Vinska kolumna Željka Kiperaša

Stalni suradnik Sensa Sretne hrane otkriva koje dragocjene kapljice nalaze put u srž fine hrane

Kasna berba

Sjedim u restoranu i pregledavam vinsku kartu. Pogled mi pada na crna, bijela vina, pa na pjenušce, aperitive, a nekako uobičajeno preskačem desertna vina dobivena iz kasne berbe. Priznajem, o tom dijelu ne znam puno pa i ne želim eksperimentirati. Zapravo o kasnoj berbi, kao i mnogim stvarima u vinarstvu, u početku nisam imao nikakva znanja pa sam s vremenom upijao impresije i priče drugih ljudi, znalaca, medija, kao što radim i inače u životu kad nešto ne znam. Brzo mi je postalo jasno da kasna berba označava berbu kod koje se čeka da se bobice gotovo potpuno smežuraju radi postizanje veće koncentracije šećera u grožđu i slađih vina koja onda nazivamo desertnima. No trebalo je vremena da uklonim negativan predznak s tih nepoznatih i skupih kapljica i kasnu berbu počnem vezivati za nešto kvalitetno, delikatno, slatko, desertno, i posebno za vinare koji su majstori svojeg zanata. Imao sam priliku kušati vina iz ledene berbe, no kasne berbe, dakle nešto između ledene i uobičajene, nisu bile moj odabir…
Iz tog razmišljanja prenuo me ljubazni glas konobara koji kao da mi je čitao misli i iz ugodnog polumraka restoranske atmosfere ponudio butelju graševine Krauthaker iz 2007. – kasna berba kao novost na njihovoj vinskoj karti.

vina4Eksperiment

Graševina pa kasna berba – nekako sam bio skeptičan, ali istraživački duh i ponos na naše vinare je prevladao i krenuo sam u eksperiment umjesto u predrasude kojima se uvijek branim od novoga, i to ne samo u otkrivanju novih vina već i inače u životu. Strah od pogreške. Zvuči poznato? Ipak, odlučio sam riskirati.
Rizik se isplatio. Imao sam osjećaj da pijem gustu tekućinu poput mošta od ovogodišnje slavonske berbe okupane suncem. Sam okus nije bio po moštu, već vrlo osvježavajući u kojemu je istovremeno bilo kiselosti i slatkoće meda. Žuto-zelene bistre nijanse podsjetile su me na kakav slatki nektar.
Probao sam ovo vino uz čokoladni kolač s mekim srcem od tople kreme. Slatki medni nektar odlično se s njime složio, a kiselkasto-trpka nota dala je pečat cijelom doživljaju, kao i dugi okus koji se zadržao na nepcu. Kako deserte obično jedemo nakon obroka, a ovo vino našlo se na početku teksta, moram vam otkriti i razlog za takav redoslijed. Naime, iako je primarno desertno vino, ova graševina ima sve odlike rasnog vina u kojemu se može uživati i bez jela. Simpatična mi je bila i uputa proizvođača, koji je potvrdio moje viđenje da ovo vino ide uz kolače ili uz razgovor.
Iz ovog eksperimenta mogu reći da kasnom berbom dobivamo slađa vina koja su punija okusom, ali i dalje zadržavaju dio kiselina i mirisa karakterističnih u ovom slučaju za graševine. Kao da je vino dozrelo i razvilo se u okusima i mirisima, pa je možda i zbog toga primjeren naziv kasna berba, iako se on prije svega odnosi na vrijeme branja grožđa, kasnije od uobičajenog.
Crno vino koje sam ovaj put odabrao očaralo me već na prvom gutljaju. Moram priznati da sam opet bio malo sumnjičav kod prve ponude paške mješavine dvaju sorti grožđa, dotad za mene nepoznata imena Boškinac u istoimenoj konobi na Pagu.
Kako je izraz mješavina možda malo nespretan i podsjeća me na mješavinu benzina i ulja kod dvotaktnih motora, u ovom slučaju može poslužiti i francuska riječ cuvee. Ako tu riječ pokušate prevesti s francuskoga, neće vam puno pomoći jer ona u izvornom značenju označava posudu, dok se u vinskom smislu prije svega misli na njezin sadržaj. Konkretno u ovom slučaju cuvee ili posuda sadržava vrlo čestu mješavinu sorti merlot i cabernet sauvignon. Iskreno, očekivao sam dobro domaće vino, malo trpko i pitko, a mome iznenađenju nije bilo kraja kad je vlasnik iz lijepo dizajnirane butelje ulio u dekanter njegovo domaće vino, dakle, Boškinac. Jednostavno me s prvim gutljajima oborilo s nogu: bilo je to snažno masivno vine guste teksture. Miris mu je omamljujući, gotovo topao, ako se to za osjet mirisa uopće može reći, ali u meni je taj miris zaista pobudio senzacije topline i meke zaokruženosti. Sigurno tom dojmu pridonosi i 14,1% alkohola iz berbe, primjerice 2006., koju sam zadnju probao.

Bolji od najboljih

Zanimljivo je da je proizvođač u više berbi uspio zadržati visoku razinu kvalitete pa Boškinac već neko vrijeme ima svoje mjesto u svim većim vinotekama i sve većem broju restorana. Zasluženo! Impresionira me stapanje njegovih odlika i okusa u jedinstvenu cjelinu iz koje ništa ne iskače, tako da je pogodan za niz jela. Kombinirao sam ga s ribljim jelima, sipom i palentom, tunom, a posljednji put je na jelovniku bila pikantna slavonska kobasica. Kad smo u društvu te večeri ostali bez Boškinca, posegnuli smo za razvikanom španjolskom riojom iz 2006., od koje je Boškinac nesumnjivo bolje vino. Zajednički zaključak je bio da je šteta što se ovakvo i slična vrhunska hrvatska vina ne mogu naći bok uz bok u ponudi vinskih karata najboljih svjetskih restorana. Vino za svaku preporuku.
Uzdravlje!

Željko Kiperaš

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci