Mirjana Petković: Čovjek mora znati kad je neko poglavlje završeno. I ići dalje...

Ne traži odgovore izvan sebe, sve što ti je potrebno nalazi se već u tebi – životna je filozofija Zagrepčanke Mirjane Petković, life coacha i Heal Your Life učiteljice. Odgovore na pitanje kako dalje kada su se bolni i teški trenuci nizali jedni za drugim počela je tražiti u sebi. Shvatila je da ne postoji idealan trenutak za zatvaranje teškog životnog poglavlja, nego se svaki dan iznova treba usuditi hrabro koračati na putu sadašnjosti, sve dok se ne otvori novo, svjetlije poglavlje

Mirjana Petković

Mirjana Petković

Svaka godina donosi neke svoje izazove, uspone, padove, trenutke za pamćenje, nova prijateljstva, ljubavi, pokušaje, promašaje, uspjehe, učenja i uspomene. Pretprošla godina meni je donijela sasvim drugačiji pogled na život ‒ na sebe i ljude oko mene.

Početkom te godine moja obitelj i ja nismo ni slutili kako će nam tužno početi. Na Staru godinu iznenada smo saznali da je tati dijagnosticirana teška i neizlječiva bolest. Moj tata je jako volio život, bio je veliki borac i pozitivac, i koliko god smo činili sve da ostane još neko vrijeme s nama, bolest je ipak pobijedila.

To kratko vrijeme, od dijagnoze do njegova odlaska, bili su najteži, najbolniji, a ujedno i najemotivniji dani u mom životu. Praznina koja je ostala poslije njega, neopisiva je, ali ono što je ostalo u mom srcu, nakon što sam ga posljednji put držala za ruku, poljubila i rekla mu: „Volim te tata i lijepo mi spavaj“, snažno je i nikad neće izblijedjeti.

Neposredno prije tatine bolesti, iz mog života otišla je i moja najveća ljubav, osoba za koju sam doista vjerovala da je sve što ljubav može biti, a nakon svega toga i posao je gotovo stao.

Svakog dana sve manje sam vjerovala da će prestati boljeti i da tuga uopće može proći. Usto sam i pokušavala tješiti sve oko sebe, potisnuti svoju bol, zaposliti se preko glave jer je tako, ipak, bilo mrvicu lakše. A u dubini sebe osjećala sam kako vrijeme stoji, ne pomiče se, a bol, praznina i gubitak nikako ne prolaze. Nisam više bila sigurna mogu li uopće sve to preživjeti. Jedino što sam u tim trenucima željela je zaspati, probuditi se i ugledati pred sobom život kakav je bio prije.

Koliko god tužna i duga bila ta godina, naučila sam da čovjek mora znati kada je poglavlje završeno. Inzistirajući da ostanemo u trenutku, satu, danu, mjesecu ili godini dulje nego što je to potrebno, gubimo važnost i sreću drugih situacija koje nas čekaju i kroz koje moramo proći.

To sam shvatila u trenutku kada je moj tata izgovorio svoje posljednje riječi: „Ajde me sada pustite na miru da spavam.“

Kako god nazvali svoje cikluse u životu – poglavlja ili zatvaranje vrata – ono što je doista potrebno jest da sve ono što je završeno ostane u prošlosti.

Svi jednom moramo završiti svoja poglavlja, nastaviti živjeti i okrenuti nove listove ili krenuti iz početka. Naučila sam da stvari prolaze, a najbolje što možemo učiniti jest pustiti ih da odu, ma koliko to bilo bolno, teško, neizdrživo i razarajuće. Naučila sam da ih trebamo otpustiti, osloboditi ih se i odvojiti od njih kako bismo napravili mjesta za nove stvari, ostavljajući si uspomene koje će zauvijek živjeti u našim srcima. Za to ne postoje pravila, dobar ili loš trenutak, potrebno je samo pokrenuti se.

Snaga za promjenom nalazi se duboko unutar svakoga od nas i nije ju potrebno tražiti izvana. Svatko u sebi mora pronaći snage nastaviti boriti se, željeti, voljeti, biti bolji, hrabriji, dignuti glavu, ustati i ne odustajati. Bez očekivanja da ćemo nešto dobiti zauzvrat.

Da bih započela novo poglavlje, prvo sam morala završiti staro. Poučena mnoštvom tehnika i alata za rad na sebi, došao je trenutak da sve to iz teorije pretočim u praksu. Znala sam da, ako si ne pomognem sama, neće to nitko drugi učiniti umjesto mene.

Počela sam intenzivno meditirati, prvo samo ujutro, a poslije i uvečer, prije spavanja. Najčešće su to bile meditacije s interneta ili samo neka ugodna meditativna glazba, kad bih 10 - 15 minuta bila u miru, ostavljajući po strani svoje misli, fokusirajući se na disanje. Uključivala sam i afirmacije koje su me ubrzo počele osnaživati i, dan po dan, sve se počelo mijenjati. Polako sam „počistila“ što je bilo potrebno, prihvatila, oprostila, zatvorila stara vrata i okrenula novo poglavlje.

Postupno sam sve manje imala potrebu biti ono što sam bila, mijenjajući se u ono što sam sada. Osim meditiranjem, svaki sam dan započinjala prakticiranjem zahvalnosti. I tako sam u svoju dnevnu rutinu sve više ubacivala „sebe“ ‒ ne svoju novu obavezu, nego trenutke za sebe. Nije bilo lako usredotočiti se na dah i odagnati svakojake misli, ali sam ustrajala, bodrila samu sebe i vjerovala da to mogu.

Dani su postajali drugačiji, imala sam više energije, volje i pozitivnije sam počela gledati na sve što mi je život donosio.

Ubrzo sam krenula prakticirati i vježbu s ogledalom, pogledala bih se ujutro u ogledalo i rekla si: „Volim te!“ Nekada bih se baš dobro nasmijala sama sebi, no osjećaji su postajali snažniji i ja sam postala drugačija. Dan po dan, pričala sam si priču u kojoj želim živjeti i u jednom trenutku počela sam je i živjeti. Posao je krenuo, upoznala sam nove ljude, uključila se u nove projekte, napisala knjigu, a upoznala i novu ljubav.

Kroz svoje iskustvo tugovanja i otpuštanja sada lakše razumijem sebe i svijet oko sebe. Ne možemo promijeniti ono što je bilo, ali možemo prihvatiti, oprostiti i otpustiti, biti zahvalni i voljeti. I ono najvažnije ‒ prebivati u sadašnjem trenutku, pokloniti bezuvjetnu ljubav i pažnju, pogotovo roditeljima jer vrijeme brzo prolazi i ne znamo koliko će još dugo biti tu pokraj nas.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci