Duhovna svrha putovanja: Putuj da bi se sebi vratio

Putujemo da bismo se vratili sebi, uvjeren je naš kolumnist koji prepoznaje tri faze putovanja, upoznavanja novih gradova i predjela, ali i sebe. Nepoznati gradovi su kao nepročitane knjige koje kriju neprocjenjiva znanja i iskustva...

Svijet je knjiga

Duboko vjerujem da postoje tri načina educiranja: učenje, spoznaja i putovanje.
Možda upravo zbog toga što putovanja predstavljaju veoma specifičan oblik obrazovanja oduvijek sam volio putovati. Na neki način doživljavao sam putovanja kao relaksaciju, bijeg od svakodnevne, dosadne stvarnosti, ali i kao potrebu da vidim svijet uza svu njegovu raskoš i različitost. Vjerujem da svi normalni ljudi žele vidjeti svijet. Neki zato da steknu i to bogatstvo, netko kako bi se imao čime hvaliti u društvu, a netko, pak, da vidi neku specifičnu stvar ili bude dio nekog određenog događaja.

Sveti Augustin lijepo je to napisao: „Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu.“
Mislim da svi koji putuju, prije ili poslije, prođu kroz tri faze...

Otkrivanje u fazama

Ispočetka prevladava glad, želja da se vidi što više u što kraćem roku. Ljudi putuju kratko na što više destinacija, poput gladnih osoba koje se domognu hrane i onda nekontrolirano trpaju u sebe sve što stignu želeći, valjda, pojesti što više. Slikovito rečeno: pretrpati se, pritom uopće ne vodeći računa o ukusu, boji ili pak mirisu onoga što konzumiraju.

Takve ljude prepoznajem po stalnoj potrebi za fotografiranjem, najčešće pokraj ključnih turističkih znamenitosti: „ja“ ispred Eiffelova tornja, „ja“ ispred piramida, Kineskoga zida i svega onoga što se očekuje da su vidjeli ako su već bili tu gdje kažu da su bili. Nevjerojatno! Iscrpljujemo sami sebe, djecu, drage ljude čekajući u redu da se pokraj nečega slikamo, namještamo se tisuću puta iznova da nam selfie izgleda što bolje, a onda mnoge od tih slika nikad ne razvijemo ili čak uopće i ne pogledamo. Komu, odnosno čemu mi putujemo, za koga se slikamo i s kojim ciljem moramo obići sva ta mjesta, i to pod svaku cijenu?

kenan crnkićSada razumijem da je to prva faza putovanja kroz koju svi moramo proći.
Drugu fazu karakterizira potreba da se ide na udaljena, rijetka, egzotična mjesta ili pak da se boravi u poznatim hotelima, restoranima i sl. U ovoj fazi svima kupujemo darove, suvenire i na taj način opravdavamo svoj često dugotrajan boravak i odsutnost.

Ovdje je sada više naglasak na komforu nego na onomu što će se vidjeti. Dolazi do promjene paradigme u smislu onoga što se osjeća, odnosno doživi, a ne samo onoga što se vidi.

Prave se veće pauze, sporije se pohode ključna mjesta, letovi, odnosno planovi puta, ležernije se prilagođavaju i uglavnom mirnije se pristupa samom putovanju i boravku. Osjećamo umor koji u prvoj fazi kao da nije postojao ili je adrenalin ipak bio prejak, a imunosni sustav jači. Počinjemo se radovati, a ne tugovati zbog povratka kući.

Travel takes You places geslo je poznatog lanca hotela i počinjemo shvaćati što je pisac htio reći. Ne znam, isprva sam mislio da starim, kako godine čine svoje, da sam se zasitio putovanja, kako su mjesta počela sličiti jedno na drugo. Svaka zemlja na nekom kontinentu u osnovi nalikuje nekoj drugoj u kojoj smo bili. Isprva nema velike razlike između Kenije i Tanzanije, sve je to Afrika, ona prava. Nema puno razlike između Bolivije i Perua, Austrije i Njemačke, Kine i Tajlanda. Gradovi sliče jedan na drugi, slično su organizirani, uglavnom prevladava maksimalno sedam ključnih znamenitosti i to je to.

'Deja vu'

Javlja se otpor prema putovanjima; onaj osjećaj da se sve to već negdje vidjelo. Deja vu... I onda, iznenada, ponovni odlazak u grad u kojem si bio više puta, potpuno prepuštanje trenutku, kad jednostavno sjedneš u kafić u njegovoj glavnoj ulici i jednostavno ne radiš ništa nego samo promatraš, donosi iluminirajuće iskustvo, ali i prelazak u treću i posljednju fazu putovanja.

Neki čudni glas u tebi počinje se buditi, odjednom shvaćaš da su sva putovanja u osnovi bila jedno veliko putovanje k samome sebi. Jednostavno sjediš, čitaš neku dobru knjigu, uživaš u anonimnosti i činjenici da kad bi to radio u svome gradu svi bi mislili da si i službeno poludio! Sjediš ili hodaš, ali lagano, bez pritiska, bez grča. Bez nasušne potrebe da vidiš nešto, kupiš nešto, doživiš nešto što možeš samo prepričati. Odnekud se počinju odmotavati stvari u glavi. Naizgled teški problemi svakodnevice počinju dobivati obrise fantastičnih ingenioznih rješenja.

Slažu se kockice života, prelazi se iz kaosa u red, neki čudan, smirujući osjećaj preispitivanja samoga sebe, ljudi, okoline i postupaka u pozitivnom smislu poprima oblike ideja čije je vrijeme došlo. Motivacija raste, energija dolazi te s njom i ponovni odgovor na ono „zašto“, bez kojeg ne bih bio u stanju ni ustati iz kreveta, a kamoli ostvarivati uspjeh iz dana u dan. Zaista vjerujem da ima tišina kojih se vrijedi sjećati, više i draže od najljepših riječi...Vrijeme prolazi polako, a istovremeno i tako prokleto brzo. Smisao putovanja nije u gledanju drugog i drukčijeg, nego u razvijanju sposobnosti da gledamo drugim i drukčijim očima – napisao je nekad davno Marcel Proust, bio u pravu ili ne...

Sad mislim da konačno razumijem što znači putovati da bismo se vratili sebi. I dalje se radujem putovanjima, i dalje se radujem povratku... Ali sve manje imam što prepričati, a toliko toga imam samom sebi reći, gotovo ništa za fotografirati da bih stavio na zid ili policu, ali toliko toga da zauvijek ovjekovječim slikama u oku. Sasvim je svejedno koliko daleko putujem, čime putujem, kamo putujem...

Čovjek s vremenom postaje sve bolji i bolji u svjesnoj spoznaji samoga sebe, onoj čuvenoj spoznaji koja proizlazi iz onog pravog putovanja – putovanja prema samome sebi.

I dalje se radujem putovanjima. Sada možda više nego ikad.

Dr. Kenan Crnkić, autor bestselera o uspjehu i sreći, transformacijski govornik i coach; www.kenancrnkicacademy.com

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr