Sami i sretni? Zašto ne!

Gledaju li i vas čudno jer u životu uživate bez supruga i djece?

Da barem imate dijete

Krajem rujna otišla sam tjedan dana sama na odmor. Bez obitelji. I doživjela takorekuć izvantjelesno iskustvo koje je vrijedilo svakog novčića koji sam platila. Vjerujte mi, bolje je odreći se svega i svačega, a zauzvrat si priuštiti malo uživanja u samome sebi.

Ujutro beskrajno dugo možete piti kavu, čitati i zaboraviti na doručak, otići na kupanje kad vam paše (jer ne morate nikome demonstrirati izbjegavanje štetnog učinka UV-zračenja), hraniti se neredovito, pa čak i nezdravo (jer ne trujete nikog osim sebe), navečer satima sjediti na balkonu u potpunoj tišini (bez zvukova televizora, otvaranja frižidera, paljenja svjetla).

I barem nakratko sasvim vam je svejedno koliko je puta pas bio vani, koliko su biljke žedne, gdje je potvrda od kemijske čistionice, ima li dovoljno soli u stroju za pranje posuđa… Kad sam na kraju došla podmiriti račun, vlasnik apartmana (simpatičan, vrlo postariji gospodin) samilosno me pogledao i rekao: “E, da barem imate dijete.”

Bez muža i sretna? Nemoguće!

Trebalo mi je dobrih pola sata (to se zove kasno paljenje) dok nisam shvatila što je time htio reći. Iskreno me žalio jer je mislio da nisam udana, a nemam čak ni prijateljicu koja bi sa mnom podijelila usidjeličku čamotinju.

Da imam dijete, moj bi život bio barem malo manje uzaludan. Ništa mu nije značila evidentna sreća na mom licu. Nije ju vjerojatno ni vidio, za njega sam bila samo jadna, neudana žena koja mora ljetovati sama. Jer kako žena može biti sretna ako nema muža?

Slično mi se jednom dogodilo na policiji kad sam došla prijaviti muškarca koji mi je ozbiljno prijetio.

Kad me istražitelj pitao za djevojačko prezime i dobio odgovor “isto”, točno sam vidjela kako mu je licem preletio izraz “joj, ne, još jedna stara cura, sigurno je sve umislila”. Dotad je moj slučaj vrlo ozbiljno tretirao. I što ću, morala sam otkriti da imam i muža i dijete i da sam posve “normalna” žena. Da imam kome kuhati, odlaziti na roditeljske sastanke, sklanjati tuđe, a ne samo svoje stvari.

Nazovi njega, on ti je super

Mojoj neudanoj prijateljici stalno su namještali kojekakve muškarce iako nikad nije pokazivala ni volju ni želju da promijeni svoj status. Vrhunac je bio kad joj je prijateljica, poznata po iznadprosječno zgodnom mužu, ugovorila sastanak s “fantastičnim tipom”.

Bez mnogo entuzijazma, moja prijateljica otišla je na sastanak. Ispostavilo se da fantastičan tip izgleda kao da je prije pet minuta skinuo popovsku mantiju, ali se nije stigao istuširati pa još ima onaj miris karakterističan za crkvene službenike. Bila je užasno uvrijeđena: “Pa što moji prijatelji o meni misle, da sam tako očajna!?”

Bivša kolegica udala se nakon četrdesete godine, nabrzinu rodila dvoje djece i u trenutku iskrenosti priznala: “Znate, ja sam bila vesela stara cura. Putovala sam, izlazila s prijateljima. Kad bih došla s posla, prvo bih legla u kadu i pustila si muziku… Jako volim djecu i muža, ali strašno mi je teško. To jednostavno nije život za mene.”

Na pitanje zašto se uopće udala kad je bila sretna i zadovoljna samačkim životom, odgovorila mi je da se prepala kad je shvatila da više nije mlada neudana žena koju ostale žene smatraju opasnom, nego je opasno zašla u godine kad biti neudana izaziva podsmijeh i sažaljenje. I dodala: “Lako je biti neudana ako si Coco Chanel, Greta Garbo, Oprah Winfrey ili Diane Keaton. Ako si slavan, onda je to način života koji si odabrao, a ako nisi, sam si samo zato što te nitko nije htio.”

Što se promijenilo od 16. stoljeća?

Virginia Woolf napisala je da je “svaka žena rođena s velikim darom u šesnaestom stoljeću sigurno poludjela, ustrijelila se ili okončala svoje dane u nekoj osamljenoj kućici na kraju sela, napola vještica a napola čarobnica, kao predmet poruge i zazora cijeloga sela”.

Danas kad baratamo terminima kao što su rodna jednakost, jednaka prava i mogućnosti, sasvim je izvjesno da ženama ne prijeti sudbina njihovih prethodnica iz 16. stoljeća. Zastupljene su u gotovo svim profesijama, talent više nije stigma i neugodan otklon od socijalno prihvatljivog.

No odluka da žele provesti život bez muža i djece (kao što je jedna rekla: “Ne želim nikoga voditi na satove violine. Ja želim naučiti svirati violinu.”) još uvijek se smatra devijacijom neprimjerenom ženskom rodu. Američka istraživanja pokazuju da si danas čak 41 posto žena s respektabilnom karijerom odluči uskratiti majčinsko iskustvo i da su, za razliku od desetak godina prije, zadovoljne tom odlukom.

Sylvia Ann Hewlett, ekonomistica specijalizirana za rodne i radne odnose, tvrdi da žene smatraju kako je u trenutačnoj situaciji velike nezaposlenosti i niskog rasta privrede bolje dobro raditi dvije stvari (karijera i zadovoljavajuća ljubavna veza) nego loše tri (plus dijete). Statistike uvijek govore jedno, a stanje na terenu ili barem uvriježena predodžba najčešće su drukčiji.

‘Slučaj’ Elizabete I

Nedavno sam gledala dokumentarac o engleskoj kraljici Elizabeti I. Ne samo da je bila uspješna, dugovječna i dugotrajna, nego se nije željela udati i imati djecu. Četiristo godina nakon njezine vladavine još se uvijek pokušava naći logično objašnjenje zašto je odbijala ono što bi trebalo činiti smisao života “normalne” žene.

Jedno od živopisnijih objašnjenja njezine “protuprirodne” odluke da vlada bez kralja i ne ostavlja potomke jest da se u dobi od deset godina iznenada misteriozno razboljela i umrla. Prestravljene sluge, u strahu od bijesa njezina oca, nabrzinu su dječarca njezine dobi, stasa i riđe kose pretvorili u djevojčicu.

Tu teoriju potkrepljuju činjenicom da je Elizabeta nosila visoke ovratnike (da skrije Adamovu jabučicu), debeli sloj bijelog pudera (da lakše prekrije brkove i bradu) i perike (valjda da prikrije izdajnički visoke zaliske). Ljubavnika joj nitko ne negira, jedino što je pretvoren u ‘gay lovera’.

Zar je lakše povjerovati da je netko odustao od braka i djece zato što ispod haljine skriva reproduktivne organe koji ga mogu učiniti ocem, ali ne i majkom, nego da je ta žena smisao svog života vidjela u nečem drugom? Prihvatljivije je da je Elizabeta tijekom 45 godina vladavine svakodnevno pomno prikrivala izdajničke tragove svog spola nego da je izdala vjekovne ideale svog roda.

Što je zadaća žena?

Iako broj žena koje se ne žele udati i imati djecu neprestance raste, slika koju mediji uredno njeguju još je uvijek sličnija onome što je G. B. Shaw napisao početkom 20. stoljeća: “Ženama je zadaća da se što prije udaju, a muškarcima da se što dulje ne ožene.”

Neugodno mi je svaki put kad vidim reklame u kojima žene s orgazmičkim ushitom pokazuju svoje blještavo bijelo rublje, besprijekorno njegovanu kosu ili lonac iz kojega se puši nešto jako fino.

Zašto ne postoji ženska reklama za, primjerice, pivo?

Zato što je primarna zadaća svake prave žene da se uda, a to će joj poći za rukom samo ako zna kuhati, prati i njegovati se za svog muškarca. Dok on pije pivo. Na televiziji se žene ionako najčešće pojavljuju ili kao obespravljene radnice ili je dovoljno da budu mlade i zadovoljavaju jedan od tri kriterija: posjeduju zamamne obline, talent za ekscesno ponašanje ili trofejnog muškarca, po mogućnosti iz sportskog miljea.

Poruka je vrlo jasna: kao što pametni vozači znaju čemu služi pojas, tako i pametne žene znaju čemu služi muž. Nema te karijere koja bi ženu više usrećila od karijere kućne boginje. I nema te žene koja može biti sretna i zadovoljna ako se nije udala.

Koliko je medijskog prostora posvećeno znanstvenicama, spisateljicama, kompozitoricama, redateljicama, producenticama, menadžericama – ženama koje su uspješne u svome poslu i imaju što reći?

Redovito se, međutim, prate aktivnosti domaćih pornoglumica koje s neobičnom ozbiljnošću i ponosom na engleskome nabrajaju vještine kojima barataju. Pustite ih neka snimaju filmove, izvode performanse, otvaraju sajmove, prevrću se po klubovima, ali nemojte, zaboga, snimati intervjue s njima.

Muž kao modni dodatak

Televizijska serija ‘Seks i grad’ privukla je pozornost gledateljica zbog toga što je otvoreno govorila o seksualnosti, vezama i muško-ženskim odnosima, no samo na prvi pogled. Te četiri samosvjesne, uspješne žene u ranim tridesetima zapravo su u beskrajnoj potrazi za muškarcima. ‘Happy end’ je, naravno, da se ipak na kraju udaju i imaju djecu.

Nije li poražavajuće što se i danas, baš kao i u vrijeme sestara Brontë i Jane Austen, glavnom ženskom ambicijom proglašava uspješan završetak lova na najprikladnijeg kapitalca? Razlika je samo u tome što je sada društveno prihvatljivo i promiskuitetno ponašanje tijekom sezone lova.

Zar je muž ‘musthave’ svake žene bez obzira na to je li riječ o 21. stoljeću i uspješnoj poduzetnici s briljantnom karijerom ili o 18. stoljeću, u kojem je žena bila itekako financijski primorana potruditi se da se uda jer je u protivnom slijedio život obilježen trajnom neimaštinom, teškim poslovima i izložen hirovitom ponašanju rodbine punijeg džepa?

Naravno da nije, ali zahvaljujući ‘mainstream’ medijima stječe se dojam da su žene koje ne žude za obiteljskim životom čudakinje jer ne shvaćaju da je žena najsretnija kad vidi da je njezina obitelj za deset minuta pojela rezultat njezina višesatnog truda.

Kao što kaže Petronella Wyatt, britanska novinarka i vatrena zagovornica samačkog života: “Udati se i imati djecu nije normalno, ali je vrlo uobičajeno.”

Izvor: Elle.hr

Ines Trkulja

Preporučujemo

Ostali članci