Ono kad Nada uzme stvar u svoje ruke pa Strah i Sram učini svojim saveznicima

Autorica Nada Kaurin Knežević cijeli se život borila sa strahom i sramom, tražeći im slabe točke, donosila je odluke bazirane na strahu i sramu, sumnjala u sebe i svoje odnose sve dok nije shvatila kako ih može učiniti svojim saveznicima – i da je samo ona ta koja ih može otpustiti

Traženje slabih točaka Strahu i Sramu

Svaka priča ima svoj početak i kraj. Ova koju pišem svakako ima svoj početak, a kraj se, nadam se, ipak još ne nazire. Početak je najteži, pa da ne okolišam, odmah ću u priču uvesti svoje zlikovce.

Jedan se zove Strah, drugi Sram. Osim prvog slova, dijele i moć da zajedno plešu u nama koju god mi melodiju puštali. Možemo i isključiti glazbu, ali pametni su oni i mogu i „nasuho“. Kad Strah stavimo na klupu, Sram će se upeti još više i pustiti svoje crvene pipke. I obrnuto. Strah može ozbiljno udarati i bez Srama. Čini se da je borba protiv oboje unaprijed izgubljena, ali priče su me naučile da svaki zlikovac uvijek ima svoju slabu točku.

Svoj bih život svela na traženje slabih točaka Strahu i Sramu, koliko god oboje bili vješti u tome da meni nađu slabu točku.

Od tog trenutka uvijek se pomalo bojimo

Rođena sam u Banja Luci 1986. godine i u roku dva mjeseca otkinuta sam od svog rodnoga grada. Roditelji su tražili kruh i pokušavali naći svoje mjesto „za ples“ koje Nada Kaurin KneževićNada Kaurin Knežević predavačica je na Visokom učilištu Algebra i autorica prvijenca Dijagnozanije uvjetovano od njihovih roditelja. Našli su ga u Splitu.

Pamtim podstanarske stanove, kupanje podgrijanom vodom na rešou i sreću. Mamu koja mi sat vremena ljubi stopala i tatu koji me nosi na ramenima. Dolazi rat. Svima nam uzima nešto ili nekoga. Meni uzima malo za razliku od nekih drugih, ali uzima. Uzima mi djetinjstvo i identitet. Selimo se u Promajnu, malo mjesto pokraj Makarske.

Pamtim da mama plače i ne stiže mi ljubiti stopala. U redu za humanitarnu pomoć stalno je šalju na kraj reda. Ne razumijem. Trudna je s mojom sestrom, ja imam šest godina, ona reže jabuku napola. Pola ide meni, pola njoj i sestri u trbuhu. Gladna je.

Pamtim tatu koji ne zna kako donijeti više jabuka i prečesto mora otvarati vrata i objašnjavati otkud njegovo prezime i ima li domovnicu. Rat je i Strah se rađa. Sretni smo jer nismo usred bojišnice, ali se bojimo. I od tog trenutka uvijek se pomalo bojimo. Bojimo se da ćemo biti gladni, bojimo se da će sva vrata za nas zauvijek ostati zatvorena.

Kažu da smrdim

Otprilike kad sam naučila da će Strah uvijek plesati pokraj mene, drugu ruku prima Sram. Prestali su nam kucati na vrata, ali problem je što živim. Idem u školu i učim. Ide mi dobro. Lakše bi bilo da mi ide loše. Izoliraju me. Hodaju godinu dana oko mene u školi i drže začepljen nos. Kažu da smrdim.

Dok uzimam nagrade na školskim natjecanjima, osjećam Sram. Učim plesati s njim. Ako učim i rastem, oni i Sram udaraju šamarčine po mojim obrazima. Ako prestanem učiti i rasti, potpisala sam induciranu komu sa 12 godina. Čitam, debljam se. Skrivam ispod knjiga i mamine pite. To je jedino toplo mjesto za mene.

Ponovo se rađam

Sa 15 godina stavljam i Sram i Strah u kofer i uz pomoć onih knjiga i natjecanja uspijevam upisati zagrebački MIOC. Ponovo se rađam. Sram i Strah ostaju u koferu. U moju sobu u đačkom domu, a poslije u studentski stan ulaze prijatelji. Ulaze profesori i mentori. Ulaze svi Dobri Drugi koji traže Čovjeka. I sami se bore sa svojim Strahom i Sramom.

Ulazi i prvi dečko koji me vidio ispod svega i, kako će se poslije pokazati, moj budući muž. Ironije li, Dalmatinac je i ne kuži tu moju Bosnu, ali je voli. Volim i ja njegove klape i more. Srednja škola i fakultet za mene su bila turbulentna razdoblja, potraga za čvrstim tlom pod nogama, ali joj – kako mi je bilo lijepo. Imam pravo na turbulenciju. Da se napijem i padnem ispit. Da dobijem stipendiju. Da pojedem ručak u studentskoj menzi i pijem sokić na klupi u SC-u. Imam pravo živjeti.

Nada Kaurin KneževićNada Kaurin KneževićDiplomiram na ekonomiji, da ne bih bila slučajno gladna jer Strah i dalje sjedi pokraj mene na klupi. Samo ga ja ne vidim jer pokraj mene sjede i prijatelji. Ne dopuštam si maštarije o komparativnoj književnosti jer „to je za privilegirane“. Poslije shvaćam da nitko nije privilegiran, čak ni oni koji jesu. I njihovi koferi su puni utega.

Bolje da boli želudac nego da budem gladna

Radim, grabim, radim za nula kuna, radim za nekoliko tisuća kuna. Gradim karijeru i trčim okolo. Dižem kredit i kupujem stan. Razmišljam da sam najsretnija na svijetu jer mogu živjeti u Zagrebu i raditi. Nitko nam ne kuca na vrata jer su Bosanka i Dalmatinac zabrijali na nekom tulumu i uspjeli se nekako održati.

Sve je dobro, ali jedne noći ne mogu spavati i shvatim da u našem stanu još plešu Strah i Sram. Strah se hvata posla na kojem ostajem iako me boli želudac. Bolje da boli želudac nego da budem gladna. Sram se hvata pitanja je li moguće da možda nećemo moći biti roditelji? Sram voli kidati veze.

Noć je, u mraku smo svi hrabriji. Sjedim i gledam u oči i Strahu i Sramu. Plačem. Koliko ih mrzim, toliko ih i volim. Nekad davno oni su bili moji jedini prijatelji. Moram se s njima pozdraviti jer u mom domu više nema mjesta za njih. Usprkos izgledima, dolazi moja Eli. Moj Strah i Sram neće plesati pokraj njenog krevetića. Previše sam djece vidjela koja su nosila terete generacija prije, uključujući i sebe samu.

Koliko su me gušili, toliko su me gurali

Gledamo se i dalje. Borim se. Bacam na njih sve što mi dođe pod ruku, ali ne ide. Udaram, čupam i grizem. Tek pred jutro shvaćam što se događa. Grle me. Skidam željezne flastere i otvaram rane. Sve me boli, ali uspijevam otpetljati iz grla koje me gušilo jedno tiho – hvala.

Našla sam im slabu točku. I Strah i Sram su moji. I koliko su me gušili, toliko su me gurali. I ja sam jedina koja ih može otpustiti. Grlim ih jače. Klize mi iz ruku. Zatvaraju vrata za sobom. Ostajem sama. Sama sa svojim slabim točkama. Ujutro se još jače vide. Vidim ih i ja, ali prvi put ih ne prezirem. Kuham kavu i puštam glazbu. Plešem i čujem Sram i Strah u daljini. Ovaj put se ne smiju. Čini mi se da navijaju za mene.

Nada Kaurin Knežević

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci