Postala sam mamaaa! Hoću li znati?

U danima nakon porođaja, mlade majke doživljavaju veliku transformaciju: javlja se snažan poriv da zaštite svoj mali zamotuljak i učine sve što je najbolje za njega. U tome očekuju bezuvjetnu potporu obitelji i prijatelja, no umjesto toga često dobivaju gomilu neželjenih savjeta i kritika. Glumica Jelena Vukmirica Makovičić progovara o tome kako je u prvim mjesecima majčinstva uspjela ostati vjerna svojim majčinskim instinktima

Postati roditeljem uistinu je nevjerojatno iskustvo. Nema većeg ushićenja od onoga koje čovjek osjeti u trenutku kada na svijet dođe taj mali ružičasti zamotuljak. Dijete ima nevjerojatnu sposobnost – kada vas pogleda svojim čistim okicama, sve utihne, događa se nešto što od milja zovem "snježni efekt". Riječ je o onom predivnom božanskom smiraju koji nastaje kad padne snijeg – sve naglo utihne i postane čisto, a zgrade i ulice su ljepše nego ikad. Tako i dječji pogled čisti sve pred sobom, skida naše maske i ostaje samo čista, esencijalna ljubav. Međutim, tu tišinu i mir „snježne“ idile ubrzo prekidaju mnogi unutarnji i vanjski faktori.

Hoću li moći, znati, kako ću ja to?

Usred silnog veselja i suza radosnica, javljaju se i drugi, ne tako razgaljujući osjećaji – dolazi val dotad nezamislive brige, odgovornosti i straha. Pitanja samo naviru – hoću li moći, znati, kako ću ja to? Nikada neću zaboraviti kako smo muž i ja prije osam mjeseci došli iz rodilišta i sat vremena se preznojavali dok nije došla patronažna sestra i naučila nas sve redom i ispočetka. Draga naša teta Dragica, uopće ne znam kako bismo preživjeli bez nje. Smirila nas je i pripremila za tu prvu noć kod kuće, a poslije i za sve ostalo.

I tako se stvara nova obitelj, nukleus – mama, tata i mali zamotuljak. Kreće osjetljivo razdoblje babinja (šest tjedana nakon porođaja). Unatoč iscrpljenosti majke, novoj ulozi u kojoj se našla i naglim hormonalnim promjenama koje prolazi neposredno nakon porođaja, često se događa da okolina, u prvom redu obitelj i prijatelji, sve to ne percipiraju. Svi su previše uzbuđeni oko malog zamotuljka i žele neki njegov dio. Događa se nešto zanimljivo: ljudi dolaze u posjet, a majka postaje nevidljiva. Svi hrle vidjeti dijete i svi joj dijele savjete kako se brinuti o bebi, a njoj to ponekad ne paše, često joj i smeta.

Zaštitnički osjećaji

Kako objašnjava psihologinja Nataša Jokić-Begić, izvanredna profesorica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: "Zbog hormonalnih promjena nekoliko sati ili dana nakon porođaja majku preplavljuje neodoljiv zaštitnički nagon, koji povremeno može imati i značajke agresivnosti, a motiviran je snagom i odlučnošću da se brine za to malo biće. Taj nagon se dugo zadržava, mogli bismo reći da se blažim intenzitetom provlači kroz cijeli majčin život. To je možda najveća promjena u njezinu doživljaju stvarnosti koja će joj se ikada dogoditi."

Zaštitnički osjećaji u mom su se slučaju, uz ostalo, manifestirali kao pomno osmišljena pravila za posjetitelje (npr. molim skinuti cipele, oprati i dezinficirati ruke, ne dirati dijete za rukice i ne unositi mu se u lice...). I sada mi ta pravila zvuče prilično razumno, čak ih preporučuju i pedijatri. Međutim, kako sam ubrzo doznala, u stvarnosti ih nije lako provesti. I prije nego što uopće stignete izgovoriti svoje pomno osmišljeno pravilo, netko se već unio u lice vašeg djeteta, dira ga za prstiće i već dobivate repliku kako „ne možete držati dijete pod staklenim zvonom“. Još se niste ni snašli, jer ionako ste previše iscrpljeni i u šoku da biste reagirali. Tako prvi put prešutite, pa drugi, treći, osmi... Malo po malo, kreće mali prešutni rat između vas i okoline oko svake sitnice koja se tiče vašeg stila roditeljstva.

Prešutni rat s rodbinom

Sve u svemu, ubrzo se zateknete potpuno zbunjeni – očekivali ste četu obitelji i prijatelja punu potpore koja vas svakodnevno bodri i govori vam da vi to znate, možete i hoćete, da imate pravo na vlastite odabire, da je vaše roditeljstvo samo vaše i da su svi tu da vam pomognu baš u tome. Kakve li naivne pomisli! Naime, dijete kao da odjednom postaje javno obiteljsko dobro i baš svi imaju reći nešto na temu vašeg roditeljstva. Dolazi do paradoksalne situacije – s jedne strane, vi žudite za time da vas se uistinu sasluša, kao i za konkretnim savjetom, ali kad počnete govoriti što vas muči, najčešće to i ne stignete izreći do kraja, a već stižu općeniti savjeti s nekim predznakom krivnje – sigurno nešto radite krivo, jer zašto bi inače dijete plakalo ili se budilo noću? I tako kreće lavina savjeta koje niste tražili, što vas čini nervoznima i, što je najopasnije, nesigurnima u sebe.

A ono što vam je najpotrebnije u tim osjetljivim trenucima upravo je samopouzdanje, sposobnost da slušate instinkte, jer – tko može poznavati vaše dijete bolje od vas? Pa vi ste uz njega 24 sata na dan, mislite samo o tome kako je spavalo, što je jelo, kako je kakilo, podrigivalo; pišete dnevnik, razgovarate s drugim mamama, pedijatrima, čitate stručnu literaturu, proučavate internetske stranice... Ukratko, ludi ste od ljubavi, brige i želje da učinite sve najbolje za svoje dijete.

Ne spava po noći? Hm, moraš nešto promijeniti...

Unatoč tomu i vašem citiranju ovog i onog stručnjaka, ljudi si i dalje uzimaju za pravo komentirati gotovo svaki vaš korak, najčešće s predznakom "trebala bi...", čineći vas još nesigurnijima i nervoznijima, a najčešće samo vrlo usamljenima u vlastitim brigama. Iako se ne sjećaju detalja vezanih uz vlastitu djecu, a neki prijatelji ili članovi vaše obitelji sami i nemaju djecu, tema vašeg roditeljstva stavljena je na dnevni red.
„Ne spava po noći? Hm, moraš nešto promijeniti...“
„Još ne jede meso? Hm, kako ti to misliš, pa neka proba malo... Zato ti se i budi...“ (dijete pritom ima pet mjeseci...)
„Ako imaš problema s dojenjem, daj mu bočicu, pa nema veze...“
„Vi dijete držite pod staklenim zvonom...“

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci