Je li idiličan Božić samo tlapnja?

'Mama će me nazvati i pitati hoću li doći okititi bor. Pristat ću, iako znam da taj bor NIKAD nije bio pravilno okićen i da je mama uvijek imala umjetničkih intervencija', piše naša suradnica, urednica časopisa Moj stan i Moj lijepi vrt, Mirta Lijović. Božić je često ispunjen nervozom, svađama ukućana, usamljenošću, ali potragu za idealnim Božićem ne treba obustaviti, već je usmjeriti tamo gdje ona ima smisla. Pročitajte Mirtin vodič za otkrivanje Božića u sebi

Skriti se dok sve ne prođe

Pripremajući božićni broj Mog stana odlučili smo se za slikanje jednog domaćeg božićnog interijera. Snimali smo odmah iza Svih svetih i nismo imali nikakvih problema pronaći božićne ukrase. U ova vremena posve je normalno odmah po silasku s trajekta i još sa soli na koži pronaći krasne šljokičaste girlande i diviti se adventskom ugođaju grada. Divno smo se zabavili uz lampice, božićne pjesme i ukusne kolačiće. Vjerojatno zato što to nije doista bio Božić.

S godinama uočavam sve veći broj onih koji nikako nisu u stanju pobjeći od te “čarolije”, skriti se dok sve ne prođe. Sjećanja na “divne dane adventa” mahom su ispunjena svađama ukućana, nervozom, neispunjenim obećanjima, stiskom oko stizanja roka zvanog Badnjak, pojačanim osjećajem usamljenosti (poput onog nesretnog Valentinova).

Reklamom, filmom i pjesmom nametnuta, prisilna sreća, prisilna ljubav i bliskost poradi stvaranja opće slike iz reklame telefonskog operatera. Kako smo samo nasjeli na sve to?

Božić kod kuće

Svatko ima svoj uvježban igrokaz za Božić. Svi igramo po davno napisanom scenariju. Vjerno se držimo svojih uloga, dišemo plitko i znamo, i to će proći.

mirta lijovićMirta Lijović, urednica časopisa Moj stan i Moj lijepi vrtMama će me nazvati i pitati hoću li doći okititi bor. Pristat ću, iako znam da taj bor NIKAD nije bio pravilno okićen i da je mama uvijek imala umjetničkih intervencija. Ja nemam oko za sklad kuglica na granama, kaže ona. A otac NIKAD nije znao ravno postaviti bor. Ukupno uzevši, zajedno s braćom, oduvijek smo bili niškoristi za blagdane, nedovoljno kršćani za snažniji post i nedovoljno zahvalni za sve što je tu.

To je tradicionalni skript prema kojem svi igramo svoje uloge u igrokazu zvanom Sretan hrvatski Božić. S vremenom otpadne koji glumac, alternacije se javljaju kao dječica, novi naraštaj koji će to iznijeti i ponijeti. Već sada vidim tko će preuzeti maminu/bakinu palicu (Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni, Psalam 23), rolu glavne narikače nad nesavršenstvom blagdana koji nikako, ali baš nikako ne sliči onome na filmu ili oglasu za sočnu puricu u marinadi.

Pomirena s porazom koji se ima zbiti koji sat kasnije, u autu ću pustiti pjesmu “Bit ću kod kuće za Božić, možeš računati na mene. Molim te, neka bude snijega i imele i poklona pod borom. Badnjak će me zateći tamo gdje tinja svjetlo ljubavi, bit ću kod kuće za Božić, pa makar samo u snovima” (“I’ll be Home for Christmas”)

Što je nama Božić?

O Božiću možemo pričati na stotinu različitih načina, od opravdanosti kićenja grada dok smo još na plaži, preko moraliziranja kako je taj blagdan u poklonima i šljokicama posve izgubio svoj smisao, do demonstrativnog negiranja svega vezanog uz njega.

Jasno nam je da uranjeno pojavljivanje božićnih ukrasa na policama u trgovačkim centrima nije odraz želje da se razvesele naša plaha srca, već hladan potez trgovca da produži sezonu trošenja. Trgovci imaju oštar njuh za ono što nama “treba”. Najlakše je taknuti one tipke na koje uvijek jednako reagiramo. Želimo biti vitki, mladi, zdravi, imati vremena, sretni, voljeni i u miru. Kako vrijeme protječe, križamo jednu po jednu riječ s tog popisa. I onda psi nanjuše našu tugu i nude nam instant rješenje.

Što nam nude sa svjetalcima i šljokicama Božića? Kartu za jednomjesečno putovanje u dječju utopiju, Nedođiju. Tamo gdje su neke od naših najdražih stvari poput “kapi kiše na ružama i brkova na mačkama, paketića umotanih u smeđi papir i leta gusaka s odsjajem Mjeseca na krilima...” (“My Favourite Things”). Ukratko, nešto što je bilo stvarno samo kad smo bili djeca.

Potraga za idealnom obitelji i domom

Potraga za idealnom obitelji i idealnim domom uzaludna je potraga ako je provodimo s ove strane naše realnosti. Potragu, međutim, ne treba obustaviti, već je usmjeriti tamo gdje ona ima smisla. Prama nama samima, našoj nutrini. Ideal je tlapnja nametnuta od konzumerskog društva, podleći mu znači krenuti na ludu vožnju kroz advent, na zlatnoj kočiji koju krcamo svim mogućim drangulijama, a onda naglo buđenje u siječnju, kad stižemo do naplatnih kućica.

Odgovor na pitanje zašto naš Božić nije poput onog iz “žurnala” jednostavan je. Jer nam takav i ne treba. Da parafraziram klasik – Božić je stanje uma. Utopija u koju rado uranjamo u tamno doba godine, uz lampice i fritule na trgovima... Utopija kao i svaka druga. Stvoriti je možemo sami, a o nama ovisi i kad ćemo je uništiti.  Doista, samo o nama ovisi kad ćemo ugasiti svjetla, pomesti konfete i napustiti predstavu.

božićVodič za preživljavanje

a) Ne moraju sva sjećanja biti ružna
Ako se dobro upnete, možda se sjetite i pokojeg veselog Božića? Ali tada valja zagrabiti duboko u sjećanje djeteta u nama. Ako i tada ne uspije, izmislite svoj najsretniji Božić. Možete ga čak i opisati u novoosnovanoj Knjizi izmišljotina (i pritom svečano spaliti Knjigu uvreda). Sjećanje na sretan Božić može biti naše „sretno mjesto“ na koje ćemo u sebi pobjeći kad se pojačaju decibeli oko nas i stanu fino brusiti naše živce.

Moj najživopisniji Božić bio je ranih sedamdeseth. Sjedila sam na starom kauču u svijetloplavoj haljinici sa sedefastim gumbićima i odjednom se na vratima kuhinje pojavio ON, glavom, rogovima i ... hm, gumenim čizmama marke Borovo.

Sledila sam se, sledio se i moj stariji brat, no mlađi je s radošću trčao prema njemu, pa u krug, pa pljeskao rukama i vikao “Kram-pus!”, “Kram-pus!”. A mi s kauča, kao s lađe što skuplja vjerna jata – “Vrati se! Ne tamo! Dođi!” Koja drama...

Krampus je nestao, pojavio se starac duge sijede brade s vrećom punom poklona.
Koja radost! Bio je to Djed, da prostiš, Mraz. Ne sjećam se jesmo li u to vrijeme slušali i priču o bijegu na magaretu pred ludim Herodom? Zacijelo i jesmo, no djevojčica sa sedefastim gumbićima usredotočila se samo na relevantno. Šuškavi crveni celofan koji krije iznenađenje.

Slabo sam otad nosila haljinice, a i taj mali istraživač koji se jedini “upitao” s Krampusom odavno je napustio ove prostore i nastanio preko bare. No sjećanje na to da je moguć veseli Božić nije minulo ni nakon mnogih desetljeća. (Usput, gospon Krampus je bio divan test za sve nas. Pokazao je tko je među nama alfa, a tko to naprosto nije. Možda bi se ovaj model mogao primijeniti na kakvu korporaciju u svrhu ispitivanja budućih zaposlenika?)

b) Podjetinji
Pokloni su bili umotani u crveni celofan. Ispod njega jutena vreća, u vreći orasi, lješnjaci, mandarine, čokolada – i to je bilo to! Moj je ritual bio ovakav: umrljana čokoladom, zavučena pod bor, preko očiju sam rastegnula crveni celofan i promatrala odrasle u crno-crvenom filmu kako raspravljaju o politici. Lica su im bila čas sretna, čas smrknuta, čas zadovoljna, čas zabrinuta... Meni se smiješio anđelak s grane i govorio: Ne shvaćaj to suviše ozbiljno. Oni to tako moraju, to je predstava.

Sukladno tome, i ove godine, kad krene natezanje je li bolji krumpir ili bakalar, zavucite se negdje gdje stanete svojim volumenom i kroz celofan promatrajte svijet. Anđeo s grane će šapnuti: Najbolji su zajedno, na buzaru, ali pusti ih, neka se igraju. Oni to tako moraju, to je predstava.

b) Sakrij se
Ovo je rješenje za najhrabrije koje neće mučiti grizodušje. Kako bi vam to što bolje pošlo za rukom, pogledajte film Četiri Božića. Izmislite neko važno putovanje na kojem ćete pomagati ljudima u nevolji. Potom se zatvorite u kuću, spustite rolete i gledajte bogat božićno-novogodišnji program na našoj televiziji. Nakon nekoliko sati, zajamčeno, poželjet ćete zagrliti svu rodbinu koju ste željeli izbjeći i reći da su otkazani letovi.

Šalu na stranu.
Shvatimo li da je Božić utopija i da je nemoguće doseći tu iluziju, možda napokon, prvi put u životu ostvarimo baš onako sladak, lijep, mali Božić, za sebe. “Priušti si, dakle, veseo, mali Božić, neka ti srce bude lako. Jer od ovog časa nestat će sve naše brige...” (“Have Yourself a Merry Little Christmas”). Ako mi to tako poželimo u kazalištu našeg života.

Mirta Lijović

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr