Somatic Experiencing - ljekovita moć instinkta

Iako razgovor ima ljekovitu moć, katkad nije dovoljan da bismo razriješili sva bolna iskustva koja su ostavila traga na našoj psihi. Američki znanstvenik dr. Peter Levine tvrdi da traume ne zaostaju u našem sjećanju, pa ih zato i ne možemo razriješiti psihoterapijom. On smatra da se kriju u našem živčanom sustavu u obliku blokirane energije. Naučimo li je otpustiti, baš poput divljih zvijeri, mogli bismo doživjeti trajno iscjeljenje

Traume ispod kože

Iako se želimo zaštititi od nepredvidljivosti života, često se braneći mišlju da se teški i potresni događaji događaju nekome drugome, istina je da smo krhka bića koja pogađaju nevolje, nesreće, emocionalne traume, a ni ratna zbivanja nisu tako daleko za mnoge od nas.

Što nas ne ubije, čini nas jačima, kaže stara narodna poslovica, no je li doista tako? Jesmo li ipak ispod kože, tamo gdje smo svi od krvi i mesa, osjetljiviji nego što mislimo i skupljaju li se ondje traume u obliku energetskih blokada koje sa svojim simptomima na vidjelo ne moraju izaći desetljećima?

Strastveni dr. Levine

Upravo to tvrdi dr. Peter Levine, strastveni istraživač utjecaja traume i stresa na ljudski organizam, koji se ovom temom bavi više od 30 godina, a njegova su saznanja od velike koristi bila u mnogim bolnicama i klinikama u Europi i SAD-u te i danas imaju potencijala promijeniti način na koji gledamo na psihoterapiju i povećati njezinu učinkovitost.

Naime, dr. Levine je proučavao što se, na razini fiziologije, događa ljudima koji dožive i prežive velika traumatična iskustva poput prirodnih katastrofa, ratnih zbivanja, napada, automobilskih i drugih nesreća, ali i bolničkih zahvata i operacija ili pak ljudima koji takvim događajima svjedoče iako u njih nisu direktno uključeni. Mnogi od njih razvijaju psihofizičke probleme koji se pretvaraju u kronične tegobe. Poslije je uvidio da jednake teškoće mogu imati i ljudi koji su doživjeli traume i na drugi način, npr. odrastajući u nepovoljnim životnim okolnostima, koji su bili izloženi određenom ugrožavajućem psihološkom pritisku i slično.

Zarobljena energija

Ovaj znanstvenik donosi revolucionarni pogled na zacjeljivanje teških rana, pa i uklanjanje psiholoških ožiljaka koji nas prate tijekom života. Smatra da se takvi problemi ne mogu riješiti klasičnom psihoterapijom, tj. proradom iskustva razgovorom i razumijevanjem pozadine traume, jer trauma nije zaostala u našem umu i sjećanjima (iako se može manifestirati u obliku naglih neugodnih flashbackova, tj. sjećanja na traume), nego u našem živčanom sustavu.

Naime, pri traumatičnom iskustvu svima nam se događa reakcija „bori se ili bježi“, kad naše tijelo spontano i instinktivno mobilizira veliku količinu energije da bi se s izazovom moglo boriti. No, kako čovjek nije samo instinktivno nego i misaono i emotivno biće, on ne uspijeva uvijek spontano slijediti instinktivnu uputu živčanog sustava da se pokrene pa se pod utjecajem tih drugih sustava često „zamrzne“ ili „zakoči“, a mobilizirana energija se, zapravo, ne upotrijebi i ostane zarobljena u tijelu.

Sigurnosni ventil

Dr. Levine kaže da bi se ovo stanje moglo usporediti sa situacijom kada u automobilu istovremeno dodajemo gas i pritišćemo kočnicu, tj. ostajemo imobilizirani uz veliku razinu stresa koji se zbog našeg unutarnjeg stanja uvijek iznova akumulira. Nakon što traumatični događaj prođe, „podignuta“ energija ne nestaje, nego ostaje „zarobljena“ u našem živčanom sustavu i traži načina kako da se oslobodi.

Zato, smatra Levine, razvijamo mnoge psihosomatske simptome, koji su samo posljedica naše blokirane energije koja nije, po prirodi stvari, napustila naš sustav. Simptomi su zapravo sigurnosni ventili koji pomalo ispuštaju energiju štiteći nas od velike „implozije“. Da bismo liječili traumu, smatra on, ne trebamo nužno zadirati u sjećanja, prisjećati se mučnih detalja neugodnih iskustava i do iznemoglosti pokušavati razumjeti i racionalizirati ono što se dogodilo, nego dopustiti živčanom sustavu da tijekom dobro osmišljenog procesa ispusti višak energije.

Zašto se životinje tresu od glave do repa?

Dr. Levine je do ovih otkrića došao promatrajući divlje životinje. Naime, životinje koje su u prirodi plijen, vrlo se lako uzbude i postanu napete na znak prve opasnosti, ali čim ona prođe, životinje otpuštaju tu energiju, što se očituje vibracijom, tj. trzanjem njihovih mišića, strizanjem ušima ili trešnjom od glave do repa. Kad je opasnost izravna, životinje će se, zahvaljujući mobiliziranoj energiji, dati u trk i tako će se, opet, energija isprazniti. Jedino ako predator ulovi svoj plijen, životinja će ući u imobilizirano, „smrznuto“ stanje, što je prirodni dar jer se pretpostavlja da u tom stanju više ne osjeti bol.

No kakve to veze ima s ljudima, mogli biste se zapitati? Zapravo, jako puno, jer instinktivni dio ljudskog mozga, onaj koji se naziva reptilskim mozgom, nije se promijenio tijekom ljudske evolucije i njega dijelimo s divljim, instinktivnim stvorenjima. Iz njega kreću naše instinktivne reakcije, u koje možemo, međutim, umiješati svoje prste kao „misleći“, evoluirani ljudi. No, taj dio ne prestaje tražiti svoju pravdu.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci