ŽENSKI PRINCIPI POSLOVANJA: Da bi biznisi opstali, nužna je prilagodba i odustajanje od planiranja

Može li privatni biznis funkcionirati bez postavljanja dugoročnih ciljeva, rokova, planiranja, pita se Željka Maras, vlasnica brenda Jedem doma. Uživati u procesu rada bez pritiska i mijenjati ciljeve, a pritom ne zamjerati sebi, itekako je moguće!

Zamislite da vam neki visokopozicionirani menadžer kaže: "Ne znam točno kamo naša tvrtka ide i koji su joj ciljevi, ali uživamo u svakom danu u onome što radimo." Još samo prije nekoliko godina potpuni science fiction, iako i danas pod upitnikom ozbiljne poslovne zajednice. 

Ipak, čini se da je jedna od posljedica novog normalnog upravo okretanje u tom smjeru. Čak i najozbiljnije korporacije više ne rade petogodišnje planove, nego su planovi tromjesečni ili šestomjesečni. Da bi biznisi opstali, prisiljeni su okrenuti se tzv. ženskom principu u poslovanju, na koji je koronakriza natjerala i žestoke "muške" igrače: prepuštanju, sinergiji, suradnji, doprinosu, višoj svrsi. 

Kako sam posljednjih mjeseci i sama na prekretnici svoga poslovanja, nastojim se educirati i inspirirati raznim ljudima koji se bave poslovnim savjetovanjem. 

Neki od njih, posebno ako su iz miljea konzervativne prodaje, neminovno zagovaraju čvrst poslovni plan i strogo propisanu metodologiju dolaska do zadanih ciljeva. "Da, jako si kreativna i to su super ideje, ali nemaš čvrstu strukturu u kojem ćeš roku to monetizirati", uobičajen je komentar.

Željka MarasŽeljka Maras

Konzultacije s takvim stručnjacima u meni najčešće izazivaju nelagodu. I pritom mi donose veliku korist jer sve što izaziva nelagodu jest naša slaba točka, na kojoj treba poraditi. Vjetar su mi u leđa da zaista ozbiljnije promislim o procesima kojima mogu postići profit na jednostavniji i brži način. Ali hoću li si ipak zadati rok i propisati korake kako doći do svojih novih ciljeva? 

Ovaj put ne. 

Rok izaziva presing. Rok izaziva prestanak uživanja u procesu. Rok je odraz nepovjerenja u život.

 "Ako do kraja godine ne ostvarim xy prihod, nisam uspio." 

Da, stvarno? A što ako je za taj cilj potrebno više vremena, tijekom kojeg ćeš steći dragocjene uvide koji su ti nužni za sljedeću stepenicu? Možemo li mi uopće išta znati o budućnosti, onoj sutra ili za godinu dana? I zar je nama ljudima uopće dano da to znamo? Mi si samo umišljamo da možemo znati jer se tako osjećamo sigurnije. 

Muški, hustle-hard princip nesumnjivo funkcionira, ciljevi se postižu, novac se zarađuje. Ali što je s nama ljudima? Mene osobno taj je način funkcioniranja pregazio. Ono što sam počela raditi kao ljubav, inspiraciju, užitak, postalo je izvor moje najveće patnje i pritiska u životu. Da sam nastavila tako, neminovno bih već za koju godinu oboljela od ozbiljnih bolesti. 

I još nešto: znate li što se uvijek krije iza velike poslovne ambicije i radoholičarstva? Iako je često jako dobro zakamufliran i nije sam, uvijek je tu negdje naš stari suputnik – osjećaj manje vrijednosti. Uvjereni smo da ne vrijedimo ako nismo zaradili toliko i toliko, ne posjedujemo to i to, ne zapošljavamo toliko i toliko ljudi.  Tko bismo bili da se prestanemo baviti svime čime se bavimo? Da prestanemo biti majke, očevi, šefovi, zaposlenici, menadžeri, prodavači, filantropi i humanitarci? Da samo – budemo? 

Dakako, ne treba ignorirati ljudsku potrebu za stvaranjem i sigurno da ambicija nije samo loša. No treba je brutalno pročistiti od svega što nas troši. 

I u skladu sa svim ovim idejama kojima se bavim posljednjih mjeseci, jučer sam se našla na Sensa danu, na fantastičnom panelu u kojem tri prekrasne žene, Kristina Ercegović, Mirta Freisman Čobanov i Mia Šoškić, svjedoče o istoj stvari: nakon godina i godina trvenja s ganjanjem ciljeva i udaranjem poslovnih kvačica, odlučile su biti bolje prema sebi i upitati se u čemu uistinu uživaju. Kad su konačno počele raditi ono što je njihova najprirodnija svrha, neke od njih čak bez čvrstog plana i cilja, sve su kockice sjele na svoje mjesto. Radeći se ne troše, nego pune, a zarađuju više nego ikada prije.  

Već čujem skeptike koji se pitaju: "Kako uživati u procesu bez pritiska za zaradom kad imate strojeve, poslovne prostore i zaposlene koje treba platiti?" Slažem se, ni sama to nisam uspjela u takvim okolnostima. 

No zato sam vjerojatno bolje nego itko drugi u publici mogla razumjeti sugovornicu Miju Šoškić kada je rekla da nakon iskustva vođenja tvrtke s 25 zaposlenih u 2 restorana, danas beskrajno uživa kao trenerica face yoge jer – nema zaposlenih, nema dobavljača, rade samo ona i njezina inspiracija. I pritom joj ludo dobro ide. Jer je u godinu dana, od 2020. do 2021. godine, došla od 500 pratitelja na Instagramu do 100.000 njih, bez ikakvog plana ili osmišljene kampanje. 

posao

U ovom trenutku upravo i ja beskrajno uživam u luksuzu da sama kreiram svoj biznis. Brend Jedem doma nastavlja život kao medijsko-edukativna platforma, a na tri projekta koja pokrećem na njoj radim sama. Ne ovisim o radnicima, strojevima, dobavljačima, niti oni o meni. 

Prvi od njih danas je ugledao svjetlo dana. To je portal jedemdoma.hr, jedinstveno mjesto za sve ljubitelje hrane, svojevrstan hibrid mog osobnog bloga i news portala. 

Ovo što u ovom razdoblju izlazi iz mene sukus je svega što sam u životu radila i što sam na tom putu postala. Imam ideju kamo želim stići. Višoj inteligenciji prepuštam da mi putem pokaže načine na koje mogu tamo dospjeti. A dopuštam i mogućnost da usput možda promijenim cilj ako nakon nekog vremena postanem drukčija i više ne budem rezonirala sa starim vrijednostima. 

TRI PODUZETNICE O USPJEHU: Da bismo znali voditi druge, moramo prvo znati voditi sebe

20 znakova da ćete pregorjeti od posla

Kako se nositi sa stresom na poslu?

 

 

Željka Maras

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci