Terapija pisanjem - isprobajte sami

Terapija pisanjem moćan je oblik rada na sebi koji nam omogućava da izrazimo i upoznamo svoje osjećaje. Ako ostanu neizraženi, osjećaji ne nestaju nego odlaze dublje u podsvijest odakle utječu na naš život i katkad ga usmjeravaju na sasvim pogrešne staze. Zato otvorite bilježnicu i dopustite svom srcu da govori

Utješni dnevnik

Ako ste kada pisali dnevnik, onda znate koliko to može biti vrijedno i utješno. Sve ono što niste mogli podijeliti s ljudima, dijelili ste sa svojim dnevnikom, a zauzvrat dobivali poseban odraz svojih misli i emocija – pisanu riječ. Uvijek ste se mogli vratiti i prelistati ga. Sve je i dalje bilo tamo, upravo onakvo kakvo ste ostavili. Dok su ljudi kojima ste bili okruženi možda mijenjali mišljenje o vama ili nisu mogli razumjeti zbog čega ste povučeni ili namršteni, dnevnik je to savršeno razumio. I to samo zato što vam je dopuštao da slobodno izrazite svoje osjećaje, svoje misli te da u potpunosti budete to što jeste. Dnevnik je zrcalio vaše osjećaje koje nitko drugi nije vidio.

Naravno, to se odnosi na one prave zaljub­ljenike u pisanje dnevnika kojima je sam taj proces zaista važan. Terapija pisanjem kao stvorena je za takve ljude. Međutim, može biti prilično učinkovita i za one koji nikada nisu vodili dnevnik, ali ipak povremeno vole pisati.

Rad na sebi

Terapija pisanjem specifičan je oblik rada na sebi koji spada u ekspresivne terapije. Može je voditi terapeut, može se odvijati u grupi ili putem e-maila, a osobito je korisna onima koji se teško otvaraju i ne vole izravan susret s terapeutom. Međutim, neki oblik terapije pisanjem moguće je provoditi i samostalno, bez terapeuta.

Jedan od pionira znanstvenog istraživanja terapijskog učinka pisanja bio je američki psiholog James Pennebaker, koji je podijelio ispitanike u dvije skupine. U jednoj su bili ljudi koji su tri dana zaredom po dvadeset minuta pisali o svojim najintimnijim emocijama i proživljenim traumama, a u drugoj su grupi bili ljudi koji su pisali o nevažnim, svakodnevnim događajima koji nisu imali snažan emotivni naboj. Nakon nekoliko dana, pokazalo se da su ispitanici iz prve grupe bili u znatno boljem psihofizičkom stanju od ispitanika iz druge grupe – imunosni sustav bolje im je funkcionirao i bili su raspoloženiji.

Kako pisanje pomaže?

Kada čovjek ni s kim ne dijeli svoju intimu, kada se nikome ne otvara razgovorom ili ne piše o onome što se u njemu događa, onda mu to u glavi stvara zbrku. Analiza je jedan od čestih načina kontroliranja osjećaja. Međutim, unutarnje propitkivanje (zašto se ovako osjećam, kako to mogu promijeniti, kako se mogu riješiti tog lošeg osjećaja) zapravo ne pomaže, nego odmaže. Osjećaje je potrebno izraziti, a ne samo oblikovati u mislima jer tako ih samo guramo još dublje u podsvijest.

Svaki osjećaj teži tomu da bude izražen. Mala djeca osjećaje proživljavaju cijelim tijelom. Prirodno pokazuju ljutnju, radost, tugu i strah, sve dok ih se ne počne ograničavati i učiti da potiskuju osjećaje. Postavljanje granica pri izražavanju osjećaja u određenoj je mjeri nužno kako bi dijete moglo naučiti kontrolirati osjećaje i prilagoditi se. Primjerice, ni u kojem slučaju nije prihvatljivo puštati dijete da plače na sav glas sve dok mu se ne udovolji kupnjom neke igračke. Međutim, kada roditelj zabranama, grubošću i neuvažavanjem ili zlostavljanjem djeteta nameće potiskivanje osjećaja, to je nešto drugo.

Takvi potisnuti osjećaji odrastanjem ne nestaju, nego samo mijenjaju oblik. Postaju nešto drugo. Mogu postati toliko jaki da ih čovjek počne osjećati kao neko strano tijelo koje je bolno i nedefinirano. Ti osjećaji i dalje imaju svoju prirodnu dinamiku – teže izraziti se. Terapijsko pisanje pritom može mnogo pomoći.

Osjećaj prihvaćenosti

Potisnuti osjećaji nastaju upravo zato što ih bliža okolina, odnosno obitelj, nije prihvatila, a u procesu pisanja osjećaj prihvaćenosti je potpun. Na papir ili ekran računala možemo iznijeti svoje najveće strahove, nade, najljepše snove i najdublje traume, što nam nikad neće biti uzvraćeno povredom i uvijek će biti tu.

Pisanjem o osjećajima i događajima koji su na nas snažno emotivno utjecali, usklađujemo um i emocije. Misli se mogu izmjenjivati vrlo brzo i često imaju „neku svoju volju“, pa i ne znamo što nam sve tijekom dana prolazi kroz glavu. Jednako tako, i riječi koje izgovaramo mogu teći prilično brzo. Međutim, pisanje je znatno sporiji proces. Tijekom njega dolazi do spontanog odabira važnih misli koje želimo zabilježiti. Rečenice koje ispisujemo smislene su, nižu se jedna za drugom i prate određenu nit vodilju. Sam taj proces u naš unutarnji svijet unosi jedan novi, smisleni red.

žena pisanjeUpute za pisanje

a) Stvorite sigurno ozračje. Pisanje će biti najučinkovitije budete li pisali potpuno slobodno, bez strepnje da će netko pronaći vaše zapise i pročitati ih. Sama pomisao na mogući „pogled sa strane“ smeta vašem pisanju. Ako zamišljate što bi netko rekao ili mislio kada bi pročitao ono što ste napisali, osigurajte uvjete koji će vam omogućiti opušteno pismeno izražavanje. To možete postići tako da pišete na nekome izoliranome mjestu ili, pak, napisano skrijete od drugih.

Taj zamišljeni „pogled sa strane“ može biti i vaš unutarnji kritičar ili promatrač koji vam ne dopušta da se izrazite do kraja, nego vas zadržava u nekim naučenim šablonama. Dok pišete, pokušajte osvijestiti kada se to događa i pišite o tome. Primjerice, navedite i to da posljednjih pet minuta pišete s osjećajem odbojnosti prema svom pisanju, kao da je to sve glupo ili nevažno. Taj „pogled sa strane“ je usvojen i, kada to primijetite, možete se zapitati tko bi tako nešto rekao ili pomislio za vaše pisanje – otac, majka, brat, sestra, dečko ili prijateljica.

b) Pišite bez pripreme. Samo sjednite i krenite. Počnite s tim kako se osjećate. To će dovesti do izražavanja tog osjećaja i do spontanog povezivanja vašeg trenutačnog stanja s promišljanjima, događajima iz prošlosti ili planovima za budućnost. Ako imate osjećaj da vam je glava prazna i da nemate što pisati, a ipak imate imate potrebu  izraziti se, pišite o tome kako ne znate o čemu biste pisali. Ponekad je važno samo započeti, a zatim dalje ide glatko.

c) Kad je riječ o kvaliteti vašeg pisanja, neka vam jedini kriterij bude osjećaj bliskosti sa sobom. Dajte sebe u taj proces i tijekom iznošenja misli više se puta zapitajte kako se osjećate. Zapišite kako se osjećate i nastavite pisati vodeći se asocijacijama koje vam pritom padaju na pamet. Ponekad nećete moći jasno definirati osjećaj ili tjelesni osjet koji doživljavate. Tada pokušajte opisati svoje stanje uz pomoć neke metafore. Recimo, kada je riječ o neugodnim osjećajima, to možete izraziti na razne načine, npr. „kao da mi je u prsima neki sivi dim“, „kao da stalno lupam glavom u neki nevidljivi zid“, „kao da mi izmiče tlo pod nogama“ i slično. To može biti i ugodan osjećaj koji možete dočarati usporedbama: „kao da mi se gube granice tijela“, „kao da lebdim“, „kao da mi kroz žile struji neka svježina“ i slično.

Dakle, kada vam ponestane riječi za direktno izražavanje osjećaja, upotrijebite metafore. To su vaše predodžbe o osjećajima kojima možete dopustiti i da se razviju u neku vrstu filma ili priče. Primjerice, pustite li da se u vašoj mašti razvija predodžba o tome da „lupate glavom o neki nevidljivi zid“, možda će taj zid pomalo postajati sve savitljiviji ili će iz njega početi isijavati neka odbojna sila koja će vas gurnuti dalje od zida. Budete li zapisivali svoje predodžbe služeći se metaforama koje najbolje opisuju vaše osjećaje, sigurno će nastati neke doista zanimljive priče koje nekoliko mjeseci poslije možete proučavati iz posve drugoga kuta te pronaći u njima zanimljivu simboliku.

d) Kada pišete o traumatičnim doživljajima, nemojte opisivati samo događaje i slike koje su vam ostale u sjećanju, nego obratite pozornost na osjećaje i osjete u tijelu. Povežite vanjski i unutarnji svijet, opisujući sve što se događalo i kako ste to doživjeli. Kada se pobude neke emocije ili tjelesni osjeti, ostanite određeno vrijeme u tom stanju i nemojte pokušati pobjeći skretanjem na drugu temu. Možete i zastati s pisanjem i samo doživljavati svoje tjelesno i emotivno stanje, ma kako neugodno ono bilo. To će pomoći pri prerađivanju potisnutih osjećaja koji su se pobudili tijekom pisanja.

e) Povremeno čitajte ono što ste napisali prije nekoliko mjeseci ili prije godinu dana. Utvrdite gdje ste sada u odnosu na trenutak kada ste to pisali ili doživjeli. Nastojte uvidjeti razlike u svojem doživljavanju svijeta i, ako se neki emotivni obrasci ponavljaju, ubuduće im tijekom pisanja posvetite osobitu pozornost.

Uočite li da se u vašem životu nešto promijenilo nabolje, odvojite nekoliko trenutaka za uživanje u toj promjeni. Čim primijetite svoj napredak i odate sebi priznanje za to, počinjete graditi čvršću psihičku i emotivnu bazu za neki sljedeći korak koji vam na nov način može podići kvalitetu života.

Tomica Šćavina, psihologinja

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci