Vrtlarstvo i djeca

Zelena boja umiruje i odmara oči, priroda opušta i idealna je za igru mališana, a vrtlarstvo zaokružuje cijelu ovu priču. Kroz rad u vrtu djeca se povezuju s prirodom, uče poštivati njena pravila i veseliti se njenim plodovima koje su sami uzgojili

Vrt je mjesto slobode i kretanja

Kao i mnogi drugi suvremeni roditelji koji sa svojom djecom doživljavaju pritisak osnovnoškolskog obrazovanja, svjesna sam da je opuštanje danas jednako važno i za male i za velike. Nekada su djeca mogla slobodno trčati parkovima i uživati u zelenilu grada, kao da su u prirodi. Sada mi se takva ideja čini nestvarnom i previše idealističnom. U naša se srca uvukao strah, pa se malo tko usuđuje pustiti djecu bez nadzora na igranje u park. Naprotiv, u vrtu je sve drukčije. To je mjesto slobode i kretanja, u kojem dijete može trčati koliko želi, igrati se u sigurnom i opuštenom okruženju te, naravno, uživati i u vrtlarstvu.

Djeca vole raditi sve što ima neki smisao, pa zato brzo prihvaćaju jednostavne vrtlarske poslove, kao što su sadnja, zalijevanje ili berba. A kako su to poslovi u kojima nema žurbe, napetosti ni natjecanja, mali su vrtlari uvijek opušteni. Stoga nije neobično što danas i mnogi psihoterapeuti ističu kako za djecu pod stresom vrtlarstvo ima pravi terapijski učinak. To su, uostalom, dokazala i znanstvena istraživanja nedavno provedena u SAD-u, gdje postoji čak i udruženje za hortikulturnu terapiju (American Horticulural Therapy Association), koja promiču oporavak od stresa, trauma i poremećaja u ponašanju upravo radom u vrtu.

mama i kći u vrtuZelena učionica

Taj je trend, srećom, zahvatio i našu sredinu, točnije, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je u sklopu zelenih površina kampusa na Bornogaju započeo zanimljiv projekt nazvan Zelena učionica. Kao i drugdje, cilj je rehabilitacija vrtlarstvom, ali i poticanje zajedništva i suradnje. Tako se, ističu stručnjaci fakulteta, potiču i socijalne vrijednosti koje općenito djeluju pozitivno na mentalno zdravlje djece. Ideja je odlična, posebno za gradsku djecu koja nemaju vrt.

Svijest o hrani

Proljeće je prekrasno u našem vrtu. Sve se zeleni i miriše, a među ranim salatama proviruju svježe posađeni cvjetovi dragoljuba i nevena. Na maloj gredici, posebno pripremljenoj za moju kćer, dozrijevaju jagode. To je njezino omiljeno voće i nitko ga ne smije dirati. A kada, nakon mnogo provjeravanja napokon dozre prva jagoda, svečano je donosi pokazati i svima se hvali. Ima i čime, jer ona je sama posadila svaku pojedinu jagodu, dodala gnojivo i ispod svakog ploda malč od slame kako se plodovi ne bi zaprljali. Zalijevala ih je tjednima i veselila se svakom novom cvjetiću, pazeći posebno na puževe koji uvijek vrebaju u blizini.

Iz svega je toga naučila mnogo. O prirodi, o načinu rasta jagoda, o redovitoj brizi i potencijalnim štetnicima koji bi mogli ugroziti njezin trud. Shvatila je, i to bez ikakva posebnog objašnjavanja, što to znači uzgojiti jednu biljku i koliko je truda potrebno uložiti od sadnje do berbe. Osim toga, osjetila je i golemu razliku u okusu između jagoda kupljenih na gradskim štandovima i onih vrtnih, uzgojenih na organski način, bez pesticida. Već je i sada, kao desetogodišnja djevojčica, razvila svijest o tome koliko su pesticidi štetni za prirodu i njezino vlastito zdravlje. Djece poput nje sve je više i meni je to neobično drago jer vjerujem da je to i najbolji način da u budućnosti ne stvaramo pasivne, neobrazovane konzumente kojima se može prodati bilo što, nauštrb njihova zdravlja.

Učenje kroz igru

Moje dijete voli svoj vrt. I sve njezine prijateljice koje su nas posjetile jedva su čekale nešto saditi ili sijati. Kada su vidjele kako ona u tome uživa, odmah su se priključile i zajedno uživale u vrtlarstvu. No, da budem iskrena, nije oduvijek bilo tako. Isprva sam mislila da je dovoljno da dijete raste uz mamu koja neprestano nešto sadi i da će se samo uključiti. Bila sam u zabludi. Internet i fantastični Pixarovi crtići bili su joj u jednoj fazi mnogo zanimljiviji. Nije mi bilo lako i razmišljala sam kako nadmašiti tako visoko postavljenu letvicu kreativnosti, dizajna i priče.

Odlučila sam se boriti istim oružjem - pričom. Pozvala bih jednostavno svoju malenu k sebi kako bih joj ispričala priču. Bile su to zgodne pričice o spašavanju pčela koje upadaju u more i utapaju se, o kraljici koja nosi šešir od golema cvijeta tikvice ili o noćnom lovu na puževe koji izlaze grickati jagode. Malo-pomalo, ona se uvukla u te priče i prihvatila likove, nazive i cijelo to vrtno okruženje kao mjesto mašte. Naravno, pomoglo je i to što smo bile zajedno, jer djevojčice vole raditi nešto sa svojim mamama.

Mala vrtlarica

U svakom slučaju, te su priče bile okidač koji je pokrenuo sve ostalo. I za moje dijete, ali i za drugu djecu kojoj nedostaje poticaj. Tako je nastala i knjiga Mala vrtlarica, u kojoj je glavni lik devetogodišnja djevojčica koja priče o biljkama doznaje od svoje bake. Svaka je priča povezana uz jednu biljku i pokazuje kako djeca, čak i ako nemaju vrt, mogu uživati u čarobnom svijetu vrtlarstva i uzgojiti vlastito povrće, cvijeće, pa čak i voće.

Kornelija Benyovsky Šoštarić

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci