Intervju s Deepakom Choprom: Svi smo kreatori svojih doživljaja

Duboko vjerujući u snagu samoregulacije ljudskoga tijela, na što utječu svi naši životni odabiri i naše misli, Deepak Chopra, jedan od velikih duhovnih učitelja našega vremena, smatra da je naša svijest kotač koji pokreće promjene. Donosimo prvi dio intervjua koji je s njim napravila Noonan Gores na Heal Summitu koji je okupio najveće svjetske autore i govornike o temi prirodnog zdravlja i wellbeinga

Vjerujete li da je ljudsko tijelo sposobno samo se iscijeliti od svake ozljede i bolesti?

Ljudsko tijelo u prirodnom je stanju samoregulacije. Biološki, to stanje nazivamo homeostazom, a to je naše prirodno stanje. Kad o tome govorimo, važno je naglasiti da je pet posto bolesti snažno povezano s mutacijom gena, no mi još ne znamo kako zaustaviti njihovu ekspresiju. Mutacija je greška u genu i za pet posto takvih slučajeva trenutačno nemamo rješenje, ne razumijemo kako liječenje i samoregulacija na nju mogu djelovati.

Dobar primjer je genska mutacija koju ima glumica Angelina Jolie, a vezana je uz rak dojke. No, većina genskih mutacija nije izravno povezana s određenim bolestima. To su rak, autoimune bolesti, degenerativna stanja, čak i sklonost upalama, bolestima srca i infekcijama. Na većinu njih utječe naš način kako interpretiramo i doživljavamo život i, ne samo kako doživljavamo, nego i kako interpretiramo te doživljaje.

U knjizi Super Genes (Supergeni) pišete da smo mi korisnici svog mozga i svojih gena. Možete li to pojasniti?

Na primjer, ovo iskustvo koje nas dvoje imamo upravo sad, dok razgovaramo, s pogledom na prekrasnu prirodu, na ocean ‒ to je osjetilno iskustvo. Ali u isto vrijeme imamo i mentalna iskustva misli, osjećaja, emocija, želja... Gdje se iskustva događaju? Najjednostavniji odgovor bi bio da se događaju u svijesti. A gdje je svijest? Na to je pitanje, pak, vrlo teško odgovoriti; u znanosti se ono naziva ‘teškim problemom svjesnosti’ (eng.: hard problem of consciousness).

Svijest je bestjelesna, nema oblik. Znamo da sve materijalno ima oblik: vaš mozak ima oblik, vaše tijelo ima oblik, vaše traperice imaju oblik, baš kao i ovaj mikrofon ‒ sve to ima oblik. Doživljaji, pak, nemaju oblik, oni se događaju u bezobličnoj, bezgraničnoj svijesti, a to ste vi. Ako svijest nema oblik, nema ni mjesto u vremenu i prostoru. Stoga neki od nas vjeruju da svjesnost nije određena ni vremenom ni prostorom.

Kad smo začeti kao oplođeno jajašce, imali smo svoj oblik. Ali doživljaji se ne događaju u obliku, nego u bezobličnoj, bezdimenzionalnoj svijesti, a to smo mi. Kada to osvijestimo, onda vidimo gene koji kreiraju mozak i tijelo, a nakon toga mozak i tijelo oblikujemo iskustvima i doživljajima.

Geni su skladište iskustava naših roditelja i predaka, a to seže sve do početka života. Svaka misao, svaki osjećaj, svaka emocija, znanje i percepcija, osobne veze, društvene interakcije, okoliš, svaki komadić čokolade i svega ostaloga čime hranimo svoje tijelo, kvaliteta sna, stres ili njegov izostanak ‒ sve to je aktivnost u našoj svijesti i konstantno modulira naše gene, čak i ovom trenutku.

Prehrana, disanje, probava, metabolizam, eliminacija tvari, svijet osjetilnih iskustava (zvuk, dodir, vid, okus i miris) te naš unutarnji svijet misli, osjećaja, emocija, sjećanja, imaginacije, kreativnosti, unutarnje intuicije, znanja ‒ sve to regulira aktivnost naših gena i mozga.

Neuronske mreže načinjene su od bjelančevina koje su stvorene iz DNK i RNK, a one su poput tvornice. Naš RNK je tvornica u kojoj se tijelo oblikuje. Stoga ‒ mi nismo naši geni, mi nismo naš mozak. Mi smo njihovi korisnici, a oni su, naposljetku, naše iskustvo svjesnosti. Oni su simboli. Mozak, tijelo, čak i um. Prekrasna je mogućnost znanja, osjećanja, razmišljanja, činjenica da možemo osjetiti svijet pomoću svih pet osjetila. Cijeli svemir sudjeluje u kreaciji onoga što se događa unutar našeg tijela, uma i našeg doživljaja svijeta.

Deepak Chopra: Činite manje, postignite više!

U knjizi Super Brain (Supermozak) pišete kako život nije sam po sebi dobar, nego da na njega moramo reagirati kao da je dobar. Riječ je, zapravo, o tome kako percipiramo stvari. Ako naša iskustva i uvjetovani principi ponašanja „boje“ naočale kroz koje gledamo svijet, kako ih možemo promijeniti kad smo bolesni ili ako nismo zadovoljni svojom stvarnošću?

Svatko od nas ima uvjetovan um, a to osobu čini osobom. Čim smo se rodili, dobili smo ime, identitet, kulturu, religiju i nacionalnost. Dobili smo, zapravo, izmišljeni identitet u moru bezbroj mogućnosti. Kad se beba rodi, sebe doživljava kao sve ono što vidi, čuje i osjeća. Mi joj govorimo kako se zove, pokazujemo joj što je drvo... I tu se događa podjela na subjekt i objekt, a to je umjetno. Ne postojimo svemir i ja jer ‒ ja sam aktivnost svemira.

No, kao rezultat uvjetovanja ‒ što može biti djelo naših roditelja, edukacije, religije, kulture, naše povijesti i ekonomske situacije ‒ mi kreiramo osobni identitet. Neki ljudi dolaze iz pozitivno uvjetovanog okruženja: njihovi roditelji su ih smatrali darom svemira, božanskom inkarnacijom; govorili su im kako će postići nevjerojatne stvari. Takvo ‘programiranje’ utječe na sve ‒ od misli i emocija, preko načina na koji osoba percipira stvari i događaje, do biologije. Ako dijete dobiva mnogo pažnje, ljubavi, razumijevanja, prihvaćanja i veselja, to će rezultirati biološkom manifestacijom koja je samoregulirajuća, homeostatska i zdrava.

deepak chopra

S druge strane, pak, ako dijete to prihvaćanje, pažnju i razumijevanje ne dobiva, u njemu se stvara osjećaj odvojenosti i straha koji će se naposljetku možda izraziti kao ozlojeđenost, ljutnja, neprijateljstvo ili tuga, sram, krivnja i depresija. To rezultira osjećajem odvojenosti. Tako s jedne strane imamo ljubav, a s druge strah. Ljubav je povezanost sa životom, a strah je odvojenost od njega. Strah je baza svih disfunkcionalnih emocija i remeti homeostazu, odnosno samoregulaciju, te iz konstantne nelagode polako prelazi u bolest.

Sve je više dokaza da nas uvjetovanja oblikuju i prije no što počnemo govoriti. To se događa zato što djeca reagiraju na govor tijela, prate pokrete očiju, ton glasa, izraze lica i geste te ih pokušavaju razaznati. Na razini osjećaja, a ne pomoću riječi, pitaju se: Je li ova osoba nježna i prijateljski nastrojena? Tako počinju programirati limbički sustav u mozgu, onaj koji nazivamo emocionalnim mozgom. On je povezan s endokrinim sustavom, hipotalamusom, hipofizom, imunosnim sustavom i svime ostalim. Upravo zato je emocionalna trauma početak bolesti i datira iz sjećanja u ranim fazama života.

Možemo li to ispraviti? Možemo. Najprije moramo postati svjedoci svojih misli, osjećaja, emocija i opažanja. Ne mislim pritom da se moramo truditi biti pozitivni. Pozitivni ljudi djeluju razdražujuće jer to izgleda umjetno. Trebamo učiti kako biti svjedok unutarnjeg svijeta, senzacija, slika, osjećaja i misli, te pitati sebe zašto se držimo određenih uvjerenja, primjerice, poput: nisam dovoljno dobar; nisam dovoljno atraktivna i sl. Sva su ta ograničavajuća uvjerenja naučena i programirana u našoj svijesti prije nego što smo naučili samostalno misliti. Čak 99,9 posto ljudi nikad ne razmišlja samostalno, nego recikliraju tuđe misli – one unutar svoje kulture i društva. To je poput društveno uvjetovane hipnoze.

Tako je većina programirana i to vodi do predvidljivih ishoda ponašanja, razmišljanja i, na kraju, biologije. Rekao bih da su 99 posto ljudi biološki roboti koji su uvjetovani za dobre i ne tako dobre stvari, za patnju ili radost... Smatram da bi idealna situacija bila da nismo uvjetovani ni za dobro ni za loše, nego da smo samostalni: da odemo mnogo dublje u sebe, u polje čistih potencijala, beskrajnih mogućnosti i kreativnosti, ljubavi, radosti, suosjećanja, mira i staloženosti. Iz te pozicije možemo činiti odabire koji su najprikladniji za nas i naš biološki sustav u svakom trenutku.

A ako to moramo planirati, to je još jedan oblik uvjetovanja, misli, programiranja i stresa koji iz tog proizlazi. Pravi odabir u pravom trenutku i u pravoj situaciji događa se bez otpora i anticipacije, bez žaljenja.

Deepak Chopra: Kako se pokrenuti kad zapnemo u mjestu

Možemo li do dubljih dijelova sebe doprijeti pomoću meditacije?

Možemo. Postoji mnogo vrsta meditacija, a među njima su i one koje uključuju samorefleksiju. Sjedite u tišini i upitate sebe: Tko sam ja? Ne znate odgovor, ali ako si nastavite postavljati isto pitanje, shvatit ćete da onaj tko ste zaista vi nema ime i oblik, nego je samo svjesnost. Postoje i drugi oblici samorefleksije, kao što je, na primjer, postavljanje pitanja: Što ja želim? jer većina ljudi nešto radi, a ni sami ne znaju zašto to čine, bilo da je to zarađivanje novca, trgovanje na burzi ili kupnja vile ili jahte. Većina zapravo ne zna zašto nešto radi. Čine to jer to rade drugi ljudi.

To je svojevrsna utrka u konformizmu: Kako se mogu prilagoditi bolje od svog susjeda? To je ponovo reakcija biološkog robota. Stoga se morate upitati: Što ja zaista želim? Što je moj stvarni smisao? A to vas vodi do trećeg važnog pitanja: Na čemu sam zahvalan/zahvalna? te posljednjeg: Što je moja svrha? Mislim da na ovaj svijet nismo došli da bismo kupili jahtu ili privatni avion pa da to bude naša ostavština. Na ovaj smo svijet došli da bismo saznali tko smo zaista, stoga je samorefleksija odličan oblik meditacije.

Postoje i oblici meditacije koje nazivamo preispitivanjem. Takva nam meditacija pomaže da preispitamo svoja vjerovanja jer svako je vjerovanje misao. Vjerovanja su prikrivanje nesigurnosti. Bilo da vjerujete u boga ili u anđele, uvijek je riječ o zataškavanju. Ako bih vas pitao vjerujete li u struju, rekli biste da ne morate vjerovati jer znate kako ona pokreće ovaj mikrofon. Također vas mogu pitati vjerujete li u gravitaciju. Ako je bog stvaran, ili bilo što drugo, onda vjera nije potrebna. Potrebno je iskustvo i znanje. Stoga, morate preispitati svako uvjerenje, pa tako i ono da ste vi tijelo, um ili osobnost.

Treći oblik meditacije je ono što danas zovemo mindfulness, što je neadekvatna riječ jer pri meditaciji ne koristimo um, nego prakticiramo pomnost. Ta je pomnost bez etiketiranja, osuđivanja, evaluiranja, analiziranja, samo osvješćivanje. Osvješćivanje misli ili tijela nije misao, to su jogijske tehnike. Možete vježbati osvješćivanje tijela i njegove nutrine, srca, jetre, bubrega... Ono što se u jogijskoj tradiciji naziva pratyahara mi nazivamo intercepcijom. Percepcija je kada doživljavamo svijet, a intercepcija je kada doživljavamo ono što se događa unutar nas, a tada osvješćujemo mentalni prostor, misli, osjećaje, emocije i imaginacije. Dakle, to nije imaginacija, nego osvješćivanje imaginacije, osvješćivanje znanja, osvješćivanje osobnih i društvenih odnosa, svog odnosa s okolišem, sa svemirom.

Postoji i transcendentalnost, za koju se najčešće koriste tehnike mantri. Mantra je zvuk koji se natječe s našim mislima i naposljetku nas dovede do mjesta na kojemu nema ni misli ni mantre, gdje smo ostavljeni s čistom svjesnošću. Ove tehnike prakticiramo da bismo došli u dodir sa svojom jezgrom, dubokom svjesnošću koja se u duhovnim tradicijama često naziva dušom.

Ali opet, kad koristimo riječ duša, to u ljudima budi očekivanja. Zamišljaju je kao nekog duha unutar tijela. No tamo nema duha, riječ je samo o dubokoj svjesnosti bez koje ne bi bilo doživljaja svijeta, tijela, uma ili bilo čega drugoga.

Za doživljaje nam je potrebna svjesnost. Svjesnost, duh, duša, pa i bog ‒ riječi su koje se vrlo često koriste jer je čovjek stvorio mnoštvo interpretacija. Najbolje je reći: naša jezgra, središte (eng.: core being) u kojemu se rađaju i događaju svi doživljaji i iskustva. Kad to razumijemo, možemo vidjeti da se tamo nalazi baš sve.

Svjesnost i njezine aktivnosti su modulacije; modificirani oblici protočnosti i uzbuđenja koje nazivamo um/tijelo/svemir (eng.: mind/body/universe). Na toj razini svi smo kreatori svojih doživljaja i nema potrebe da se brinemo o izlječenju, bolestima i sličnim konceptima. To su sve koncepti jer je i tijelo samo po sebi koncept.

Deepak Chopra: 7 koraka koji sigurno vode do sreće

Razgovarala Noonan Gores

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci