Kako na djecu djeluje roditeljski strah od nesreće?

Postavljanje kvalitetnih granica temelj je razvoja samosvjesnog i zadovoljnog djeteta. Najveća prepreka na tom putu roditeljski su strahovi, duboko ukorijenjeni blokatori opuštenog i intuitivnog roditeljstva. Kako ih prepoznati, u kojim se našim reakcijama očituju i kako ih nadvladati savjetuje dr. Shefali Tsabary, klinička psihologinja i autorica velikog svjetskog bestselera ‘Osviještena obitelj’ koji je kod nas izdala Planetopija. Prepoznajte svoj strah od nesreće, osvijestite kako se on pokazuje i prevladajte ga

Život ne smije biti nesretan

Mnogi odrastaju u domu u kojem postoji velika zabrinutost zbog nesretnosti. Umjesto da razdoblja kad smo nesretni promatramo kao prirodan dio ljudskog iskustva, mi se osjećamo krivima zbog potištenosti. Stoga činimo sve što možemo da bismo izbjegli ono što može izazvati nesretnost. Zavarali smo se zabludom da život ne smije biti nesretan.

Kad se opiremo iskustvima koja nas čine nesretnima, učimo svoju djecu da se plaše ne samo svojih prirodnih ljudskih osjećaja nego i životnih uspona i padova. Tako djeca odrastaju u uvjerenju da nikako nije poželjno osjećati se nesretno.

Ne mogu vam ni nabrojati koliko sam puta čula kako roditelji kažu uplakanom djetetu: „O, pa ti si tužan. Možda bi keks pomogao?“ Kad te roditelje pitam kako su to povezali tugu i hranu, pogledaju me s pitanjem u očima: „Zar veza između hrane i tuge nije očita?“ Onako kako hranu koristimo za ublažavanje boli, tako i cigarete, alkohol, droge, televiziju, pa čak i tjelovježbu koristimo da bismo umrtvili osjećaj tuge. Ako djecu odgovaramo od toga da prihvaćaju one trenutke kad nisu sretna kao nešto prirodno, ona se odvajaju od stvarnih životnih doživljaja. Vjerujemo da ih štitimo od boli, a zapravo ih lišavamo prilike da grade svoju otpornost.

Kad u strahu čak i naslutimo nesretnost, to zaustavlja našu sposobnost da svojoj djeci pomognemo u njihovu emotivnom rastu, i to na sljedeće načine:

  • pokušavamo razveseliti djecu kad se čini da su tužna i odmah uskačemo da bismo riješili njihovu bol
  • prekoravamo ih kad su ranjivi
  • ne pokazujemo suosjećanje kad njihovi osjećaji u nama izazivaju nelagodu
  • ne učimo svoju djecu kako se nositi s boli, nego samo kako je izbjegavati.

Djeca uče zakopavati tugu i nositi maske

U neprekidnom bijegu od svojega straha od nesretnosti, a stoga i od straha od neuspjeha, takve osobe često su najnesretnije od svih. Iako je to dobro zamaskirano, one su krajnje tjeskobne i svoje dane ispunjavaju svakojakim aktivnostima ne bi li izbjegle nositi se s osjećajem odvojenosti od samih sebe. Kad su napokon prisiljene suočiti se s onim što su cijeli život izbjegavale, sve se oko njih ruši.

Djeca odrasla u takvom obrascu brzo nauče zakopavati svoju tugu i nositi masku da bi usrećila svoje roditelje. Takva djeca potom često izražavaju svoje stvarne osjećaje u obliku tjelesnih tegoba kao što su migrene, bolovi u trbuhu ili uhu, ili počnu popuštati u školi. Paradoksalno je da takvi nezdravi načini izražavanja boli samo povećavaju njihovu tjeskobu.

Od straha do osviještenosti

U trenutku kad shvatimo kako strah nerijetko uvjetuje naše ponašanje prema djeci i prepoznamo svoj „emocionalni čip“ koji smo naslijedili iz vlastite obitelji, otvara se prostor za osviješteno djelovanje i učenje kako se drugačije nositi s izazovima roditeljstva.

„Umjesto da težimo iskustvima u kojima nema straha, odvažno prihvaćamo sve situacije u kojima se zateknemo znajući da smo psihički dovoljno spretni nositi se sa strahom koji takve situacije mogu u nama izazvati“, objašnjava dr. Tsabary, „jer na taj način više se ne bojimo straha, nego ga počinjemo promatrati kao saveznika za poticanje sve veće radosti i ispunjenosti.

Svemir se ne dijeli više na užitak i nedostatak užitka, na strahovanje i nepostojanje straha, nego je umjesto toga integriran u jedno cjelovito iskustvo koje se mjeri time koliko smo duboko svjesni sebe, koliko rastemo i koliko smo u dodiru sa svojim srcem.“

Vlasta Prohaska

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci