Jogom sam postigao nemoguće

Danijel Dubičanac, učitelj joge i tajlandske masaže, u djetinjstvu je doživio nesreću nakon koje su mu doktori rekli da nikad neće moći potrčati za tramvajem. Prepustio se sjedilačkom načinu života koji mu je narušio fizičko i psihičko zdravlje. A onda je otkrio jogu koja mu je pomogla da doživi potpunu preobrazbu: danas trči maratone, bavi se triatlonom, jogom i akrobacijama

Nitko mi nije zabranio jogu, nitko je se tada nije ni sjetio

Joga me zaskočila početkom devedesetih, iz knjige pune priča s onu stranu mogućeg. Nakon što sam 1984., sa 11 godina, doživio tešku prometnu nesreću u kojoj sam zamalo poginuo, dijagnosticiran mi je pedesetpostotni invaliditet zbog teškog nagnječenja i potresa mozga. Prvih osam godina držao sam se strogih liječničkih uputa – u ruke ništa teže od tri kilograma, a čak bi i trčanje za tramvajem moglo izazvati izljev krvi u mozak.

Vodio sam sjedilački način života uz minimalnu fizičku aktivnost i posljedice toga bile su očite – pri hodu sam blago vukao desnu nogu u koju me udario auto, a imao sam i dvadeset kilograma viška. One manje vidljive posljedice osjećao sam u učestalim glavoboljama, teškoćama pri učenju i tmurnom raspoloženju.

Na svu sreću, nitko mi nije zabranio vježbanje joge. Tada je bila potpuno marginalna i nitko je se nije ni sjetio. Čak mi je i danas teško zamisliti liječnika kako nekom u sličnoj situaciji govori: „Ništa teže od tri kilograma i nemojte vježbati stoj na glavi!“ U tada dostupnoj literaturi pronašao sam slučajeve oporavka iz stanja težih od mojeg pa sam je odlučio probati. Isprva sam vježbao koncentraciju. Svakog sam dana u isto vrijeme netremice usmjeravao pozornost u jednu točku svjetla (trataka). Počeo sam uživati u miru svijesti neispunjene mislima. Osjetio sam da stvari mogu doživljavati drukčije, čak i ako su vanjske okolnosti nepromijenjene. Poželio sam temeljitije istražiti fenomene kojima se bavi ta istočnjačka disciplina pa sam se odvažio raditi s tijelom.

Počeo sam vježbati tri položaja

Na poznanikovu preporuku počeo sam vježbati samo tri jogijska položaja. Pravila su bila čvrsta: u svakom sam položaju morao ostati petnaest minuta i vježbati ih određenim redoslijedom jednom dnevno, bez dana pauze. I sad se s čuđenjem prisjećam potoka znoja s nogu i trupa, koji su mi oblijevali lice u jednoj od inverzija, te intenziteta promjene koja se događala u mojem, barem izvana gledano, nepomičnom tijelu.

Prvi je položaj, za moje tada slabe mišiće, bio vrlo zahtjevan. Isprva me u njemu držala uglavnom inspiracija, a tek nakon nekoliko tjedana zamijenila ju je snaga. Šest mjeseci poslije, i s dvadesetak kilograma manje, shvatio sam da se nalazim u posve drugom tijelu: s više energije, bez glavobolja, osjećao sam se bolje nego ikad prije. Nestalo je i loše raspoloženje, popravila mi se koncentracija, a dugo zadržavanje položaja postalo je meditacija za sebe.

Potaknut sjajnim rezultatima nastavio sam eksperimentirati s tijelom, dahom i umom. Neke sam savjete dobio od prijatelja koji su već vježbali, a neke sam pronašao u knjigama. Prestao sam jesti meso i ribu, što je donijelo novu lakoću mom tijelu, ali i prve snažnije reakcije okoline. Jedno je mirno sjediti svaki dan, ali ne jesti meso – to može biti opasno! Neki su ljudi na našim prostorima, čini se, brzo zaboravili da se do Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj meso nije jelo više od jednom tjedno, a ponekad čak ni toliko.

danijel joga 3I zahtjevne jogijske položaje Danijel danas izvodi s radošću i lakoćomdanijel joga 5A vježbanje u prirodi uvijek ima posebnu čar

Prvi pretrčani metri

Kako je moje tijelo bivalo sve jače, privuklo me i trčanje kojim sam bio oduševljen još od dječačkih dana. Nakon nesreće bio sam siguran da nikad više neću moći trčati, no zahvaljujući jogi, bio sam spreman preispitati svoje mogućnosti. Unatoč liječničkoj zabrani, jednog sam vedrog poslijepodneva pretrčao prvih pedesetak metara na atletskoj stazi na Sveticama. Ostao sam bez daha, ali bio sam intenzivno živ. Uspio sam nešto što nisam mogao, niti smio!

Od tog dana redovito trčim, barem jednom tjedno s prijateljima po rubovima grada i šumama. Petnaestak godina poslije iza mene je nekoliko polumaratona, maraton i nekoliko trekkinga od pedesetak kilometara.

Kod učitelja

Nakon nekoliko godina samostalnog bavljenja hatha jogom, preciznije, vježbanjem rišikeš serije za kralježnicu, i tjednih grupnih meditacija, poželio sam otići u Indiju, osjetiti jogu na njezinu izvoru. Tako sam se 1996. godine uputio u Tapovan, duhovni centar Kumarasvamija, po čijoj sam tehnici meditirao. Ondje sam susreo umirovljenog pročelnika katedre za jogu, profesora Lakšmankumara. Svakog bi se poslijepodneva iz crnog ruskog ambasadora, dizelaša s pravim foteljama, pojavio nasmijan sa ženom i nekim od sinova koji su mu asistirali.

Pričao je jednostavno, a takva je bila i vježba. Demonstrirao bi položaj, objasnio učinke, pričekao da ga učenici kopiraju i nakon toga proglasio odmor. Iako mnogi stilovi joge naglašavaju potrebu za zagrijavanjem ili vezanjem pokreta da bi došlo do promjene, ovdje toga nije bilo, a razlika nakon tri tjedna bila je zapanjujuća. Svi prisutni, većinom Europljani krutih kukova, mogli su sjediti u lotosu. Ne smatram da je taj položaj posebno važan, ali ova zgoda jasno ilustrira važnost redovite vježbe i suptilnog podučavanja. U jogi radimo s vidljivim, govorio bi profesor, a utječemo na nevidljivo.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci