Zahvaljujući krizi počela sam - živjeti

Pod teretom krize koju je osjetila na svojoj koži, naša je suradnica u skromnosti otkrila izvor spokoja i mira. Pročitajte njezinu poticajnu priču

Prestala sam željeti i počela živjeti

Nema čovjeka, barem tako ljudi kažu, na kojeg ova kriza nije utjecala. Mene je, priznajem otvoreno i bez sustezanja, naučila kako prestati željeti - prvo stvari koje mi zapravo uopće nisu trebale, zatim one koje su mi trebale tek neznatno. Onda me, na kraju balade, poučila kako mi, zapravo, treba samo osmijeh moje djevojčice.

Zahvaljujući krizi prestala sam željeti i počela – živjeti. Ako me ta odsutnost želja u početku i plašila, sad mi je jasno da je bila riječ samo o početnoj „apstinenciji“.
Zato što sam se zbog odjednom mnogo tanjeg kućnog budžeta koječega morala početi odricati, malo-pomalo dolazila sam do zaključka da mi mnogo toga nikad nije ni trebalo. Koješta mi je, ustvari, bilo potpuni višak, čak i teret.

Veliki pad prihoda

Mojoj obitelji kriza se dogodila poprilično iznenada – znatnim smanjenjem prihoda s kojima smo, do tada, mogli pristojno živjeti. Nakon što bismo pokrili stambeni kredit, režije, hranu, još uvijek bi ostalo za pokoji komadić odjeće i obuće, putovanje udvoje, kakav fini objedić u restoranu, zapravo, iz sadašnje perspektive, za štošta. A onda je sve to moralo stati – našli smo se u situaciji da se pokriti moglo tek osnovno. Tjednima je trajala panika jer je, činilo mi se tada, život polako postajao puko preživljavanje, od danas do sutra, bez ikakvih, mislila sam, zadovoljstava.

Morali su prestati izlasci s prijateljima, izlasci udvoje, putovanja pogotovo više nisu dolazila u obzir. Odlasci na tržnicu subotom više nisu bili zabava, nego najobičnije kalkuliranje hoće li, ako se kupi nešto, ostati dovoljno i za sutra. Cijeli se život pretvorio u kalkuliranje, u zbrajanje i oduzimanje, u nabrajanje onoga što si možemo, odnosno, s mnogo duže liste, onoga što si više ne možemo priuštiti.

Majstorica improvizacije

I bračni su razgovori postali samo nabrajanje onoga što smijemo, a što ne smijemo kupiti, pri čemu su nas, najviše od svega, razarali zaključci o tome „kako svi drugi mogu više od nas“. Zapravo, bili smo u strahu, u velikom strahu.

No zahvaljujući krizi i mnogobrojnim odricanjima na koje sam se morala naviknuti – uspjela sam prestati željeti. Na prvu, zvuči zastrašujuće, dep­resivno, ali nije. Zapravo je – oslobađajuće. Prestala sam trebati. Ne znam je li riječ samo o autosugestiji ili čemu drugom, no činjenica je da sada mnogo lakše dišem, makar je, ruku na srce, kriza sve dublja. Kad su svakodnevni troškovi u pitanju, postala sam majstor improvizacije, a naporno kalkuliranje na tržnici postalo je, konačno, vrlo zabavno. Škampi su divni, ali ništa ne nedostaje ručku od glavice kelja za pet i pola kilograma srdela za deset kuna!

Pobijediti svoje ‘ne mogu’

Priznajem, u početku je prevladavao strah, i samo strah, iz kojeg se, međutim, izrodila neka nova snaga, želja da se i u lošemu pronađe ono najbolje. „Ne mogu“, govorila sam si u početku, ali onda sam napravila onaj famozni „ali-zaokret“ kojemu uvijek učim svoju djevojčicu kad misli da nešto ne može. „Ne možeš“, kažem joj kad misli da ne može riješiti matematički zadatak ili joj se ne da pospremiti sobu, „ali ako pokušaš samo nekoliko minuta, vidjet ćeš da će ti biti lako i nastaviti, i da će ti se isplatiti. Bit ćeš sretna kad pobijediš vlastito „ne mogu“.

zagrebTako sam i ja pobijedila svoje „ne mogu“, a onda, malo-pomalo, prestala i željeti. Posve spontano – shvativši da su želje veći teret od života bez želja. Ruku na srce, naporno je i zahtjevno stalno pokušavati dobiti novu igračku, a često ipak ostajati bez nje, no s novim frustracijama.

Na prvu sam se, priznajem, uplašila spoznaje da više ne želim, odnosno plašila me ideja da možda tonem u depresiju. Istodobno, osjećala sam se živo, sve življe, i konačno sam shvatila da nije riječ o depresiji, već da polako prestajem željeti stvari, ali istodobno - počinjem živjeti. Ne znam je li usporedba na mjestu, no počela sam osjećati život onako kako ga, pretpostavljam, osjećaju oni koji se suoče s teškom dijagnozom i kojima svaki novi dan postaje zlata vrijedan.

Olimpijac u disciplini gledanja fasada

Zato što ih više nisam mogla imati, s vremenom sam prestala željeti nove kremice, garderobu, obuću, gotovo pa sve. Nije to počelo samo od sebe, već namjernim zaobilaženjem trgovačkih ulica, trgovačkih centara pogotovo, kako ne bih sebe dovela u napast. A kad se u neku ulicu s trgovinama baš moralo, nastojala sam fokusirati se na nešto sasvim drugo i ne osvrtati se na izloge. S vremenom, umjesto u izloge, počela sam gledati iznad njih, u prek­rasne zagrebačke fasade, otkrivajući potpuno nov svijet.

Postala sam, izbjegavajući izloge i trgovine, olimpijac u disciplini gledanja u fasade i dovela sebe do stupnja na kojem bez ikakvog problema izlog mogu pogledati, čak i ući u trgovinu, možda samo kako bih se testirala, a onda, bez vrećice u rukama i potpuno hladne glave, iz nje izaći. Počelo je tako što je upravo tako moralo i biti, a završilo je kao nevjerojatno otkriće – kupovanje mi je postalo isprazno, naporno, nešto što mi stvarno ne treba i što me, čak ni kratkoročno, ne čini sretnom.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci