Neobični gradski vrtovi

U vrijeme kad se naši gradovi sve više gube u betonizaciji, evo primjera kako je budućnost u pretvaranju betonsko-željeznih urbanih veduta u zelene oaze. Najprije u Parizu, a potom i u New Yorku, stare, zapuštene željezničke tračnice pretvorene su u zelene viseće vrtove

Parkovi velikih gradova obično se smatraju utočištima, otocima zelenila u moru betona i čelika. Kad se približavate High Lineu (visokoj pruzi) u njujorškoj četvrti Chelsea, prvo ugledate ono od čega se stvaranjem gradskih parkova želi pobjeći: neskladnu, golemu, crnu, čeličnu konstrukciju nadzemne željezničke pruge koja je nekoć dovodila teretne vagone u tvornice i skladišta i koja izgleda, barem iz daljine, više kao zapuštena građevina nego kao gradska oaza.

new yorkKako je gradsko ruglo postalo predivan nadzemni park

Sve donedavno High Line je i bio zapuštena građevina u raspadnom stanju (pruga nakon 60-ih godina više nije bila u redovitoj uporabi) i mnogi su tamošnji stanovnici jedva čekali njegovo rušenje. No nepunih deset godina nakon što je gradska uprava odlučila srušiti High Line, to se gradsko ruglo pretvorilo u jedan od najinovativnijih i najprivlačnijih javnih prostora u New Yorku, ako ne i u čitavoj zemlji. Crni čelični stupovi koji su nekad nosili zapuštene tračnice sad podupiru nadzemni park – dijelom šetalište, dijelom gradski trg, dijelom botanički vrt.
Bivša trasa nadzemne željeznice na otprilike osam metara iznad tla, istodobno je povezana s ulicom i izdvojena iz nje. Nakon restauracije postala je šetnica s mnoštvom zelenila, kafićima, okupljalištima, otvorenim pozornicama... Osim toga, jedna od najvećih vrijednosti preuređenog High Linea je u tome što, bez prelaženja ulice i čekanja na semaforima, možete proći deset blokova u vremenu koje vam je inače potrebno za dva.

Tko su junaci priče?

Junaci ove priče dvojica su muškaraca što su se sreli 1999. na sastanku mjesne zajednice na kojemu se raspravljalo o budućnosti pruge. Josha David imao je 36 godina i živio kao slobodni umjetnik nedaleko od High Linea, a Robert Hammond bio je 29-godišnji zaposlenik jedne tehnološke tvrtke i živio je u Greenwich Villageu, nekoliko blokova dalje od južnog završetka pruge. David i Hammond zamolili su željezničke službenike da im dopuste razgledavanje High Linea.
"Kad smo ušli, vidjeli smo dva i pol kilometra divljeg cvijeća, usred Manhattana. Stanovnici gradova stalno sanjaju o divljini – kad živite u četvrti od betona i stakla, to vam je jedna od najvećih maštarija".
Iznenađen veličinom prostora, dvojac je odlučio spriječiti rušenje High Linea. U jesen 1999. godine osnovali su udrugu Prijatelji High Linea, a 2003. objavili "idejni natječaj" – koji nije bio formalan arhitektonski natječaj nego poziv svima koji žele predložiti zamisao ili projekt za uređenje High Linea. Očekivali su nekoliko desetaka njujorških prijedloga, a dobili su 720 prijava iz 36 zemalja. Osigurana su i sredstva od donacija i Grada New Yorka. U proljeće 2006. dijelovi su tračnica uklonjeni s High Linea, što je bilo svojevrsno svečano polaganje kamena temeljca i radovi su započeli. Prvi preuređeni odsjek High Linea otvoren je javnosti u lipnju 2009. godine.

Više o ovoj temi pročitajte u svibanjskom broju National Geographica

Paul Goldberg, National Geographic

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci