Učinit ću sve za bolji svijet!

Teško je spašavati planet ako se prije toga ne možemo uspješno pobrinuti za vlastitu egzistenciju. Ipak, briga za prirodu može nam dati dodatni smisao i u teškim životnim trenucima

Kutije na ulici

Sjećam se situacije od prije dvije godine – sjedila sam u autu ispred doma za starije i nemoćne osobe u koji je upravo uselila moja baka za koju sam izrazito vezana. Dok sam pokušavala suspregnuti tugu što će ondje vjerojatno ostati do kraja svoga života i što joj se mjesto ne sviđa, primijetila sam starijeg muškarca kako također sjedi u automobilu, nedaleko od moga, čitajući nekakve papire.

U jednom je trenutku otvorio vrata automobila i izbacio dvije prazne kutije cigareta na cestu. Ne razmišljajući, lagano sam mu potrubila i pokazala na kutije. Učinila bih isto da mu je, primjerice, kaput ostao visjeti prikliješten vratima automobila ili da je ostavio novčanik na krovu.

Zahvalnost

U tome nije bilo nikakve osude, samo neki osjećaj da se dogodilo nešto što ne bi trebalo, zabunom. Smeće jednostavno ne bi trebalo biti na cesti. Čovjek me je najprije pogledao, a onda se vratio čitanju svojih papira. Ipak, za minutu, dvije otvorio je vrata, pokupio svoje kutije, zatvorio vrata i kroz prozor automobila mi mahnuo.

Odjednom sam prema njemu osjetila golemu zahvalnost, sklopila sam ruke i to mu pokazala. Kao da je učinio nešto dobro za sve nas – za mene, za sebe, za moju baku, pa i za onoga zbog koga je on, možda, bio na tom parkiralištu. Zbog njegove sam se geste u trenutku svoje tuge odjednom osjećala manje bespomoćnom i povezanijom s ostatkom svijeta, i to baš preko njega. I on i ja učinili smo nešto dobro za prirodu, pa time i za sebe.

Odgoj, osjetljivost, svijest?

Ne znam zašto je nekim ljudima normalno baciti na pod papirnatu vrećicu iz pekarnice nakon što pojedu pecivo, a drugima nije. Ti drugi takve papire trpaju po džepovima, torbama i pretincima automobila dok ne dođu do prve kante za smeće. Zašto je nekima u redu izbaciti opušak kroz prozor, a drugi i odgrizak jabuke drže u zamotuljku do prve prilike da ga bace u kantu.

Je li to stvar odgoja? Osjetljivosti i svijesti (ili njihova manjka) da smo dio tog okoliša prema kojemu se nemarno ili s marom odnosimo? Ili pak čiste sebičnosti u oba slučaja – u onome kad se opuška ili vrećice želimo riješiti bez obzira na posljedice ili pak onome kad znamo da ćemo istim tim putom, gdje smo odbacili smeće, i sutra proći pa ne želimo hodati usred prljavštine? Vjerojatno je sve od navedenoga pomalo točno.

Ja pripadam ovima kojima je stalo kako izgleda svijet oko nas. Kako izgleda kvart, grad, zemlja i svijet u kojem živim. Kad gledam priče o zemljama koje su daleko dogurale u recikliranju i općenito brizi za okoliš štednjom energije, korištenjem njezinih obnovljivih izvora ili običnim malim gestama stanovnika koji paze gdje će koje smeće odbaciti, obuzme me mješavina radosti i ponosa.

Kad čujem da i u Hrvatskoj ima mjesta, poput Jastrebarskog, gdje se kućni otpad već dugo odvaja i potom dio njega ponovo koristi za reciklažu ili druge potrebe u industriji, jednostavno se veselim.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci