Mudrost joge u kriznim situacijama

Živimo u jedinstvenom povijesnom trenutku koji duboko mijenja naš svijet. Pronalazimo načine kako se nositi s neizvjesnom situacijom. U moru savjeta za preživljavanje oslonila sam se na mudrost joge. Upravo u kriznim situacijama i elementarnim nepogodama, kad iz udobnosti svojih uhodanih životnih ritmova ne možemo više mudro pričati, pametovati i dijeliti savjete, možemo praktično primijeniti svu svoju mudrost i pronaći dublje razumijevanje svega što se oko nas događa

Dopustiti da ti se dogodi i ljepota i strava

Stvarnost se rascijepila. Nevidljive sile trgaju tkanje našeg života na dvije polovice. Na jednoj polovici život kakvog poznajemo teče dalje, neki još rade, rade još i više nego prije, izloženi rizicima, neustrašivo pomažu; mnogi se trude, sretni što još imaju posao, ostati optimistični i zdravi.

Druga polovica stvarnosti krenula je drugačijim tokom, usporava se, drži nas u zatočeništvu karantene, propalih poslova, drma nas i trese doslovno potresom. Nepoznato se došuljalo iz prikrajka grabeći svojim šapama isprva mrvice, pa potom sve veće i veće komade naših navika i svega poznatog za što smo se još držali.

Iz mog uobičajenog i ubrzanog dnevnog tempa u kojemu bih oko pola devet izlazila iz kuće, a posao bih završila i vratila se kući u deset navečer, naglo me izbacila epidemija. Mnogi su to osjetili, taj trenutačni rez kojim smo naglo lišeni mnogo onoga što smo uzimali zdravo za gotovo i smatrali normalnim.

Isprva, neobičan osjećaj - pomiješana nervoza i zbunjenost jer je teško iz pete brzine odmah ubaciti u prvu ili potpuno stati. Potom me obuzeo osjećaj da padam. Padam i lamatam rukama i nogama tražeći nešto za što bih se uhvatila.

Nije uopće slučajno što sam baš tih dana pogledala film koji je završio Rilkeovim citatom: „Dopusti da ti se sve dogodi, ljepota i strava, samo nastavi dalje, nijedan osjećaj nije konačan.“ U tom trenutku nisam još znala da nas od iskustva strave dijeli samo pokoji dan, jer kad vas iz sna u rano jutro probudi potres i sve oko vas pada, huči, trese se, zaista sam osjetila što znači strava.

Prilika za rast u trenucima neizvjesnosti

Posve je razumljivo da svi osjećamo određenu količinu tjeskobe, nemira, nervoze, napetosti, ljutnje, straha. Cijeli niz osjećaja koji su nas zaskočili sa svih strana jer smo izbačeni iz onog načina života kakavog smo do sad poznavali.

Sve prolazi, pa će u jednom trenutku proći i epidemija, no posljedice će ostati. Još ne naziremo kakve će one biti i ta nas neizvjesnost plaši. Ne znamo kako ćemo se nositi sa svim izazovima. Ne znamo imamo li dovoljno snage, hrabrosti, vještina koje će biti potrebne da bismo se organizirali u novom načinu života.

No, ono što je sasvim sigurno, imamo jedinstvenu priliku ubrzati svoj osobni razvoj. Sad imamo priliku primijeniti sve znanje i razumijevanje života i sebe samih. Znanje i mudrost svih pročitanih knjiga, tekstova iz Sense, svih radionica na kojima smo bili, svih životnih iskustava koja su nas podučila nečemu važnom, svega što smo osvijestili i osjetili kroz svoju duhovnu praksu.

Zatvorila sam svoj joga studio i pokušavam stvoriti novu dnevnu rutinu kako bih zadržala optimizam, zdravlje i jasnu perspektivu nad onim što se događa. Misli se u glavi roje još bržim tempom nego inače, teško se koncentriram na bilo koju aktivnost.

Pokušavam pisati, ali nemam strpljenja. Pokušavam čitati, no zateknem se kako već peti put čitam istu rečenicu. Kuham, ali najjednostavnija jela, samo nešto lešo, na brzinu. Jedem bez teka. Zatrovana sam vijestima, no tako se teško suzdržati od stalne provjere vijesti na svim mogućim portalima. Dišem svoju uobičajenu pranajama rutinu, to ipak pomaže. Vježbam jogu, no brzam, završim za manje od sat vremena. Meditiram, no primjećujem da se teško probijam kroz guste slojeve podivljalih misli. Uspijem li ih ipak promotriti, malo mi je bolje.

Slobodni pad

U redu, treba za početak prihvatiti takvo stanje. Prihvaćam osjećaj padanja, prestajem se opirati. Prepuštam se slobodnom padu. U redu je biti uznemiren, biti zbunjen. Ovo je situacija koju nikad ranije nismo doživjeli.

Prihvatim osjećaj uznemirenosti i promatram ga. Osjećam ga u tijelu, grč u želucu, ramena podignuta, tijelo nagnuto prema naprijed, nesvjesno štiteći najmekše i najosjetljivije dijelove, trbuh, grlo, područje srca. Lagani pritisak u sljepoočicama, kao najava glavobolje. Je li to prvi znak bolesti? Ma ne, nije, ne pretjeruj.

Provjeravam boli li me grlo, pipam čelo, no posve je hladno. Dolazim na ideju da bih ipak trebala kupiti nešto namirnica, pa u glavi vrtim što mi je stvarno neophodno. Kava, joj što će biti kad ponestane kave? A sigurno će je ponestati u jednom trenutku. Pomislim kako riječ kava možemo zamijeniti s bezbroj drugih: voda, voće, kruh, čokolada, pasta za zube, neki poseban lijek, kozmetika, za nekog i cigarete, novine ili toaletni papir, predmet posebnih šala na društvenim mrežama kojima se branimo od tjeskobe.

Prolaze mi kroz glavu moji svakodnevni rituali o kojima do sad nisam razmišljala. Koliko smo toga uzimali zdravo za gotovo. Kava s prijateljicom, izlet do mora, kupnja odjeće, večernji izlasci, veliki obiteljski ručkovi… Mogla bih nabrajati unedogled, no u svemu pronalazim zajednički nazivnik: vezanost.

Mudrost joge

Čuveni mudrac Patanjali u jednom od najvažnijih tradicionalnih tekstova o jogi, Yoga Sutra, opisuje pet klesha - prepreka u našem umu koje nas čine nesretnima. To su avidya - neznanje, asmita - ego, raga - želja, dvesha - odbojnost i abhinivesa  - strah od smrti.

Sva moja razmišljanja o tome što moram kupiti u trgovini, bez čega ne mogu, što mi je neizostavno potrebno, odraz su želja koje me vežu uz navike i materijalnu stranu života. Istovremeno, osjećam odbojnost prema novonastaloj situaciji u kojoj se drastično mijenja svakodnevni ritam života.

Raga - želja, ili vezanost, privrženost, prianjanje - emotivna je reakcija koja proizlazi iz prethodnih iskustava užitka, zadovoljstva i sreće. Nesvjesno tražimo svaku priliku da bismo iskustvo užitka i sreće stalno iznova doživljavali. Na taj smo način vezani prošlošću, prošlim zadovoljstvom koje ne možemo pustiti uglavnom zato što nismo ni svjesni što nam se događa.

Vezani smo na nesvjesnoj i nagonskoj razini. Iskustvo, predmet ili osoba koji su izvorno stvorili taj predivan, ugodan, a tako kratkotrajan osjećaj sreće postaju simbol ili nadomjestak za sam užitak. Vežemo se. Snaga emotivne reakcije može varirati, a što je jača, to ćemo jače biti vezani. Svaka prekomjerna želja koja upravlja našim ponašanjem može stvoriti ovisnost, pohlepu ili požudu. Te snažne emotivne reakcije zamagljuju naš jasan pogled na život. Stoga možemo razumjeti zašto su neki podlegli masovnoj kupnji, prazneći police trgovina.

Druga strana medalje je dvesha - odbojnost. To je također emotivna reakcija iz prošlosti. Stvara se u prethodnim iskustvima boli i patnje. Mnogi su preko noći ostali bez posla i prihoda, što budi velike egzistencijalne strahove. Uz to su neki u potresu ostali i bez doma! Kod mnogih od nas ponovo se probudilo snažno sjećanje na Domovinski rat, na bolno iskustvo prošlosti koje je probudilo i stare strahove.

Svjesno ili ne, učinit ćemo sve da bismo izbjegli ponavljanje takvog iskustva. Pokrenut snažim emotivnim energijama želje i odbojnosti, ego može samog sebe staviti u središte svemira, preuveličati svoju osobnu važnost, pa pritom možemo zaboraviti da smo dio zajednice, zaboraviti misliti na svoje bližnje i biti solidarni. Obuzima nas egocentričnost, a iz neumjerenog ega proizlazi i mnogo negativnih popratnih pojava, poput sebičnosti, ljutnje, agresivnosti.

Strah od smrti

Možda se na prvi pogled abhinivesa - strah od smrti - čini neobičnim. Činjenica je da u normalnim okolnostima, pa čak i u ovim posebnim, većina mladih i zdravih ljudi ne razmišlja o smrti i bez oklijevanja će odgovoriti kako se smrti ne boji.

Kako se s godinama života osvješćuje izvjesnost kraja, tako se sve više promišlja o toj temi, pa se i posve prirodno strah od smrti pojačava. Suočeni s epidemijom, vjerojatno se svatko od nas u nekom trenutku zapitao: Bojim li se bolesti? Naravno da se nitko ne želi razboljeti, no preispitujući sebe možda ćemo primijetiti i neke neočekivane osjećaje. Netko će se zaista jako bojati, i to je potpuno u redu.

Prihvatite taj strah, pokušajte ga osjetiti. Kakav je to osjećaj bojati se bolesti? Gdje ga u tijelu osjećate? Ako opustite tijelo i sjetite se dublje disati, otpustit ćete i barem mali dio tog straha. Obično uvijek postoje i dodatni razlozi zašto se bojite bolesti, pa upravo vas istraživanje tih tema može povesti prema boljem razumijevanju situacije i prema puštanju straha. Strah od bolesti, kao i bilo koji drugi strah, odražava zapravo strah od smrti.

Istražite svoje duboke strahove

Dugo sam mislila da se ne bojim smrti; sve dok se u jednom trenutku nisam zatekla u avionu uhvaćenom u malo jače turbulencije. Sva sam se skutrila na svom sjedalu, grčevito se držeći za rukohvate sjedala, gotovo ne dišući. Tek sam tad shvatila kako nam pojam smrti sam po sebi ne mora biti zastrašujuć, ali da on ipak postoji jer, da se ne bojim smrti, prilikom nemirnog leta avionom ostala bih mirna.

Istražite svoje duboke strahove, poput straha od visine, od leta avionom, bolesti… Bilo koji intenzivni strah vjerojatno u sebi krije strah od smrti. Religije Istoka, pa i joga kao znanstvena disciplina, podučavaju nas o reinkarnaciji. Duša je besmrtna i, putujući kroz razne živote, stječe sva moguća iskustva. Avidya - neznanje - među ostalim, podrazumijeva nepoznavanje prave naravi vlastitog bića, božanske iskre koja plamti u našim srcima i pojedinačne duše koja kroz razne živote stječe dragocjeno iskustvo, polako sazrijeva u mudrosti, znanju i ljubavi da bi se ponovo vratila svom izvoru.

Kad prepoznamo neke veće koncepte vlastitog postojanja, lakše ćemo se osloboditi straha od smrti. Kad me dobro prodrmao potres, naravno, osjetila sam vrlo intenzivne osjećaje; da, vjerojatno i ono što bismo mogli nazvati stravom. No, u trenucima koji su slijedili zadržala sam mirnoću koja je i mene samu iznenadila. Možda sam ipak nešto naučila!

Vježbajte nevezanost

I dok mi se tako roje misli o epidemiji, kavi,  računima, o egzistencijalnoj nesigurnosti i mogućnosti novih potresa, a tjeskoba zbog nejasne budućnosti postaje sve veća, podsjećam sebe na to da imam savršenu priliku vježbati nevezanost.

Nevezanost se na sanskrtu zove vairagya, a stav nevezanosti ne znači biti ravnodušan, emotivno hladan, udaljen ili pasivan. Nevezanost označava sposobnost da pustimo, prepustimo se, s povjerenjem se predamo tokovima života.

To znači ostati otvorena uma, biti tolerantan, prilagođavati se, odbaciti predrasude i predodžbe koje ograničavaju viđenje života. To znači sposobnost da promislimo o sebi, prepoznamo moguće zamke želje i odbojnosti te svjesno odaberemo svoje reakcije. A možemo reagirati tako da – pustimo! Nevezanost skida s našeg srca i uma teret razočaranja i emotivnu bol.

Prema sebi trebamo biti strpljivi i nježni. Treba vremena da se prihvate promjene, to je proces učenja, kultiviranja misli, jačanja samosvijesti. Malo-pomalo, primijetit ćemo kako se oslobađamo raznih ovisnosti. U tom procesu podsjetite se na to da niste sami. Svatko od nas doživljava neku vrstu patnje i bilo bi pogrešno misliti da je nečija patnja veća, važnija ili jača od tuđe. Nema razloga da jedni druge procjenjujemo ili osuđujemo. Trebali bismo imati suosjećanje za svačije probleme i patnje, uključujući i svoje.

Senka Ljubić, učiteljica joge

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci