Što je 2020. godina naučila pjesnikinju, psihoterapeuta, književnicu i redateljicu?

Godinu 2020., koja je bila puna turbulencija, ali i lijepih trenutaka, ostavili smo za sobom i uplovili smo u novu godinu punu još neostvarenih čežnji. Kakva je za njih bila protekla godina, što su naučili, što im je najviše ostalo u sjećanju te što bi voljeli zaboraviti, ali i kakav savjet imaju za naše čitatelje, za Sensu su podijelili književnica i pjesnikinja Lea Brezar, psihoterapeut i sociolog Zdravko Bokulić, književnica Olja Knežević i redateljica Hana Veček

Lea Brezar: 'Važno je ne zaboraviti koliko smo maleni pred silama prirode te biti zahvalan na životu'

 

Ova godina za nas je bila vrlo izazovna, a pritom ne mislim samo na razdoblje trajanje pandemije korone te potresa u Zagrebu. Mislim na to da smo je započeli osnivajući srednju školu Epohu koja radi prema waldorfskoj metodologiji i da smo je završili dobivanjem rješenja za rad za isto takvu osnovnu.

Nakon adaptacije školske zgrade na kojoj je i zagrebački potres ostavio traga – krenuli smo ponovo u adaptaciju kako bismo u jesen nesmetano krenuli s radom. Iako sa tri đaka u prvom razredu naše gimnazije, doduše idealnim uvjetima za rad u situaciji s pandemijom – u velikim razredima i s vip tretmanom za naše đake, nastava je još uvijek u školskim klupama. Trenutno radimo i na pripremama za verifikaciju programa naše škole.

Lea BrezarLea Brezar, književnica i poduzetnicaS druge strane, naš agencijski rad nije jenjao, mi smo prošli bez pada prometa, prilagodili smo se krizi, ugasili neprofitne projekte i promijenili koncept gledanja na trenutne aktivnosti. Promjena je i u biznisu za nas ključna riječ.

U sferi književnosti, teškoće su uvijek dobra inspiracija, pa sam izdala dvije knjige – roman „Ogledala“ i zbirku pjesama „To mogu samo ja“.

Situaciji s virusom sam se prilagodila, nadajući se da će znanost ipak dati prave odgovore na nju. Za mene je znanje ispred svega pa svoje sumnje opravdavam učeći i smatram da je to jedini put.

Iako smo kraj godine svi očekivali s nadom, dočekao nas je potres. Mislim da bismo trebali biti svjesniji mjesta gdje živimo – naše planete. Trebali bismo biti svjesni njenih ritmova i onoga što smo narušili tijekom posljednjih pedeset godina ne mareći za to i nastojati promijeniti svijest i djelovati kroz pitanja brige za okoliš. I za ljude.

Važno je ne zaboraviti koliko smo maleni pred silama prirode te biti zahvalan na životu. Bilo bi dobro znati pokazati što znači biti čovjekom - cijele godine te promisliti o tome kako se sad kriza s pandemijom čini malenom, pred krizom onih pogođenih potresom. Zahvalnost je riječ koju treba ponijeti u 2021.

Zaboravila ne bih ništa, samo zato jer nas sve što preživimo oplemeni i promijeni, a i nadam se nauči ponekad najteži način. Možemo samo krenuti dalje, ne osvrćući se na ono što ostaje. U tom tonu ostavila bih trag pjesmom s kojom sam se oprostila od 2020.

2020.

Neću je kuditi,

Teška je bila.

Niti očajavati

-          Dala nam je krila

Za poletjeti

I drugom se dati,

Sebe dajući

Čovjekom se zvati.

 

Zdravko Bokulić: 'Ne budite taoci potresa, Covid-a, bespomoćnosti i straha'

2020. godina za mene je bila s puno toga što me činilo i uplašenim, i tužnim i ljutim, ali i s puno toga što me činilo radosnim i duboko zadovoljnim. Uspješna godina, katastrofe su postajale problemi, a problemi izazovi. Mnogo sam vremena bio u razgovorima mobitelom, u on-line video pozivima.

Bio sam u prilici dijeliti mnogo toga što sam naučio iskustvom  i edukacijama u mnogim prethodnim godinama, i to me je veselilo da je moguće na tako dobar način modernim tehnologijama koje su nam danas na raspolaganju tako se angažirati.

Zdravko BokulićZdravko Bokulić, psihoterapeut i sociologPandemija Covida-19, katastrofalni potresi i posljedice, lockdowni i zabrane, gubitak posla mnogih ljudi ili stepnja da će izgubiti posao, bili su mi u fokusu pažnje. Iako je bilo i neke neobične mističnosti u vrijeme potpunog lockdowna, ne bih želi da se to ikada dogodi.

Naši ljudi pripadaju kulturi kave i kafića, meni također nedostaju terase i druženja na takav način. I bio sam u ovih deset mjeseci duboko svjestan koliko su jako građanke i građani uznemireni sa svim ovim katastrofama i promjenama načina života i ogromnom neizvjesnošću. 

Neki su se ljudi sve više povlačili, neki sve više svađali, nasilja obiteljskog i izvan obitelji bilo je sve više, ljudi imaju svoje obrane od osjećaja boli i patnje i dobro je daih imaju, samo da nisu destruktivni ili autodetruktivni.

Tijekom godine, duboka uznemirenost gotovo cijeloga stanovništva, osjećaj bespomoćnosti kod mnogih, brige i nevolje, te opasnosti što su izvan svakodnevnog iskustva svakodnevnih gnjavaža i stresova bili su dio masovne psihotraume kakva je bila i '91. 

Bilo mi je važno pomoći gdje mogu i koliko mogu. Nakon tragične smrti doktorice iz covid-odjela, odlučio sam pogurati više svijesti u društvu o tome, i da se hitno nešto poduzme na razini Sabora, na razini - metapozicije za početak. Podrška Facebook prijateljica i prijatelja me je inspirirala da budem uporan u tome.

Vašim čitateljicama i čitateljma mogu poručiti da pojačavaju svoju povezanost s drugima, i u obitelji i drugdje. Da ne budu taoci potresa, covida, bespomoćnosti, straha, pa čak i samih sebe! 

Da dišu dublje, da koriste antistresne tehnike koje mogu naći na You Tubu, da gledaju motivacijske govore, puno razgovaraju i slušajući nastoje čuti jedni druge, da gledaju što više urnebesne komedije i smiju se, da rade što više onoga čemu nas uče neuroznanost, epigentika i salutogeneza, dakle ono što može pomoći hormonima u našem tijelu da rade za naše zdravlje.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci