Željka Klemenčić: Nisam htjela ići u prirodu, ali tijelo je prirodu dovelo k meni

Urednica časopisa Mrvica i članica žirija kulinarske emisije Tri, dva, jedan, kuhaj! učila je voljeti prirodu postupno. Baš kako je učila voljeti i sebe. No upravo ju je njezin vrt i odnos prema hrani koju je u njemu uzgojila naučio važnim životnim lekcijama

Željela sam promjenu

Svi Slavonci to dobro znaju: najteže je hodati po ravnom. Nedostaje ti motivacije, akceleracije, ne znaš dokle treba glavinjati ni zašto. Nikada nisam voljela hodati i nisam razumjela ljude koji žele „ići u prirodu“. Svijet kao da se dijeli na ljude kojima je priroda krajolik, zelena scenografija na kojoj odmaraju oči, i one druge, nas sumnjičave, koji nekako slutimo da bi ta priroda trebala biti i u nama, negdje unutra. U to vrijeme jedva da sam kuhala. Uvijek sam voljela jesti, s gurmanskom gladi jednostavno se rodiš. Ali nisam tada te izbore promišljala, vagala, učitavala im značenja... Danas svoje prehrambene navike vidim kao nastavak cijelog svjetonazora.

Što je potaknulo promjenu? Želje­la sam izgledati bolje. Bila sam 15 kilo­gra­ma teža nego danas, siva, pod­buhla, s kosom koja je opadala i li­cem uništenim cističnim ak­na­ma. U to sam vrijeme radila dva posla i živjela na klasičnoj novinarskoj dijeti od piva i tjestenine. Usto, tulumarila sam bez prestanka valjda već cijelo desetljeće. Ukratko – nikad se nisam štedjela i nisam se brinula o sebi. Nisam mislila da trebam, nisam znala kako, a i sve te teme ženskog zdravlja činile su mi se nezamislivo dosadne...

Poruke tijela

Zato valjda imamo tijelo – da nas zaustavi kada se pogubimo u svojim mentalnim konstrukcijama i destruktivnim konceptima. Možda je moja prva prizemna želja bila – popraviti tijelo. Za trideseti rođendan želim moći obući haljinu kakvu god poželim, rekla sam si. Ili nešto slično bedasto. Ali u vremenima niske svijesti i niske pobude imaju svoju funkciju. I mogu nam pomoći.

Promjena je, dakako, trajala godinama. Ni danas nije konačna. Ali danas već dobro znam da svom tijelu mogu vjerovati. I da je sve povezano – to kako jedeš i kako izgledaš. Ali i to kako jedeš i kako misliš. I nema u tom procesu ništa dosadno ni trivijalno. Tema je toliko sveobuhvatna i duboka da se njome možeš i moraš baviti cijeli život.

Izražena glad

Željka Klemenčić

Važno je razumjeti sporost i dugotrajnost tog principa. Nema brzih rezultata. Nema dijete od dva mjeseca ni intenzivnog režima vježbanja kojim ćeš riješiti svoj problem. Treba dobro, mudro jesti svaki dan, stalno. Treba vježbanje prihvatiti kao nužnost, ali i kao nagradu. Sve prakse koje nam čine dobro moraju biti dio života, sasvim prirodne i kontinuirane. Tek tada se mijenjamo nabolje. Kada više ništa ne pokušavamo postići.

Rekla sam već na početku – nisam osoba koja se rodila sa željom da bude jedno s prirodom. Ali sam se zato rodila s izraženom gladi. Glad mi je pomogla da izaberem bavljenje prehranom kao inicijalni način poboljšanja tijela. Kasnije sam shvatila da je to najsigurniji put u poboljšanje života. Jednom kad shvatiš tu jednadžbu, postaje lako donositi dobre odluke.

Lako je voljeti hranu koja ti čini dobro, koja te hrani na razini koja nije samo fizička. Glad me uči i strpljenju, sporosti, naučila me voljeti sunce. Sve te stvari nisu za mene bile lake ni prirodne, ali pretvorene u praktične lekcije - uspjela sam ih svladati.

Kontakt s prirodom

A praktične lekcije obavljam u vrtu. Kad sam dala otkaz na starom poslu, odlučila se osamostaliti i pokrenula časopis Mrvicu (još jedan u nizu nusprodukata transformacije koja je počela prizemnom željom za boljim tijelom), u meni se rodila želja da pokušam nešto uzgojiti. Tako je nastao zajednički vrt s gredicama cikle, blitve, rajčice, buče i šest vrsta salata.

Vrt je bio moj prvi intimni kontakt s prirodom. Kroz prljave ruke i noge na zemlji, osim što me učio strpljenju (put od sjemena do klice, a onda od klice do biljke i ploda, ne da se ubrzati), vrt me uzemljio, dao mi neku novu vrstu sigurnosti koju nisam ni znala da trebam. Znala sam, doduše, u trenucima afekata i osjećaja egzistencijalnog straha imati jaku potrebu da stanem u položaj drveta (vrksasana za znalce; i joga je jedna od stvari koja je došla po putu gladi) i samo zamišljam da sam drvo. Kroz tu jednostavnu praksu shvatila sam da trebam samo sunce i vodu, ali i da se moram dobro ukorijeniti da bih mogla rasti visoko. Onda sam se sjetila svoje najdraže cikle u vrtu i svoje snažne potrebe da jedem puno grahorica, ali i druge „zemljaste“ hrane... I opet sam shvatila da je to sve isto – da se nastojim ukorijeniti, stabilizirati i da mi tijelo sada već pouzdano javlja što trebam.

Nemoguće je odvojiti teme nutricionizma od tema zdravlja. Priprema hrane i njezin uzgoj, ekologija i vježbanje, disanje i sport, sve se to prepleće i upotpunjava. Sve je to dio puta iz kojega nešto trebamo naučiti.

Možda nisam baš željela ići u tu prirodu. Ali moje je tijelo prirodu dovelo k meni.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci