Zašto upisati dijete u glazbenu školu?

"Mama i tata, želim svirati violinu, klavir, gitaru...", izjava je koju roditelji često čuju od djece. Je li ona dovoljna da dijete započne s ozbiljnom podukom i upisom u glazbenu školu? Kad to učiniti, kako odabrati pravi instrument i zašto bismo danas, uza sve druge aktivnosti, djecu trebali poticati na stvaranje glazbe? Odgovore doznajte u izvrsnom tekstu Sensine novinarske prve violine, Kristine Ivčić

Klavir kao član obitelji

Nema mnogo ljepših prizora od žene koja svira klavir. Ta rečenica mog oca glazbenika urezala mi se u pamćenje još kao petogodišnjakinji. Klavir je u mojoj obitelji igrao važnu ulogu. Neizravno je punio kućni budžet. Mjesto na kojem je stajao štovalo se poput oltara. Uz njegove zvuke započinjalo je jutro i zalazilo sunce, a poput punopravna člana sudjelovao je u svakom rođendanu, obljetnici i drugim slavljima, spreman da razveseli obitelj, društvo ili prijatelje.

U takvom okruženju nije bilo dvojbe da ću jednog dana upisati glazbenu školu i pokušati postati žena koja sviranjem izaziva divljenje i uzdahe. Sestra je već bila svladala tri godine klavira pa, kada je u prvom razredu osnovne škole došao red na mene, u bijeloj košulji, lakiranim cipelama, s pletenicom u kosi i najljepšom kajdankom u ruci, sve je bilo spremno za moje prvo glazbeno obrazovanje.

Sprava za mučenje

No sjaj koji je pratio upis ubrzo je počeo blijedjeti. Kad je solfeggio postao zahtjevniji od crtanja polovinki i četvrtinki, a sviranje klavira tražilo da uključim i drugu, lijevu ruku, moji su snovi o glazbenoj karijeri tresnuli o zid. Počela sam osjećati nezadovoljstvo, a klavir se od nježnog diva koji proizvodi najljepše melodije pretvorio u spravu za mučenje.

Otrpjela sam prvu godinu školovanja, položila ispite s mizernim ocjenama i jedva dočekala ljeto da budem slobodna od svih obaveza. Ubrzo su i moji roditelji shvatili kako bi daljnje učenje klavira njihovoj kćeri podrezalo krila pa su me bez mnogo drame pustili da odlepršam u aktivnosti koje su mi tada bile privlačnije. Brže-bolje klavir sam zamijenila teniskim reketom.

U pjesmi sam nalazila brz put do raja

Bez obzira na sve, glazba je bila i ostala velik dio mog života. Tješila me u najtežim životnim trenucima, začinila mi one najsretnije. Pružila mi je nešto što nisu ni tenis ni joga koju danas vježbam. Ostala mi je mezimica unatoč svim lijepim pročitanim knjigama i odgledanim filmovima. Uz glazbu sam plesala, pjevala, vrištala u prvim redovima koncertnih dvorana. Zbog nje sam uništila više radiouređaja, zaradila upalu bubnjića, potrošila mnoštvo novca na CD-e.

Svih ovih godina u pjesmi sam nalazila brz put do raja, ali ono što je tako neodvojivo od nje, instrumente, u potpunosti sam zanemarila. Jedanput u dvije godine preletjela bih rukom po tipkama, a prašinu s naslijeđenih gitara skidala bih samo pogledom. Ipak, koliko god bježala od sviranja, u samotnim danima osjećala bih kako me ti isti instrumenti grebu po duši. Kasno je za njih, jednom su me porazili, neće i drugi put, govorila bih sebi i svaku pomisao da im se vratim sasjekla u korijenu.

I tako smo se glazba i ja družili na sve moguće načine osim sviranja. Onda sam naišla na knjigu The Right Instrument for Your Child (Pravi instrument za vaše dijete) i moja želja za instrumentima, nakon što sam rasvijetlila svoju prošlost, ponovno se rasplamsala.

"Želim svirati violinu, klavir, gitaru..."

„Jedan od najčešćih razloga neuspjeha u učenju sviranja nekog instrumenta jest prerani upis djeteta u glazbenu školu. Mnogi roditelji misle kako je djetetova izjava poput Želim svirati violinu, klavir, gitaru... dovoljna da se započne s ozbiljnom podukom. Prema takvim željama treba se postaviti jednako kao i prema izjavi Želim voziti formulu, biti medicinska sestra ili astronaut. Ono što djeca izgovore najčešće je samo fantazija.“

Tako započinje knjiga koja je generacijama roditelja pomogla da pronađu idealan instrument za svoje dijete. Njezini autori, bračni par Atarah Ben-Tovim i Douglas Boyd, svoja su višegodišnja istraživanja, utemeljena na razgovorima i radu s više tisuća djece i učitelja glazbe, prvi put objavili 1985. godine. Brojna nadopunjena reizdanja govore o njezinoj popularnosti, kojoj je pridonijelo i to što su autori privatno doživjeli uspjeh, odnosno neuspjeh u učenju sviranja instrumenta.

Naime, ona je uspješna školovana glazbenica, a on TV-producent koji je od sviranja odustao u djetinjstvu. Oboje se slažu kako u svijetu instrumenata ne vrijedi poslovica Što prije, to bolje. „Roditelji su uvjereni kako će dijete steći prednost ako ranije od svojih vršnjaka započne s učenjem gitare, klavira, flaute, no to uopće nije pravilo. Dapače, dok će petogodišnjaku trebati tri godine da nešto svlada, osmogodišnjaku će to poći za rukom za nekoliko mjeseci.“

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci