Sve siromašniji: Zašto nestaju stare sorte i pasmine?

Iako se čini da su supermarketi i tržnice pretrpani različitim vrstama voća i povrća, zapravo je to samo privid. Nekad su poljoprivrednici i stočari uzgajali tisuće različitih biljnih i domaćih životinjskih vrsta, a danas je svjetska ponuda hrane zabrinjavajuće sužena. Pridonesimo bioraznolikosti biranjem starih, zanemarenih sorti te kupujmo lokalno i domaće. Tako ćemo podržati opstanak starih vrtova, polja, pa i starog, ali dobrog načina života

Samo dvije sorte autohtonih jabuka

Čini se da je hrana sve raznolikija i da je ima više nego ikad prije. Na policama trgovina raznolika je ponuda proizvoda i robnih marki, ali kad zagrebemo ispod površine, shvatit ćemo da je to samo iluzija. Svi prodaju istu hranu samo u različitom pakiranju. Koju god piletinu odabrali, ekološku, domaću s placa ili onu upakiranu u trgovačkom centru, najvjerojatnije ćete jesti samo nekoliko različitih pasmina kokoši, i to ne izvorno domaćih. Ista je situacija i u ponudi voća – od nekadašnjeg bogatstva nekoliko stotina sorti autohtonih jabuka, danas su u široj ponudi uglavnom samo dvije.

Nekad su stočari i poljoprivrednici uzgajali tisuće različitih biljnih i domaćih životinjskih vrsta, a danas je svjetska ponuda hrane zabrinjavajuće sužena. Drastično smanjenje raznolikosti hrane događa se u cijelom svijetu, pa i kod nas. Tijekom posljednjih desetljeća preživjela je šačica biljnih sorti i životinjskih pasmina, i mi se na njih oslanjamo kao na jedinu hranu, ne razmišljajući o potencijalnim rizicima koje donosi budućnost.

Svaka vrsta ima jedinstven genski kod

Raznolikost se smanjuje jer gubimo gensku različitost usjeva i stoke. Među vrstama usjeva i pasminama stoke postoje podvrste koje posjeduju jedinstvene genske karakteristike. Kad iščezne određena vrsta usjeva ili pasmine stoke, s njima nestaje i mogućnost razmnožavanja ili rasplođivanja genskog materijala koji posjeduju. A svaka biljna ili životinjska vrsta sadrži genske informacije koje nas vraćaju stotinama i tisućama godina u povijest.

Svaka ima jedinstven genski kod u koji je, primjerice, upisana snažna otpornost prema nekoj bolesti koja možda tek sada ponovo evoluira. Svaki put kad jedna vrsta nestane, nepovratno izgubimo i njezinu jedinstvenost i potencijalnu moć da nas prehrani u budućnosti koja neminovno donosi klimatske promjene i bolesti.

Čuvari sjemena

Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO) upozorava da je u svijetu tijekom prošloga stoljeća izgubljeno približno tri četvrtine genski različitih usjeva, a trećina od onoga što je ostalo moglo bi biti izgubljeno do 2050. godine. Prema FAO-vim podacima, od 8091 pasmine, od kojih je 7040 lokalnog karaktera, a preostalo regionalnog, zauvijek je izgubljeno 11,6 posto pasmina, dok je u rizičnoj skupini njih 16 posto. Gubitak pasmina domaćih životinja u Hrvatskoj također zabrinjava.   
Tko je krivac za okolnosti u kojima se nalazimo? Svi mi. I poljoprivrednici, i vrtlari, i sjemenarske kompanije i zakonska regulativa, i kupci.

Tijekom nekoliko tisuća godina agrikulture, sve do posljednjih 60 - 70 godina, čuvari sjemenja su bili stočari, zemljoradnici i vrtlari. U mnogim krajevima svijeta oni to još jesu. Čuvanje sjemena bio je uobičajen dio poljoprivrednog posla. Sjeme se nije kupovalo, uzgojilo bi se onoliko da se obitelj može prehraniti, ostatak prodati, dovoljno da se sjeme može spremiti za sljedeću godinu i možda još nešto viška za razmjenu sa susjedima. Požrtvovnost poljoprivrednika i njihovo znanje koje se prenosilo s generacije na generaciju rezultiralo je riznicom raznovrsnih plodova i usjeva koji su se adaptirali na lokalno tlo i klimatske uvjete.

Uloga kompanija poput Monsanta i Du Ponta

Međutim, početkom 20. stoljeća kompanije poput Monsanta i Du Ponta počele su proizvoditi jeftine hibridne, a poslije i genetski modificirane vrste. Mnogi vrtlari i zemljoradnici prekinuli su kolekcionarski ritual svojih predaka i počeli se oslanjati isključivo na poljoprivredne kompanije koje svake godine nude nove i poboljšane vrste sjemenja „iz kataloga“. One su polako istiskivale domaće sorte jer su veće, bolje i plodonosnije, a zemljoradnicima štede trud i vrijeme. Također, udovoljavaju zahtjevima tržišta koje traži „uniformnost“ proizvoda.

„Kupovanje sjemena ušlo je u modu zajedno sa stavovima da je sve seljačko nazadno, a industrija predstavlja napredak“, ističe Sendy Osmičević, magistra urbanog šumarstva i stručnjakinja za permakulturu. „Na kraju se dogodilo to da trgovine nude vrlo ograničen broj sorti. One dozrijevaju u isto vrijeme da bi mogle biti pobrane mehanizacijom, svojstva su im ujednačena kako bi tvrtka mogla jamčiti uvijek istu kvalitetu, a sljedeće godine poljoprivrednici ponovo moraju kupiti sjeme s obzirom na to da hibridno ne vrijedi jer je sterilno.“

Zapuštenost polja

Još jedan razlog nestanka biološke raznolikosti je zapuštenost polja jer se broj stanovnika u ruralnim područjima stalno smanjuje. A oni koji su ostali okreću se specijaliziranoj proizvodnji – visokorodnim monokulturama. Poljoprivrednici tako ostvaruju dobitak jer imaju veće prinose, ali time plaćamo visoku cijenu. Biološki raznolikije farme imaju veću otpornost i bolju šansu za preživljavanje, dok su monokulture podložnije bolestima pa se na njima koristi veća količina pesticida i umjetnih gnojiva.

Također, više iscrpljuju zemlju pa je izgledniji lošiji urod, te remete poljoprivrednu samoodrživu ravnotežu. Sve to, naravno, šteti bioraznolikosti i uzrokuje gubitak genskog materijala.

Kako to izgleda u praksi navode stručnjakinja za ruralni razvoj Sonja Karoglan Todorović i Darko Znaor, stručnjak za održivu poljoprivredu. „Prije Drugoga svjetskog rata Hrvatska je uzgajala nekoliko stotina sorti jabuka. Danas se, pak, uzgajaju samo dvije sorte - Idared i Jonagold - koje čine oko 80 posto ukupne proizvodnje jabuka u Hrvatskoj. Ostatak proizvodnje ostvaruje se uzgojem još deset drugih sorti. Stotine ostalih sorti gotovo više ne postoje. Nalazimo ih samo još ponegdje, uglavnom kao pojedinačna stabla, i to većinom na zapuštenim okućnicama“, navode poljoprivredni stručnjaci u publikaciji Poljoprivredna staništa važna za očuvanje ­bioraznolikosti.

Znate li za ove jabuke?

„Jabuke koje, vjerojatno, nikad nećete okusiti su kanada, cigančica, zlatna zimska parmenka, mašanka, šampanjka ili zelenika“, navodi Božica Papeš-Mokos iz Rustice, udruge za očuvanje i razvoj bioraznolikosti i ruralne baštine. Dodaje da ćemo i brojne druge autohtone biljne sorte rijetko kad okusiti, a možda i nikad.

„Od pronađenih gotovo 100 različitih izvornih sorti graha, na tržnicama je moguće kupiti najviše 5 - 6. Još su ugroženije žitarice, osobito kukuruz. Dok je bivša Jugoslavija imala jednu od najvećih kolekcija starih sorti kukuruza koje su se razlikovale po boji (bijela, žuta i crvena) i po broju redova (osmoredac, desetoredac pa čak i četrnaestoredac), danas u komercijalnoj proizvodnji uglavnom postoje samo visokoprinosne hibridne vrste i genetski modificirane vrste.“

U američkom dokumentarnom filmu Seed: The Untold Story, posljednji put kad je američka vlada popisivala raznovrsnost sjemena, 1983. godine, pronađeno je 28 vrsta kupusa od nekadašnjih 544, devet vrsta cvjetače od povijesnih 158, 17 vrsta cikle od 288; tri vrste repe od 55, dvije od 34 vrste artičoke.

Genska uniformiranost = velika glad

Drastičan, ali dobar primjer rizika koji donosi genska uniformiranost je velika glad ili velika krumpirova glad koja je 1840-ih godina pogodila Irsku. U Europi je tada postojalo nekoliko vrsta krumpira, ali nijedna nije bila otporna na gljivicu koja je napala ovo gomoljasto povrće koje su Irci u velikoj mjeri koristili u prehrani. Zaraza je uništila sav urod tijekom nekoliko godina uzrokujući glad, migracije i masovne smrti.

Krivac za smanjenje bioraznolikosti je i zakonska regulativa. Sendy Osmičević navodi da je zabranjeno prodavati one plodove koji nisu upisani na Sortnu listu poljoprivrednog bilja i povrća Republike Hrvatske.

A na njoj se, prema novom popisu, nalazi 80 - 90 sorti bilja i povrća, od čega je najviše vrsta kukuruza i pšenice, dok se, primjerice, navodi samo po jedna vrsta krumpira, mrkve, paprike, rajčice, salate... Ne čudi, stoga, da većina ljudi danas ne zna da postoji plavi krumpir, žuta rajčica, bijeli patlidžan, ljubičasta mrkva... Razlog za tako slabu nacionalnu sortnu listu bilja i povrća, pojašnjava Osmičević, je to što je donedavno, dok nisu smanjeni troškovi priznavanja čuvanih sorti, zbog visokih pristojbi registracije malim pro­izvođačima bilo gotovo onemogućeno registrirati svoje sorte.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci