Jan Bolić: Dobio sam ovaj život i to je najljepši dar koji sam mogao dobiti

Unatoč spinalnoj mišićnoj atrofiji, 24-godišnji riječki pisac Jan Bolić nastoji živjeti što intenzivnije. Koristeći samo jedan prst, napisao je tri knjige, od poezije do krimića. Sensinim čitateljima otkriva tri ključa sretnog života, razloge pred kojima njegova iznimno teška bolest toliko izblijedi da mu se čini kako živi normalnim životom

Život kakav imam povremeno nije lak, no svatko u životu ima nekad teške, a nekad lijepe trenutke. Zato, koliko god se činio ljudima moj život teži, nikad nisam tako gledao na njega.

Od rođenja bolujem od spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje mi propadaju mišići. Progresivna je to bolest koja me ne štedi, borim se protiv nje cijeli svoj dosadašnji život. Kad sam bio mlađi, imao sam puno više snage i bio sam samostalniji. Danas gotovo ništa ne mogu sam pomaknuti, no to me nije spriječilo da uspijem iz života uzeti sve ono što me uistinu čini sretnim.

Kad bih na svoju bolest gledao kao problem ili neku poteškoću koja će me možda danas-sutra prikovati za kuću, krevet i aparate, mislim da tada nikad ne bih saznao koliko je život uistinu lijep. Koliko u životu ima divnih stvari koje vrijedi proživjeti, iskusiti i učiniti. Koliko život uistinu pruža. Kad sam došao u godine u kojima sam bolje shvaćao svoj život, shvatio sam da me bolest naučila živjeti istinskim životom, onakvim kakav vrijedi živjeti.

Pokreće me ljubav prema pisanju

Krenut ću od puberteta jer sam u pubertetu neke svoje emocije, životna pitanja, okruženje počeo pretakati u svoje prve stihove. I onda se razvila golema ljubav prema pisanju. To je bio kao neki duhovni poziv. Nakon toga, život sam posvetio pisanju, a danas ne mogu ni zamisliti svoj život bez pisanja.

Iako mi bolest u tome, iskreno, mnogo odmaže - mogu pisati samo jednim prstom - moja želja za pisanjem je puno, puno jača. I to pisanje, ta ljubav prema pisanju zapravo, je ono što me pokreće. To mi daje energiju da stvaram i pomoglo mi je da se lakše nosim s bolesti i problemima koje mi ona donosi.

Toliko jaku želju imam napisati još jednu knjigu, želim napisati još jedan tekst, rečenicu, riječ, slovo... To je ono što me gura naprijed, da se čvrsto uhvatim i borim se protiv bolesti. To mi daje snagu da živim život koji želim.

Jan Bolić: Dobio sam ovaj život i to je najljepši dar koji sam mogao dobiti"Nikad nisam tražio puno; dobio sam ovaj život i to je najljepši dar koji sam mogao dobiti. Život i osobe koje ga čine. Ništa mi drugo nije potrebno za ispunjen i sretan život"

Sve može istog trena nestati

Golemu podršku u životu daje mi moja mama i obitelj. Bez njih ništa ne bih učinio. Mislim da su tri stvari: obitelj, pisanje i vlastiti put ključ mog sretnog življenja. Drugog objašnjenja nemam, a mnogi su me pitali formulu za sreću.

Kad sam prije deset godina gotovo preminuo, shvatio sam da je život jako krhak i kako mogu nestati s ovog svijeta, ali da sve drugo ostaje potpuno isto. Sve nastavlja svojim tijekom bez mene.

Život me razdrmao, onako dobro, i tek sam tada shvatio da nemam puno vremena. Svi mi upadnemo u tu životnu rutinu u kojoj mislimo kako je sve u redu. Međutim, sve može istog trena nestati. Zato, čemu sva ta opterećivanja nepotrebnim stvarima kad se život događa sad. U ovom trenutku. Živim u sadašnjem trenutku. Od života uzimam sve što mi pruža. Puno divnih stvari i trenutaka. Vjerujem da me bolest naučila gledati prave vrijednosti života zbog kojih se zaista vrijedi boriti i živjeti punim plućima.

Ni bolest me ne može zaustaviti

Nikad nisam tražio puno; dobio sam ovaj život i to je najljepši dar koji sam mogao dobiti. Život i osobe koje ga čine. Ništa mi drugo nije potrebno za ispunjen i sretan život. Trenuci koje provedem s obitelj moja su najveća istinska sreća. Vrijeme koje provedem čineći ono što me uistinu ispunjava. Vrijeme koje posvetim sebi i svojoj nutrini. Vrijeme koje posvetim svojim prijateljima. I to je ono što me čini ispunjenim, i duhovno i mentalno. A tada me ni bolest ne može zaustaviti. Zapravo, ne! Ta bolest postane toliko neprimjetna i mizerna da živim normalnim životom.

Propušteno vrijeme s obitelji ili prijateljima nitko nam ne može vratiti. Nitko nam ne može vratiti ni vrijeme koje smo propustili u užurbanom svakodnevnom životu. Trebamo zastati i promatrati život koji se događa oko nas.

Hrabro idem putom koji stvaram, korak po korak. Slijedim svoje snove i zadajem si ciljeve jer smatram da svi mi u životu moramo imati snove i jasno odrediti ciljeve. Bez vlastitih snova život nije potpun. Kad odredim cilj, svim svojim snagama krenem prema njemu. Ništa me ne može zaustaviti. Sve što mi stane na put uspijem riješiti. Ponekad sâm, a ponekad uz pomoć divnih ljudi koji mi pružaju podršku. Odlučnost koja me pokreće prema cilju jača je od bilo koje prepreke.

Svi mi dobijemo život, na nama je kako ćemo ga živjeti

Shvatio sam koja je moja misija života, a to je da ljudima pokažem kako se uistinu može živjeti sretnije i kako se vrijedi boriti bez obzira na sve.

Hrabro služim svoju misiju. Svi mi dobijemo život. No, na nama je kako ćemo ga živjeti. Hoćemo li samo projuriti kroz život i dočekati starost ili ćemo ipak iz života izvući one prave vrijednosti zbog kojih uistinu vrijedi živjeti. Imamo samo jedan život i nitko nam neće dati dvije prilike. Moramo postati svjesni svojeg života. Kad postanemo svjesni da zaista nemamo puno vremena, onda ćemo početi živjeti život onakav kakav želimo.

Životne lekcije morao sam naučiti i shvatio sam da sâm moram stvoriti svoj svijet u kojem ću se osjećati sretnije. Život koji živim je i onaj koji želim živjeti.

Pripremila: Magda Dežđek

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci