Moja blagdanska pravila

Preispitati uvriježena pravila katkad može biti teško. No tako ćemo otkriti imaju li ona doista za nas značenje. Na taj način tradicija može oživjeti ili se pak početi stvarati neka sasvim nova

Opet su prerano počeli ukrašavati grad božićnim lampicama, frknula sam neki dan. Već dugo zazirem od tih običaja, bljeskajućeg blještavila uvezenog iz inozemstva. Sjećam se djetinjstva i diskretno uređenih ulica s kojih se, tek s puno truda, virkanja i penjanja na prste, moglo nazrijeti lijepo okićeno drvce iza kućnih prozora. To vrijeme je dopuštalo da blagdanski ugođaj polako raste i da ga doista osjetim, da ga iščekujem. A danas, dok sam sa svih strana bombardirana komercijalnim božićnim porukama koje mi govore kako Božić treba izgledati i kako bi ga trebalo provesti, dođe mi muka. Zapravo, od sve silne buke nikako da doista osjetim radost.

Sjeta prosinca

No, ako ću biti iskrena, ma i u ono staro vrijeme Božić je za mene bio pun sjete. Jer ja zapravo ne volim tradiciju. Ne volim obiteljske običaje, a još manje one crkvene. Dugo mi je trebalo da uopće pogledam u tu sjetu prosinca, htjela sam da što prije prođe. Ali kako to biva, kad u nešto ne želimo pogledati, baš to se silno voli ponavljati. Dok ne postane neizdrživo. I tako se s godinama sjeta pretvorila u tugu. I onda sam morala pogledati u svoje srce. I tamo sam otkrila zašto mi se ne sviđaju obiteljski običaji. Doživljavala sam ih kao pozu. Kao kazališnu predstavu. Pokušaj da bude bolje nego što jest. A u mojoj obitelji nije baš bilo sasvim dobro. Raspala se prije reda. A kad je takva rasuta, teško je u njoj stvoriti obiteljsku božićnu atmosferu.

U to božićno vrijeme ja sam u svojim mlađahnim godinama imala poriv rastrgnuti se na dva dijela i poslati se preporučeno na obje roditeljske adrese. Ispuniti dužnost, utješiti druge, stvoriti privid zajedništva. I tako bih često Božić provela na cesti. Vozeći se između dva grada u kojima su moji roditelji živjeli. A i oni su, valjda iz istih poriva, pokušavali stvoriti privid. Mama je tih dana ručak zvala objedom, uvodila čudesna svečana pravila kojih se inače nije držala. Tata je pak neumjereno obasipao poklonima. Svi smo se trudili, ali bila je to tako nemoguća misija.

Zašto pravila uopće postoje?

No proizašlo je nešto sasvim dobro iz toga. Kad su pravila obiteljskog života bila tako narušena, dobila sam priliku pitati se zašto pravila uopće postoje. Komu ona služe i zašto se neke stvari uvijek rade baš tako kako se rade? Ako se u našoj obitelji nešto tako osnovno kao Božić nije odrađivalo po već utvrđenim društvenim pravilima, zasigurno su se mogli preispitati i drugi društveni običaji. Umjesto da stišćem zube i osjećam nelagodu kad činim nešto po pravilima društva ili tradicije, a baš mi ne odgovara, počela sam se buniti. Moja pobuna nije bila glasna i buntovna, bila je istraživačka. A istraživala sam što je to što meni odgovara, tj. što se slaže s mojim vrijednostima.

Najlakše je bilo vidjeti religijsku stranu tradicije. Odrastala sam baš u ono prijelazno vrijeme. Ono u kojem se Božić slavio pomalo tajno i na taj se dan išlo u školu, ali i u ono koje je uslijedilo – u vrijeme kad je taj blagdan postao najveći i najljepši dan u godini. U mojoj obitelji, dok je još bila cijela, o tome nije bilo jasnih pravila. Bilo je to i logično, jer tko bi spojio ateističko stajalište jednog djeda i duboku vjeru druge bake. Kao da je postojalo prešutno odobrenje: možeš birati. Bila sam poput prazne ploče na kojoj nije bilo zapisano ništa što bi me usmjerilo. Moj unutarnji osjećaj i procjena bili su jedni mjerodavni. Ubrzo sam shvatila da mi se ne sviđaju religijski običaji.

Zapravo, nije to imalo puno veze sa samom religijom. Meni se, već kao djetetu, nije sviđalo da se bilo što čini „jer se mora“, „radi reda“ i „zato jer bi susjedi mogli pričati“. Mislila sam da nešto može imati vrijednost samo ako se radi sa svim srcem. A onda sam otkrila da neki odlaze u crkvu iz straha od Boga, a ne iz ljubavi, slušaju riječi koje se ne smiju preispitati, načelno drže do općeljudskih vrijednosti koje potom lako napuštaju. I to me je, kao naivno dijete, zaprepastilo. No i druga pravila koja nisu imala veze s vjerom – npr. posjećivanje ljudi do kojih nam zapravo nije stalo, sudjelovanje u zajedničkim manifestacijama kako se nekoga ne bi naljutilo – meni jednostavno nisu bila sasvim jasna i ljutilo bi me ako bi mi ih netko pokušao nametnuti.

darovi"Ali meni je važno"

Negdje duboko unutra znala sam da se ono što danas zovem duhovnost, a tada tome nisam znala dati ime, ne nalazi u pravilima i tradicijskom ponavljanju određenih rituala, nego u meni samoj. Već sam tad osjećala da više Boga ima u jednom zalasku sunca nego u bilo kojoj, ma kao prelijepoj i raskošnoj građevini. Za mene je Božja kuća uvijek bila priroda. Tamo se srce širilo. I negdje duboko znala sam da koliko god puta ponavljala neki običaj „jer se to tako radi“, neću biti bliže Bogu ako najprije u sebi, svojem srcu, ne osjetim život. I upravo taj unutarnji osjećaj davao mi je odgovore na brojna pitanja. Polako je u meni dozrijevao uvid da Bog za mene nije osoban, još manje ljut i osvetoljubiv, već sveprisutna, nepristrana ali dobronamjerna sila koja nas vodi kroz sva životna iskustva.

I tako sam se odmetnula od tradicije. Bile su to moje rane 20-e. Danas kad pogledam na to doba, ne mogu se ne nasmijati toj mladoj djevojci koja je postala tako kruta. Budući da moj doživljaj Boga nije bio religijski, zabranila sam si sve one lijepe dijelove naše tradicije. Božićno drvce, uskrsna jaja, fini kolači, okupljanja i zabave, a ponajprije glumljenje božićne obiteljske atmosfere, pali su u namjerni zaborav. Stvorilo je to prazninu u mom životu i svojevrsni unutarnji konflikt. Zapravo, stvorila sam slična kruta pravila od kakvih sam se htjela odmaknuti. I začudo, sasvim slučajne riječi mog oca su me probudile. Jednog sam Uskrsa, naime, vrijeme provodila s njim i nakon što je dan poodmakao, iznenađeno je rekao: „Pa ti meni uopće nisi čestitala Uskrs!“ na što sam ja odgovorila: „Meni ti to baš i nije važno“. Zastao je, pogledao me u oči i rekao: „Ali meni je važno“. Te tri rečenice u meni su još dugo odzvanjale.

Vegetarijanska sarma

Polako sam počela shvaćati kako ne samo da mogu poštovati tradiciju u koju sam kulturološki uronjena i njome okružena nego da je mogu cijeniti i u njoj uživati preko ljudi koji su mi dragi i koji doista u nju unose život i svoj osobni pečat svojom ljubavlju i toplinom. Umjesto da slavim običaje, shvatila sam, mogu slaviti ljude. I možda sâm običaj za mene nema veliko značenje, ali ljudi velikih srca koji sitnice pretvaraju u prekrasna čuda imaju. Upravo tako, kroz ta čuda, neke su se tradicijske oznake vratile u moj život. Moja su pravila danas samo nešto drukčija od uobičajenih.

Blagdanska sarma kod mene je vegetarijanska, a božićne kuglice nisu uvijek na boru – posluži i neko drugo drvo. Ja ne molim već meditiram, a svečanu atmosferu najbolje osjetim dok se šećem najvećim i najljepšim zagrebačkim parkom. Ondje božansko rođenje ima sasvim posebno značenje, a Božić posve jedinstvene ukrase.
A obitelj? I dalje izbjegavam obiteljska okupljanja, no i dalje poželim da su moji roditelji sretni. Podijelim s njima malo svojeg vremena, no znam da ne mogu promijeniti prošlost i njihove živote. Ono što me danas ispunjava je toplina koju stvaram u svojem domu, sa svojim partnerom. Jednostavnost je ono što cijenim i ponavljam rituale od kojih raste moje srce.

U međuvremenu su u moj život ušli detalji i iz drugih tradicija. Bio je to neočekivan spoj. Kao da su otkrića iz mog unutarnjeg svijeta našla svoj vanjski par u već postojećim drevnim vještinama i znanjima koji, sasvim slučajno, ne pripadaju našem podneblju. Tako u mom domu postoji mjesto za meditaciju, krase ga kaligrafski simboli, uređen je prema feng shuiju i nerijetko se u njemu čuju umirujući zvukovi budističkih napjeva. No u mom svijetu sva pravila su podložna preispitivanju, čak i moja vlastita. Moja tradicija je u nastajanju i, nadam se, bit će satkana od životnih pouka, podsjetnika i običaja koji baš u svakom trenutku imaju značenje za moj sadašnji život. Umjesto da otvrdnu i samo se bez značenja automatski ponavljaju, nadam se da će mi uvijek biti smjerokazi koji me vraćaju na pravi put.

Iva Jerković, izvršna urednica magazina Sensa

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr