, prepreke za unutarnji rast, osvještavanje i okretanje prema Apsolutu bit će veće. To je jedan koncept koji je gotovo teško zamisliv.

Darko Rundek: Kad si malo dijete od nekoliko tjedana, koje još nije naučilo koncepte i gleda ravno u središte Svemira, taj pogled je nešto što nam je fundamentalno, on je već tu, ali s vremenom se prikriva raznim načinima funkcioniranja. Ako živiš u svijetu koji ne vodi računa o tom primarnom razlogu postojanja i koji ga zatrpava banalnostima i pukim opstankom, naravno da ćeš na tome trebati raditi više. Postoje konteksti i kulture u kojima možeš živjeti i koji o tome vode računa, gdje taj temeljni aspekt nije totalno zamračen, nego podržan. U današnjem zapadnom svijetu moramo se boriti da ga otkopamo natrag.

Sanda Hržić: Ono što je čudesno u današnjem trenutku jest to da su sva ta učenja iz 12. stoljeća i prije, kao i primjerice iz budizma, na neki način dostupna u obliku prijevoda knjiga. No puno je teže naći autentičnog učitelja. Nekad su autentični učitelji, sa svojim autentičnim učenicima - u okviru koji je bio potpuno autentičan i na izvoru odakle je poteklo učenje - bili samorazumljivi. Ali danas je zavladala velika konfuzija. Ima, a ničeg nema. Kvaziučitelji znaju učenike odvesti u pogrešnom smjeru i dogodi se duboko razočaranje.

Mislite li da su nam potrebni učitelji?
Sanda Hržić: Naravno, tu nema dvojbe. Inače plahutamo u svojim vlastitim zamišljajima. Nesumnjivo je potrebno učenje i netko tko kroz to učenje progovara.

Sanda Hržić i Darko Rundek

Irena Zrinski

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr