Na čemu sam zahvalna ovog prosinca

Da smo prije nekoliko godina novinarku Paulu Bobanović pitali koje su njene božićne želje, rekla bi novi laptop, novac za putovanja... A onda, radeći dokumentarac o ženama oboljelima od raka dojke prije pet godina, i sama je saznala da boluje od te zloćudne bolesti. S nama je podijelila što su joj danas želje i na čemu je najviše zahvalna

Paula Bobanović

Paula Bobanović

Da me netko prije četiri godine pitao što bi mi trebalo do potpune sreće, lista mojih želja bila bi mnogo dulja nego danas. Htjela sam tada bolji auto, dovoljno novca za daleka i egzotična putovanja, novi laptop, novi televizor s većim ekranom, novi model mobitela, da ne kažem kako sam se uvijek zamišljala u kamenoj kućici s pogledom na more u čijem bih se vrtu tri mjeseca godišnje lijeno ljuljala u mreži i čitala knjige. „Što mi treba za sreću? Puno novca, dakle!“

Izmijenjena lista želja

A onda je došao taj 17. studeni 2009., kad sam saznala da imam karcinom dojke. S tim malim papirom formata A5 na kojem je, bila sam tad uvjerena, zajedno s dijagnozom zapisana i moja vrlo izvjesna budućnost, zastala sam na prostranom platou ispred KB Dubrava, promatrajući ljude koji su ulazili u veliku zelenu bolničku zgradu. Kako god da su došli u bolnicu – starim i derutnim automobilima ili u tamnim elegantnim limuzinama i moćnim terencima – svi su izgledali vrlo slično, zabrinuti, zamišljeni, zdvojni. Ni jedno lice na kojem bih prepoznala tračak sreće i zadovoljstva.

Za koji dan vratila sam se na isto mjesto s kovčegom u kojem su bile samo najvažnije sitnice za petodnevni boravak u bolnici. Da me netko tada pitao što mi je potrebno za potpunu sreću, lista mojih želja svela bi se na jednu, jedinu riječ – zdravlje. Kako li sam bahato uvijek mislila da je previše banalno željeti ga i da se ono podrazumijeva?

Paula Bobanović1U dokumentarcu Vidimo se za godinu dana Paula je iskreno prikazala svoju i borbu svojih prijateljica za zdravlje i normalan životU međuvremenu imala sam dovoljno vremena zbrajati i oduzimati sve što sam do danas stekla u životu. I mogu reći da je to više od najvećeg zgoditka na lutriji. Prije svega, to je prijateljstvo s Vesnom Andrijević Matovac iz Udruge Sve za nju, koja me svojim primjerom hrabrila i tješila svaki put kad bih izgubila nadu i koja me uputila na najbolje liječnike. Moj kirurg dr. Srećko Budi, moj radiolog dijagnostičar prof. Boris Brkljačić i njegov tim te moja onkologinja, primarijus Paola Podolski, ljudi su kojima sam zahvalna što su mi vratili samopouzdanje i ulili vjeru u liječničku struku. 

Iskustva i osjećaji koji podižu

Zahvalna sam svojim prijateljima koji su me obasipali pažnjom i brigom, donosili mi ljekovite sokove, čajeve, kompote, kuhali juhe, izvlačili na izlete, vozili na kemoterapije, vodili na proslave rođendana, koncerte, pozivali na more... Zahvalna sam svojoj teti Gogi, njenom Kruni i Lovorki, koji su mi pomogli da mami priopćim istinu nakon izlaska iz bolnice. Zahvalna sam i mami, koja je to zadnja saznala i, protivno svim mojim očekivanjima, podnijela hrabro i dostojanstveno. Ne znam jesam li koga zaboravila? Ako jesam ovom prilikom, sigurno nisam zauvijek jer se mnogo puta sjetim svih tih velikih i divnih ljudskih gesti za koje su me ta draga bića tako velikodušno uvjeravala da su sitnice.

I što se onda dogodilo? Novi, službeni laptop dobila sam uoči odlaska u bolnicu od mojih kolega iz redakcije 24sata da bih mogla na njemu raditi i biti s njima u kontaktu. U kamenoj kući s nezaboravnim pogledom na zalaske sunca u Komiži, pa u uvali Mala Travna i na brdu Sveti Bjož na Visu provela sam neke od najljepših trenutaka s prijateljima koji su me uvijek tamo pozivali s velikim veseljem. Dvije godine nakon operacije s dvojicom dragih prijatelja obišla sam Istanbul, Libanon i Jordan. Otplatila sam put, kao i nešto kasnije novi malo veći televizor, a kako drukčije nego na puno rata...

Novi mobitel? Moj pet godina stari mobitel za jednu kunu uvijek me razveseli kad na njemu vidim poruku ili poziv nekog od dragih i meni bliskih ljudi.

Bolji i brži automobil više me nimalo ne zanima. Sretna sam kad uhvatim neko slobodno sunčano prijepodne i vozim se biciklom Bundekom ili Jarunom. Sretna sam kad imam vremena pripremiti večeru i okupiti neke od tih dragih ljudi, smijati se s njima i reći im koliko sam im zahvalna što ih imam. Zahvalna što sam živa i što sam zdrava. Zvuči banalno? Ne, nimalo! Doista jedino što želim sebi, svima njima, a i svima vama, jest puno, puno zdravlja. Sve ostale velike i male želje ispune se nekako same od sebe. Kad-tad.

Više o borbi protiv raka dojke na www.svezanju.hr

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci