Starinske voćke za zdravu i slasnu jesen

U jesen se često govori o podizanju imuniteta okrepljujućim plodovima s visokim udjelom vitamina C, kao što su uobičajeni klasici poput citrusa i popularne egzote: acerola i aronija. No, krajnje je vrijeme da se prisjetimo drevnih, gotovo zaboravljenih voćki koje su nekoć u našem podneblju bile simboli zdravlja i dugovječnosti te se od njih pripremala zimnica i prirodni lijekovi. S rastućim trendom očuvanja bioraznolikosti, starinske vrste zasluženo se vraćaju iz zaborava

Oskoruša

Oskoruša

OSKORUŠA (Sorbus domestica) u našim je krajevima nekoć bila omiljeno stablo na seoskim imanjima i duž putova, a sredinom 18. stoljeća, za vladavine kraljice Marije Terezije, bilo je propisano da svako domaćinstvo mora zasaditi oskorušu jer ona pruža hranu i lijek.

Nekoć bi ovo bujno drvo poživjelo i do 500 godina, a danas je prava rijetkost uopće vidjeti oskorušu (možda u nekom starom voćnjaku i u hrastovoj ili grabovoj šumi), a kamoli da to bude stoljetna voćka. Ipak, pomalo se pojačava utjecaj Zapada, gdje je oskoruša i dalje vrlo cijenjena.

U Njemačkoj i Francuskoj njezini se plodovi često koriste u proizvodnji napitaka jer su izuzetno bogati vitaminom C i raznovrsnim mineralima. Omanji kruškoliki plodovi dozrijevaju u rujnu i listopadu. Isprva imaju trpko-kiselkast okus, a kad prezru ili ostanu izloženi prvim mrazovima, omekšaju i postanu slatki. To se može postići i tzv. umeđivanjem, kad oskoruše neko vrijeme odstoje u podrumu ili ostavi.

Plodovi fino prijaju i sirovi i osušeni. Stari je običaj da se suhe oskoruše u mužaru usitne u brašno kojim se aromatiziraju kolači i kruh. Od osušenih plodova pripremaju se i čajevi koji pomažu kod anemije i probavnih tegoba. Od oskoruša se također pripremaju izvrsni džemovi, kompoti, vina, likeri, rakije...

DRENJINA je plod stabla Cornus mas koje se naziva dren, drijen, drijenak, drenovina... Zbog njegove otpornosti na bolesti i štetnike te sposobnosti da živi dulje od dvjesto godina nastala je drevna izreka Zdrav kao dren. Prema narodnoj predaji, to je magično drvo koje nas štiti od zlih sila, pa se često sadilo blizu kuće, za zdravlje i dugovječnost. Dren najraskošnije izgleda u rano proljeće kad se njegova krošnja zažuti tisućama cvjetića.

Zbog toga se često uzgaja kao dekorativno drvo, no prava je šteta propustiti uživanje u njegovim crvenim, duguljastim plodovima koji dozrijevaju početkom jeseni. Kiselkasto-slatke drenjine vitaminske su bombe u kojima se nalazi i obilje biljnog pigmenta antocijanina – moćnog antioksidansa. Drenjine su prvorazredan sastojak za zimnicu, dok se od osušenih plodova i kore stabla spravlja čaj koji se u narodnoj medicini koristi za liječenje proljeva, groznice i slabokrvnosti.

ŽIŽULA (Zizyphus jujuba), poznata i kao čičimak, čičindula i čičindra, potječe iz Azije i vrlo je cijenjena u tradicionalnoj kineskoj medicini te je nazivaju i kineskom datuljom. Ovo drvo odavno se udomaćilo u mediteranskom podneblju, pa tako i u našem primorju. Jajoliki plodovi beru se u rujnu i listopadu, kad poprime smećkastu boju. Njihova je aroma pomalo jabučasta – ugodan spoj slatkog i kiselog, a osušene žižule okusom podsjećaju na datulje.

Često se ističe da žižule sadrže čak dvadeset puta više vitamina C nego citrusi, kao i vrlo širok spektar aminokiselina i minerala. Žižule se, kao prethodno spomenute oskoruše i drenjine, mogu preraditi u džemove i pića, no mnogo se više govori o njihovoj ljekovitosti. Od plodova, lišća, kore i sjemenki dobivaju se čajevi i drugi pripravci za tretman raznih tegoba, od grlobolje i povišene tjelesne temperature do prekomjernog znojenja i nesanice.

MAGINJA je plod planike (Arbutus unedo) koja naraste do veličine grma ili omanjeg stabla, a najbolje uspijeva u primorju. Ova neobična biljka cvjeta i tijekom dozrijevanja plodova u razdoblju od rujna do prosinca i daje vrlo ukusne crvene „jagode“. I one su, kao i sve prethodno navedene voćke, prava blagodat za opskrbu organizma vitaminom C i mineralima, ali potrebna je umjerenost kad se „jagode“ jedu svježe.

Ne valja uzimati više od 5 - 6 svježih plodova dnevno jer veća količina može izazvati probavne tegobe. Od maginja se spravljaju pekmezi, sokovi i alkoholna pića. Osušeni plodovi mogu se samljeti u brašno za kolače, a suhi listovi planike mogu poslužiti kao začin (umjesto lovora). Od lišća i kore pripremaju se čajevi što pomažu kod raznih upalnih stanja, npr. grlobolje i upale mjehura.

MUŠMULA (Mespilus germanica) u našim krajevima prisutna je od antičkog doba, kad su je Rimljani donijeli iz Azije. To im je bila omiljena voćka i posvud su je sadili. Na grmolikom drvetu u kasnu jesen počinju dozrijevati smećkasti plodovi u čijem okusu ima i kiselog, i slatkog, i trpkog. Mušmule su najukusnije ako se uberu kasno, nakon prvih mrazova, kad potpuno sazru i omekšaju. Ako se beru ranije, ostavljaju se da odstoje neko vrijeme.

I mušmula je klasičan sastojak za zimnicu. U prirodnoj medicini plodovi (uključujući sjemenke), kora, cvjetovi i listovi mušmule imaju široku primjenu zahvaljujući jedinstvenoj kombinaciji vitamina C, tanina i drugih antioksidansa. Primjerice, nezrela mušmula „steže“ sluznicu pa pomaže u zaustavljanju krvarenja u usnoj šupljini, kao i proljeva, dok vrlo zrela mušmula, pak, ima laksativno djelovanje. Čaj od lišća mušmule preporučuje se kod bolesti štitnjače, a sluz iz sjemenki pospješuje zacjeljivanje kože.

Ivana Vodogažec

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci