Kako doprijeti do emocionalno nedostupnog muškarca?

U čestom obrascu ponašanja, kad žena agresivno pokušava doprijeti do emotivno nedostupnog muškarca, nijedna strana ne dobiva puninu koju zaslužuje. Naša kolumnistica otkriva kako modelirati duboko ukorijenjene principe ponašanja koje smo usvojili u djetinjstvu

Ona želi komunicirati, a on ne želi

Neki obrasci ponašanja u muško-ženskim odnosima toliko su učestali da ih možemo nazvati jednom vrstom klišeja. Jedan od takvih klišeja je ponašanje žene koja pokušava doprijeti do emotivno nedostupnog muškarca i muškarac koji to na razne načine izbjegava.

Ona želi komunicirati, a on ne želi, nego čeka da problem prođe. Žena povezuje sve što zna i umije ne bi li razumjela problem i stvorila neki smisao, a muškarac se tom povezivanju uporno opire. Ona stalno misli o njemu ili o njima, a on se isključuje.

U tom klišeju žena postaje agresivna, viče i optužuje jer ne može ništa riješiti sama, a muškarac u rješavanju nesporazuma i problema ne sudjeluje i postaje pasivno agresivan, ne ispunjava očekivanja, vodi računa o „ja“, a ne o „mi“. I tako, umjesto u ljubavi, partneri postaju povezani u agresiji. A povezanost u agresiji je kao neka vrsta droge – nema kraja, stalno traži još jer nikad ništa nije raščišćeno, dovršeno, zaboravljeno.

Oboje traže ljubav, ali dobivaju suprotno...

Muškarac ne vidi kako je ženi dok se koprca u nemoći da išta riješi, a žena ne vidi kako je muškarcu dok čeka da se ona napokon smiri. Iako oboje teže bliskosti, ostaju udaljeni. Ostaju iznutra sami i povezuju se samo kroz svakodnevne obaveze oko doma, djece i ostaloga. Svaki njihov dogovor lako propada, postaje predmet svađe, jer emotivni naboj ne nestaje, samo iskrsava na mjestima koja se čine nebitna – u svađama oko daljinskog upravljača, ručka, šala i kape koje dijete tog dana treba ili ne treba nositi... Tužno, ali istinito.

Ovo je svakodnevica mnogih obitelji. Iako i žena i muškarac žele ljubav, mir i slogu, ipak nešto drugo „vodi igru“ i oni se stalno mimoilaze. A to što „vodi igru“ je prošlost: ne samo prošlost djetinjstva i iskustava u prethodnim vezama, nego i transgeneracijska prošlost koja se temelji na generacijama djevojčica koje su pokušavale doprijeti do emotivno nedostupnih očeva i generacijama dječaka koji su izbjegavali emotivno kontrolirajuće ili zahtjevne majke.

Sve žensko i emotivno je komplicirano, strano, nerazumljivo

Muška uloga, evolucijski gledano, bila je usmjerena na pribavljanje hrane i zaštitu obitelji, a ženska na podizanje djece i brigu o domu. U surovo prapovijesno vrijeme okrutnost je bila nužna. Da bi muškarci mogli izvršavati svoju obiteljsku ulogu, morali su naučiti graditi svoj osjećaj moći na zatiranju osjećaja, na odvajanju. A kod žena je upravo suprotno: da bi mogle biti dobre i brižne majke, morale su biti senzibilne i voditi računa o što boljoj povezanosti.

Tako su generacijama i generacijama dječaci bili odgajani tako da ne pokazuju osjećaje i ne obraćaju previše pažnje na njih. To ih je uskratilo za razumijevanje sebe i svojih osjećaja, kao i za mogućnost stvaranja kvalitetnog emotivnog kontakta sa svojim partnericama.

Osim što su odgajani tako da ne pridaju važnost osjećajima, mnogi dječaci su imali majke koje su ih previše štitile, gušile ili su bile emotivno zahtjevne, a sve to lako može rezultirati odbojnošću prema svemu ženskom i emotivnom, kao prema nečemu što je komplicirano, strano, nerazumljivo i što je najbolje – izbjegavati.

Od maminog sina do muškarca - kako muškarci ostaju 'u posjedu' majke

par ljubav, vikend horoskop

U početku se čini idealna kombinacija

Međutim, potreba za bliskošću svima nam je urođena i zapravo je veoma komplicirano težiti bliskosti, a istovremeno je izbjegavati. Rješenja ovog tipičnog problema koja muškarci imaju su: ili održavati površne odnose s više partnerica ili biti s jednom partnericom, ali stalno sabotirati bliskost iz straha od gubitka sebe, od izloženosti i povrede. Ne kaže se uzalud da se suprotnosti privlače. Istina je da se i sličnosti privlače jer to u odnos donosi određenu lakoću – razumijevanje, povezivanje bez straha od konflikta.

Međutim, suprotnosti se privlače jer u drugima vidimo ono što nam nedostaje. Tako će muškarac koji je osjećaje naučio skrivati i ignorirati, ne znajući kako i zašto, odabrati partnericu koja je „sva puna osjećaja“. Ta se kombinacija na početku, u zaljubljenosti začinjenoj kemijom, može činiti idealnom.

Djevojčice i dječaci

No, uskoro, on će početi osjećati kako mu je njenih osjećaja previše, a ona da joj je njegovih osjećaja premalo. On će se početi braniti od njenih osjećaja, a ona će početi posezati za njegovim osjećajima. I sve je logično: negdje duboko u sebi on želi da žena vidi, čuje i razumije njega i njegove osjećaje, ali ih ne zna i ne može pokazati, a gledanje, slušanje i razumijevanje njenih osjećaja to mu ne može nadoknaditi.

Nakon nekog vremena, sve je opet na starom, samo dublje i gore nego prije. Djevojčica koja je pokušavala doprijeti do očevih osjećaja sada je žena koja pokušava doprijeti do partnerovih osjećaja i optužuje ga za sve ono što nije dobila od oca. Dječak koji se nekad branio od majčinih osjećaja sada se brani od osjećaja svoje partnerice, i dalje ostaje nevidljiv, neizražen, a sve što zna jest odvojiti se od nje, baš kao što se odvajao i od svoje majke.

Obostrana agresija

Ta obostrana agresija – sa ženske strane aktivna, a s muške strane pasivna – izrasta iz nemoći. To je dječja nemoć za kvalitetnim povezivanjem s prvim objektima ljubavi – dječacima je to majka, a djevojčicama otac. Zato je onaj klišej – žena koja se agresivno pokušava povezati s muškarcem i muškarac koji pasivno agresivno izbjegava povezivanje – tako snažan.

Te komunikacijske staze utabale su naše majke i očevi, naši djedovi i bake, i tako unatrag – do iskona. To su poznati neuronski putovi, a odvikavanje od njih, od povezivanja kroz agresiju, nije nimalo lako zato što agresija snažno povezuje. Toliko energije ide protiv onog drugog, a kad ulažemo energiju u određenom smjeru, uz taj se smjer vežemo. Ne želimo sebi priznati da smo uludo ulagali energiju, koliko god nas to na kraju ostavljalo iscrpljenima.

Za promjenu je potrebno dvoje

Ženi koja godinama, na svakakve načine, lijepe i ružne, pokušava doprijeti do partnera, teško se pomiriti s činjenicom da ništa ne može učiniti jer je emotivna (ne)dostupnost muškarca u njegovim rukama. Ipak, ni to nije sasvim točno. Njegova emotivna nedostupnost i njemu je samom nametnuta.

Jedino što je u njegovim rukama jest spremnost na promjenu, na istraživanje, spremnost da počne učiti razlikovati svoju partnericu od dotadašnjih žena i spremnost da počne gajiti drugačiji set vrijednosti koji uključuje uvažavanje i njegovanje osjećaja.

Za promjenu ovog tisućljetnog obrasca potrebno je dvoje. Žena ne može sama rješavati komunikacijske probleme i muškarčevo sudjelovanje je nužno. No, on će sudjelovati jedino ako se osjeća dovoljno sigurnim, ako osjeća kako će biti uvažen, da mu se neće dogoditi isto što se događalo nekad, u djetinjstvu.

Da bi se na to sudjelovanje odvažio, muškarcu iz ovog klišeja trebaju komunikacijske vještine koje uključuju emocije, treba mu povjerenje u vlastitu sposobnost izražavanja. Najbrži način za stjecanje ovih vještina je psihoterapija kojoj su, nažalost, žene sklonije od muškaraca.

Putevi koji vode prema održavanju ljubavi

I muškarac i žena u ovom tipičnom muško-ženskom zapetljaju trebaju usvojiti vještine onoga drugog. Muškarac treba početi usvajati vještinu izražavanja sebe i uvažavanja ženinih osjećaja, a žena treba početi usvajati vještinu suzdržavanja od izražavanja osjećaja kad to izražavanje nije poželjno, naučiti prestati inzistirati na nečemu kad to nije ostvarivo, suzdržati se od agresije i čuti muškarca onda kad je spreman izraziti se.

Kako se 'pomiriti' s onim na što ne možemo utjecati?

Oboje trebaju naučiti razlikovati stvarne osjećaje koji nastaju iz direktne međusobne komunikacije i osjećaje koji nastaju iz prethodnih odnosa, osobito odnosa s majkama i očevima. Sve skupa, to je težak posao koji zahtijeva velik emotivni angažman, i to ne kratkoročan, nego cjeloživotni. No taj angažman se isplati jer vodi prema životnoj mudrosti koja svem tom kaosu međusobnog nerazumijevanja daje oblik i smisao.

Nitko svjesno ne bi odabrao agresiju umjesto ljubavi. A što više budemo razumjeli zbog čega se agresija događa, to ćemo više moći odabirati nove komunikacijske putove koji vode prema održavanju ljubavi.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr