Nikad nije kasno zatvoriti jedno poglavlje i otvoriti novo

Život ju je godinama odvlačio od njezine prvotne ljubavi – psihologije, a onda se njezino tijelo pobunilo želeći pratiti srce. Mirta Fraisman Čobanov, životna trenerica i psihoterapeutkinja, direktorica centra za edukaciju i savjetovanje Partus, primjer je kako nikada nije kasno zatvoriti jedno životno poglavlje i početi živjeti novo. Jer kada si dopustimo da radimo ono za čim naše biće žudi, hobi pretvaramo u posao u kojem neizmjerno uživamo i postižemo izvrsne rezultate

Dječja želja

Još sam kao dijete željela biti psiholog. Tijekom školovanja uvijek sam voljela pomagati drugoj djeci pri pisanju zadaća te dajući instrukcije. Nakon matematičke gimnazije, gdje sam maturirala na temi o psihičkim poremećajima, i dalje sam se željela školovati za psihijatra ili psihologa. Ali bližnji su mi govorili kako ću od tog zanimanja teško moći „dobro“ živjeti, predlažući mi da radije upišem Ekonomski fakultet jer sam dobra s brojkama. Nakon završetka Ekonomskog fakulteta nisam promijenila svoje „dječje“ mišljenje. Dok su mi bližnji govorili da se strpim, da će mi se posao svidjeti kad se okušam u radu i kad dobijem prvu plaću, ja sam sanjala o psihoterapiji.

Slijedeći te savjete, zaposlila sam se u struci, ali kako ni tada nisam bila zadovoljna, roditelji su me usmjerili na stručni postdiplomski studij u London, gdje smo malo zagrebali u psihološke odnose zbog čega sam bila iznimno sretna.

Nakon prve plaće odradila sam još desetak godina u struci, u jednoj privatnoj revizorskoj kući i u državnoj banci. Onda sam se počela osjećati sve lošije, što se odrazilo na mojem zdravstvenom stanju. Astma, problemi s probavom, alergije... Tijelo je počelo reagirati, buniti se umjesto mene. Nisam znala da bi me posao trebao usrećivati. Toliki ljudi su radili posao koji nisu voljeli i to mi je bilo normalno.

Krenuti ispočetka

U jednom sam trenutku pogledala svoju policu s knjigama - samo četiri-pet knjiga vezanih za ekonomiju bilo je zgurano u jednom kutu, a ostalo su uglavnom prekrivale stručne knjige iz psihologije te poezija i beletristika. Ta je polica zrcalila moj život, odnosno ono što volim i želim raditi.

Odlučila sam krenuti ispočetka kad je riječ o mojoj naobrazbi. Bila sam tek koju godinu u braku i imala sam trogodišnje dijete te da me suprug nije podržao u toj odluci i pomagao u čuvanju djeteta te odgoju i brizi oko njega, danas sigurno ne bih držala stručna predavanja, ne samo laicima nego i psihijatrima na zagrebačkom KBC-u Rebro.

Jedino vam preostaje da budete učiteljica

Kad sam otišla u Ameriku radi promjene karijere, jedan prekrasan učitelj pitao me što bih željela biti, na što sam odgovorila: „Željela bih učiti, volim puno čitati i usvajati znanja, ali ne bih baš radila.“ Dao mi je odličan odgovor: „Onda vam jedino preostaje da budete učitelj“, što sam i postala.

Upisala sam dvogodišnji studij NLP‑a, nakon čega sam otišla u Ameriku i postala NLP trener. To mi se činilo kao dobar uvod u različite grane psihologije s obzirom na to da nisam psiholog po struci. No kako me više zanimala psihoterapija, odnosi s ljudima i podučavanje, upisala sam i petogodišnji studij za psihodramskog psihoterapeuta, a u međuvremenu sam stekla i titulu certificiranog hipnoterapeuta.

Nastavljajući svoju novu životnu misiju, poželjela sam povezati svoje dvije ljubavi - psihologiju i umjetnost. Kako se od malena volim kreativno izražavati, upisala sam školu za art expressive kliničku terapiju, u kojoj se upotrebljavaju svi elementi kreativnog izražavanja. To mi je otkrilo potpuno nov svijet jer sam napokon mogla povezati sva svoja umijeća - psihodramu, glazbu, crtanje i pisanje priča. Iz te je umjetničke poveznice izrasla i terapija filmom koju danas često upotrebljavam. Što više širim svoja znanja, to sam skromnija jer shvaćam koliko toga malo znam.

čobanovMirta Fraisman ČobanovŠto radi dobra mama

Tek nakon brojnih edukacija  osvijestila sam koliko toga mogu napraviti pogrešno i koliko ću još u budućnosti griješiti. Pri odgoju svoje devetogodišnje Helene uvijek se sjetim jedne rečenice iz stručne literature o odgoju: „Dobra mama je ona koja trećinu vremena radi kako treba, trećinu vremena radi kako ne treba, a trećinu vremena razmišlja o tome kako popraviti stvari.“

Bez obzira na moja znanja, pomirila sam se s time da ne mogu uvijek sve napraviti savršeno. Katkad mi se čini da sam odgojila malo „preslatko čudovište“ jer je Helena pravo ogledalo svoje mame. Kako je uvijek pamtila i ponavljala neke moje rečenice i fraze, dok smo se jedan dan vozili u automobilu, na njezino sam pitanje odgovorila: „Daj me pusti, ne mogu sad“, na što mi je (tada petogodišnjakinja) odgovorila: „Mama, ali nema ne mogu! Sigurno postoji način, moraš samo vidjeti kako.“

Jutarnja inspiracija

A moj način kako sve uspijevam, ili se barem trudim, rađa se u pet ujutro nezaobilaznim ritualom mentalne higijene. Dok me dan još nije počeo vući svojim obvezama, pola sata meditiram, zatim 20-ak minuta posvetim vježbanju, a preostale dragocjene minute utonem u neku inspirativnu knjigu. Ponekad stignem pročitati samo pola stranice, ali dovoljno mi je nekoliko lijepih rečenica koje će mi popraviti raspoloženje i koje će me pratiti tijekom dana. Kad tako počnem dan, što god da se dogodi ne može promijeniti tako lijep početak.

Ljudi često misle da nakon svih edukacija i psiholoških znanja nemam nijedan problem, no svi smo nesavršeni i svi imamo svoje probleme. Pitanje je samo na kojoj ih razini rješavamo i koliko nam je vremena potrebno da se dignemo i ojačamo svoja krila. Što se više poznajemo, to nam je lakše, ali i meni se događaju „nerješive“ životne situacije. I ja sam samo čovjek i ponekad mi je, kao i drugima, potrebna pomoć jer nijedna edukacija i nijedna knjiga ne može zamijeniti ljudski kontakt. 

Više o Mirtinu radu doznajte na www.partus-edukacija.com

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci