U potrazi za svojom dušom

Elizabeth Gilbert napisala je autobiografsku knjigu "Jedi, moli, voli" u kojoj je opisala jednogodišnje putovanje po Italiji, Indiji i Indoneziji na koje je krenula kako bi uspostavila ravnotežu i pronašla sreću, a za svaki grad koji je posjetila pronašla je jednu riječ koja ga najbolje opisuje. Opišite nam svoj grad u kojem živite jednom riječju i osvojite knjigu

Što bi trebala učiniti žena kad u 33. godini shvati da ne želi konvencionalan život? Da nakon šest godina braka želi rastavu i ne želi postati majka? Kako priznati sebi da želi korjenitu promjenu kojom će iz sigurne životne kolotečine krenuti na put na kojem nema smjerokaza, koji nije ucrtan ni na jednoj karti? Tada je, čini se, najbolje kupiti avionsku kartu, krenuti na put oko svijeta i bolje upoznati svoje tijelo, um i dušu. Tako bi se ukratko mogla prepričati fabula biografske knjige "Jedi, moli, voli" američke novinarke i spisateljice Elizabeth Gilbert. No krenimo redom.

Tri puta ja

Kad je nakon mukotrpne brakorazvodne parnice odlučila učiniti nešto za sebe, prva želja bila joj je naučiti talijanski jezik. Nije imala poseban razlog osim što joj je taj jezik bio toliko privlačan da bi u trenucima depresije uzimala talijanski rječnik i naglas iz njega čitala riječi koje bi je nagnale na smijeh i dobro raspoloženje. Sljedeće što ju je gotovo jednako privlačilo bila je duhovna disciplina koju je počela prakticirati uz pomoć indijske učiteljice na čije satove je redovito odlazila ne bi li naučila meditirati. Tih prvih mjeseci samačkog života novinarski zadatak odveo ju je i na Bali, a predviđeni grupni program priveo ju je u posjet starom indonezijskom vraču. Na pitanje kako pronaći ravnotežu između ovozemaljskih užitaka i duhovnosti, umjesto riječima odgovorio joj je svojim crtežom. Na njemu je androgini lik s četiri noge stajao čvrsto na zemlji, glava mu je bila bujno zelenilo i svijet je gledao nasmiješenim srcem. Pritom joj je prorekao da će se ga uskoro ponovno posjetiti i ostati dulje.

Racionalnoj Amerikanki, k tomu još sumnjičavoj njujorškoj novinarki, to se odmah učinilo pomalo smiješnim, no ipak... Italija, Indija, Indonezija – tri početna slova I (na engleskom "ja") učinila su joj se kao dobar znak na putu samospoznaje. U Italiji je željela istražiti umijeće uživanja, u Indiji umijeće duhovnosti, a u Indoneziji umijeće uravnoteženja uživanja i duhovnosti. "Zapravo nisam željela podrobno istražiti te zemlje; to je već učinjeno. Više sam željela podrobno istražiti jedan vid same sebe u okružju svake pojedine zemlje. I znala sam da želim o tome pisati", objasnila je svoju odluku da godinu provede na putu.

igra4

Crvena, debela, lijepa

I doista, čim je završena brakorazvodna parnica nakon koje je suprugu ostavila svu zajedničku imovinu, već je imala unajmljen atelijer u središtu Rima, nedaleko od Španjolskih stuba. Osim učenja talijanskoga, jedina zadaća koju si je zadala bila je putovati Italijom i uživati u hrani. Zbog čistog hedonizma, umjesto muzeja, mahnito je posjećivala restorane, pizzerije, slastičarnice, ulične prodavače sendviča i peciva. U Rimu je otkrila gelato di San Crispino – i u jednom danu iskušala kombinaciju meda i lješnjaka, grejpa i dinje te cimeta i đumbira. Zahvaljujući novim prijateljima kušala je sve što joj se nudilo, a bilo je tu različitih delicija – od tartufa i carpaccia s pjenicom od lješnjaka, ukiseljenih lampascionea, lukovica divljeg zumbula do janjećih crijeva i goveđih jezika. U Napulju je odjednom pojela čak dvije pizze s mozzarellom i bosiljkom, a kad je čula da u gradu u kojem je i nastalo to planetarno popularno jelo služe čak i čokoladnu pizzu – nije joj mogla odoljeti.

Kamo god bi krenula, jedina svrha njezinih putovanja po Italiji bila je iskušati što više autohtonih delicija, pa tako u Firenzi jedino uspijeva vidjeti poznatu crkvu Duomo, ali zato hita u obližnji toskanski gradić Lucca, poznat po mesnicama, sušenim kobasicama i šunkama. Puccinijevu kuću, umjesto iznutra, gledala je samo izvana jer je radije sjedila u obližnjem restoranu za koji je čula da služe najbolja jela s gljivama.

Bologna ju je osvojila "divnim građevinama s pročeljima od opeke i glasovitog bogatstva", zbog čega su je prozvali "Crvena, debela i lijepa". Elizabeth Gilbert je neko vrijeme bila uvjerena da će se upravo tako zvati i njezina knjiga. A tu je, kako kaže, i "najukusniji umak na svijetu – glasoviti bolognese, koji se prezrivo smije svakoj drugoj zamisli ragua". U studenome je posjetila i Veneciju koja joj se, umotana u jesenje magle, učinila "najdepresivnijim mjestom na svijetu, gradom koji je lijepo posjetiti, ali u kojem zasigurno nije lijepo živjeti".

Posljednji tjedan u Italiji provela je obilazeći Siciliju. U Taormini služe joj pirjanog zeca s majčinom dušicom, a u Sirakuzi konobar joj donosi oblake ricotte posute pistacijom, komadiće kruha umočene u aromatična ulja, tanjuriće mesnih narezaka i maslina te salatu od ohlađenih naranči s preljevom od sirovog luka i peršina. Na otoku na kojem caruje mafija jedino što je, po njezinu mišljenju, tamošnjim stanovnicima pomoglo da zadrže dostojanstvo je zamisao da uživanje može biti sidro čovječnosti. Potpuno prepuštanje ovozemaljskim užicima nagnalo ju je da prizna samoj sebi: "Nisam uspjela vježbati jogu otkako sam došla u Rim.

Godinama sam dosljedno i ozbiljno vježbala i čak sam sa sobom ponijela svoju prostirku za vježbanje, zajedno s najboljim namjerama. Ali ovdje se to jednostavno ne događa. Pa kad bih mogla vježbati jogu? Prije munjevitog talijanskog doručka sastavljenog od čokoladnih kolača i velikog cappuccina? Ili poslije? Rimska kultura jednostavno nije u skladu s kulturom joge, barem po mojem mišljenju. Štoviše, zaključila sam da Rim i joga nemaju ništa zajedničko. Osim što podsjećaju na riječ toga", napisala je. Poslije četiri mjeseca, koliko je u njoj provela, Elizabeth Gilbert napustila je Italiju teža 10 kilograma.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci