Kornelijini nanovrtovi

Svjesna da će voda ubrzo postati luksuz, naša kolumnistica, vrtlarica Kornelija Benyovsky Šoštarić dosjetila se kako je možemo očuvati. Nanovrtovi u staklenim posudama s minijaturnim biljkama koje treba zalijevati samo jednom u šest mjeseci njezina su briljantna ideja kojom je odala počast osjetljivoj prirodi

Sve što radimo neprestano nam se vraća

kornelijaStefan Sagmeister, jedan od možda najvećih dizajnera današnjice, ustvrdio je kako mu se sve što radi u životu neprestano vraća. Banalna je to tvrdnja, mogli bismo zaključiti, no kad bolje promislimo, to je neka vrsta intelektualnog deja vua, kao da je ipak prisutna u našem životu. Ona se očituje kao neprestano aktualiziranje već začetih i proživljenih misli. Čini nam se kao da se ideje nisu potpuno realizirale i kao da nam se vraćaju po krajnje uobličenje.

I ja sam prije nekoliko godina pokušala oživjeti jednu svoju ideju, bolje rečeno, osobnu brigu o sudbini vode na Zemlji kao nezamjenjivog elementa prirode. Željela sam jednostavno približiti ovaj problem ljudskom srcu, potaknuti sve nas da zastanemo i promislimo koliko je za nas voda važna. Proces koji sam zamislila kretao se u prožimanju elemenata koji jedni druge nadopunjuju i štite stvarajući neku novu cjelinu. Zamislila sam prostor, uokviren prostor od otopljenog silicijskog pijeska, stakleni neobuzdani prostor koji postoji samo u mojoj mašti. U tom se prostoru, hermetičnom po dojmu, trebao ostvariti savršen sustav, sa svim onim elementima koji u netaknutoj prirodi tvore sklad.

kornelijaKornelijini puhači stakla (vi možete i u boci starih demižona)

Na ideju o idealnim oblicima malih amorfnih balona došla sam promatrajući sapunicu koja se pjeni. Pomislila sam kako bi bilo lijepo stvoriti posude, tako razvedene, prozirne i nepredvidive. Za takav se zadatak nametnuo samo jedan materijal – staklo. I to ne bilo kakvo staklo. Prozirnost laboratorijskog stakla, ma kakve ono debljine bilo, činila se idealnom jer su se napuhnute forme mogle oblikovati upravo onako kako sam zamislila. Čak sam u nekoliko dana napravila gomilu skica s najčudnijim oblicima, no najboljima su se pokazali oblici koji su po svojoj ideji oponašali sapunicu.

Dakle, rješenje mi je odmah bilo pred nosom. Sad je trebalo samo pronaći puhače stakla koji bi bili voljni ući u tako velik eksperiment, zaustaviti proizvodnju i posvetiti se jednoj ideji koja nije komercijalna već edukativna. Nakon niza uzaludnih poziva i mnogo odbijanja, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, gubeći nadu da ću ikada realizirati ovaj projekt – napokon svjetlo na kraju tunela. Jedno sam jutro nazvala tvornicu Duran za puhanje laboratorijskog stakla u Puli i, začudo, ljudi su se oduševili idejom, a poslije mi javili i datum kada će samo za mene osigurati majstore puhače na sat vremena. Nisam mogla vjerovati, moja će ideja ipak zaživjeti.

Dolaskom u Pulu osjetila sam svu romantiku ovog teškog ali i prelijepog zanata. Kad je puhač u tišini pogledao moju skicu, odabrao lulu za puhanje, otišao do užarenog grotla i zahvatio crvenu staklenu masu, mislila sam da prisustvujem nekom srednjovjekovnom alkemijskom procesu u kojem sam ja tvorac ideje, a majstor veliki čarobnjak koji to sve privodi u stvarnost. Bilo je upravo nevjerojatno gledati kako se površina stakla rasteže, poprima najrazličitije oblike, hladi, a onda opet pod užarenom lampom zagrijava i napuhuje.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci