Čudesne sposobnosti biljaka

Osjećaju li biljke? Doživljavaju li ljude? Ili jedna drugu? Znanstveni eksperimenti daju vrlo zanimljive i pomalo začuđujuće odgovore na ova pitanja i pružaju nam sasvim nov doživljaj tog zelenog svijeta

Kako doživljavaju svijet

Kakve zagonetke u sebi skrivaju biljke, tako tihe i nenametljive, a tako moćne i sveprisutne? Ljudi koji ih vole najčešće vjeruju da biljke mogu osjetiti ljubav i naklonost onih uz koje žive i da im ta naklonost, osim fizičkih uvjeta, poboljšava rast i razvoj.

Je li to istina? Postoji li prepoznavanje osjećaja između biljaka i ljudi? Kako biljke doživljavaju svijet i što one sve mogu i znaju, pitanja su na koja odgovore stoljećima pokušavaju dati znanstvenici, mistici, botaničari...

Biljke imaju oči!

Sunčeva je svjetlost biljkama najvažniji podražaj, ona je zaslužna za proces fotosinteze koji biljku hrani. Ali kako biljke doživljavaju svjetlost?

Charles Darwin, znanstvenik poznat po teoriji evolucije, bio je strastveni proučavatelj biljnoga svijeta. Želio je otkriti postoji li određeni dio biljke koji vidi svjetlost kao što životinje i ljudi svijet gledaju očima. Da bi to otkrio, proveo je pokus opisan u knjizi Sposobnost kretanja biljaka. Biljkama koje je proučavao pokrio je različite dijelove tijela neprozirnim cjevčicama ili kapicama.

Nakon nekog vremena otkrio je da se biljke kojima je vrh stabljike bio pokriven neprozirnom kapicom ili cjevčicom nisu okretale prema svjetlosti i zaostajale su u rastu. Nijedan drugi dio biljke pokriven neprozirnom cjevčicom ili kapicom nije sprečavao okretanje i rast biljke prema svjetlosti ako je vrh biljke bio otkriven i dostupan svjetlosti. Tako je svojim pokusom dokazao da se „oči“ biljaka nalaze na samom vrhu stabljike!

Mjere duljinu dana i noći

Proučavajući utjecaj svjetlosti na biljke, znanstvenici Whitman W. Gardner i Harry A. Allard 1918. godine otkrili su još jednu sposobnost biljaka povezanu sa svjetlošću, a nazvali su je fotoperiodizam. To je sposobnost biljaka da mjere duljinu izlaganja svjetlosti, odnosno tami, u jednome danu i da procvjetaju upravo u onim vremenskim periodima kad je omjer tame i svjetlosti u jednome danu njihovoj vrsti idealan za cvatnju.

Eksperimentirajući s tom sposobnošću biljaka, znanstvenici su otkrili da biljka neće procvjetati ako joj period noćne tame prekine osvjetljavanje jer će registrirati da ritam izmjene svjetlosti i tame nije povoljan za cvatnju. Uzgajivači cvijeća ovo su otkriće iskoristili pa noćnim osvjetljavanjem odgađaju cvatnju određenih vrsta biljaka sve do trenutka kad žele da biljke procvjetaju jer se na tržištu očekuje velika potražnja za njima (primjerice, krizantema na blagdan Svih svetih).

Iako je svjetlost biljkama najvažniji podražaj, znanstvenici su otkrili da biljke, premda nemaju mozak i živčani sustav, na svoj način razlikuju i druge osjetilne podražaje.

Kako biljke "njuše" mirise...

U svojoj knjizi Što biljke znaju (Planetopija, 2013.) dr. sc. Daniel Chamovitz navodi otkrića znanstvenika o različitim sposobnostima biljaka. Jedna od njih je da biljke mogu „njušiti“ mirise. Znanstvenik Richard Gane sa sveučilišta Cambridge otkrio je da zrak u neposrednoj blizini jabuka koje dozrijevaju sadrži etilen, a kasnija istraživanja potvrdila su da je taj plin zapravo hormon koji u malim količinama ispuštaju sve biljke kad im dozrijevaju plodovi.

No, zanimljivo je da će svaka biljka, kad u svojoj blizini „nanjuši“ miris etilena, „protumačiti“ da je situacija u okolici pogodna za dozrijevanje plodova i njena reakcija bit će da će joj plodovi početi brže dozrijevati.

I kako su ranjene

U istoj knjizi dr. Chamovitz navodi pokuse biologinje Dianne Bowles sa Sveučilišta u Leedsu kojima je mlada znanstvenica dokazala da biljke reagiraju na bol. Otkrila je, naime, da će biljka rajčice, nakon doživljaja oštećenja jednoga njenog lista, odmah poslati električne i kemijske signale svim ostalim listovima upozoravajući ih na opasnost i ubrzano stvarajući kemijske spojeve u stabljici i listovima kojima će im pokušati ojačati otpornost.

Također, biljka će, u svom budućem rastu, izdanke razvijati na onoj strani na kojoj nije doživjela „ranjavanje“, a na strani oštećenog lista rast će odgoditi. Budući da se ne može odmaknuti od izvora bola, poput životinje ili čovjeka, biljka će nastojati izbjeći ponovno oštećenje pa neće rasti ondje gdje očekuje bol.

Još zanimljivije ponašanje biljaka potvrđuju znanstvenici David Rhoades i Gordon Orians sa Sveučilišta u Washingtonu. Opazili su da vrbe koje su napale gusjenice, kako bi se obranile, počinju proizvoditi veliku količinu fenolnih i taninskih kemikalija koje listove čine gusjenicama neukusnima.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci