Intervju Jesper Juul: Kako najbolje voditi dijete na putu odrastanja

Danski psihoterapeut, pedagog i autor već desetljećima neumorno nas uči kako pomoći mališanima da odrastu u samosvjesne, sretne i zdrave ljude. Ovog proljeća sudjelovao je na zagrebačkoj konferenciji o komunikaciji s djecom te u razgovoru za Sensu podijelio savjete kako dijete voditi i usmjeravati na delikatnom, a uzbudljivom putu odrastanja

Ni autoritarni ni permisivni odgoj nije dobar

Tema roditeljstva je neiscrpna i iznimno kompleksna, posebno posljednjih desetljeća tijekom kojih su se promijenile tradicionalne paradigme odgoja djece i pojavile razne nove teorije i pedagoški pravci. No, koliko god čitali i razmišljali o roditeljstvu, način odgoja često nesvjesno preuzimamo od roditelja i ponavljamo iste pogreške, čak i rečenice koje su izgovarali naši roditelji. U silnim nastojanjima da što više pružimo djetetu, ponekad mu možemo i naštetiti. Mnogi su roditelji zbunjeni različitim savjetima pedagoga i psihologa koji su često neprimjenjivi u stvarnosti.

Ipak, na osnovi mnogih istraživanja, studija i iskustava u praksi, stručnjaci su došli do zaključka da ni autoritarni stil odgoja u kojemu postoje stroga pravila ponašanja ni permisivni stil koji djetetu sve dopušta nisu prihvatljivi, dobri i dugoročno zdravi za dijete i njegov intelektualni i emocionalni razvoj.

Oba stila smatraju krajnostima i drastičnim načinima te preporučuju pronalaženje alternativnih načina odgoja. S tim se stavom u potpunosti slaže i danski obiteljski terapeut i pisac Jesper Juul, svjetski priznati stručnjak i jedan od najvećih autoriteta u području roditeljstva i odgoja.

Odrasli trebaju voditi i biti odgovorni

Juul se kao poseban gost pridružio renomiranim stručnjacima i pedagozima na konferenciji Kako komunicirati s djecom novog doba? održanoj u Zagrebu 9. i 10. ožujka. Nakon brojnih knjiga koje je napisao o djeci i odgoju i obrazovanju, u svojoj novoj knjizi Kako biti vođa vučjeg čopora donosi svoju alternativu teoriji o roditeljstvu kao vodstvu.

Da bi podigli i odgojili dijete, smatra autor, odrasli trebaju preuzeti vodstvo i biti svjesni u potpunosti svoje odgovornosti kao roditelja. S Juulom smo razgovarali o najvažnijim aspektima roditeljstva, interakciji roditelja i djece, načinima njihova međusobnog komuniciranja i konkretnim savjetima roditeljima.

jesper juulJesper Juul

U svojim knjigama uvijek naglašavate važnost komunikacije, posebno one između roditelja i djeteta u ranom djetinjstvu i odgoju, no u današnjem svijetu mnogi nisu svjesni toga. Zašto je dobra i konstruktivna komunikacija toliko važna i zašto nam često predstavlja veliki problem?
Komunikacija je iznimno važna jer je dobra komunikacija kao kamen temeljac bilo kojeg dobrog odnosa, bez obzira je li riječ o odnosu s vašim djetetom, suprugom ili dobrim prijateljem. Danas je komunikacija često velik problem jer nikad nismo naučili dobro komunicirati zato što osobe uz koje smo odrastali, poput roditelja, baka, djedova i učitelja, nisu bili dobri komunikacijski uzori. Većina njih učila nas je kako da budemo pristojni, a to je nekorisno u osobnim odnosima.

Ipak, moram naglasiti da je pristojnost iznimno važna u svakodnevnom životu, posebno izvan našeg doma, npr. u autobusu ili pekarnici. No, u osobnim, intimnim odnosima važno je prvenstveno naučiti komunicirati na način da govorimo o sebi, a ne o drugome. Važno je reći djetetu izravno: „Ne volim kad se ponašaš na određeni način i molim te prestani.“ Bitno je i objasniti vlastite razloge i reći mu da to ne volimo zato što zbog njegovog ponašanja imamo dodatnog posla, npr. moramo očistiti pod ili nešto drugo – što god bio razlog.

Djeca do svoje treće ili četvrte godine nisu sposobna razumjeti pravila. Ne znaju što znači poštovati pravila, ali poštuju svoju majku i svog oca. Stoga, ako vi kažete: „Ovo je moja granica, meni se to ne sviđa!“ oni to mogu prihvatiti. To je model za dobru komunikaciju. No, prije bi roditelji naprosto rekli djetetu: „Zločest si. Prestani to raditi!“ Zato smatram da je veoma važno govoriti prvenstveno o sebi.

Kako bismo dobro komunicirali sa svojom djecom, partnerima i drugim ljudima, dobro je najprije razviti dobru komunikaciju sa samim sobom. Kako njegovati i razvijati dobru komunikaciju?
Najprije moram reći da se ne slažem s vama jer ako kažete roditeljima da trebaju biti u kontaktu sa samim sobom, svojim osjećajima, mislima i svojim samopouzdanjem, oni će najvjerojatnije reći: „Ja odustajem! Ja to ne mogu!“ Zato naglašavam da je naučiti dobro komunicirati proces i kako roditelji to znanje mogu steći upravo u komunikaciji sa svojim djetetom.

Najveća vrijednost koju nam djeca donose u život, ako im dopustimo, jest prilika da otkrijemo i istražujemo svoje vlastite reakcije, ponašanja i načine komunikacije, kao i načine rješavanja konflikata. Obraćanjem pažnje na povratne informacije koje dobivamo od djece, na to kako ona reagiraju na naše postupke, naučit ćemo više o sebi.

Povratne informacije koje nam dijete daje u obliku svojih tjelesnih reakcija, kao i verbalnih odgovora, iznimno su važne za razotkrivanje naših vlastitih reakcija i ponašanja ako se dovoljno potrudimo da te njihove reakcije i odgovore dešifriramo, što je često potrebno kod djece koja su stara do dvije ili tri godine.

Postavljanje granica djeci tema je mnogih vaših knjiga. Zašto su granice toliko važne?
Granice su važne jer permisivni stil odgoja koji djetetu dopušta da radi što hoće nije dobar za njega. Važno je da imamo uspostavljene granice kao odrasli jer će tako dijete naučiti da i drugi ljudi imaju granice i kako različiti ljudi vole i ne vole različite stvari. I to je upravo način na koji ćete graditi i razvijati njihovu empatiju.

Moje granice kao roditelja su moje osobne granice – i intelektualne i emocionalne – one odražavaju ono u što vjerujem i što znam, što mi se sviđa i što mi se ne sviđa, što želim ili ne želim. Ako dopuštamo djetetu da zloupotrebljava naše granice, iznova i iznova, postat ćemo ljuti na dijete i to uskoro nećemo moći skrivati. To će se osjetiti u našem glasu, očima ili na licu i to će ga jako zbuniti.

roditelji djeca

Zašto smatrate da je najvažnije u odgoju djeteta razvijati njegovo samopoštovanje?
Najprije želim reći da nije potrebno ništa posebno raditi kako bi se razvilo samopoštovanje u djeteta. Ono što trebate učiniti jest prestati raditi ono što sprečava razvoj njegova samopoštovanja.

Prema mom mišljenju, jedan od najopasnijih načina komuniciranja je moć definiranja, tj. određivanja – ako sam ja tvoj partner, otac, majka ili šef, ja sam tvoj učitelj i mogu te odrediti i tako ograničiti. Ja imam moć odrediti tko si i ja ću ti reći tko si ti i kakav si. To je veoma opasno u odnosu roditelj-dijete jer su djeca iznimno ranjiva. Ako dijete samo vjeruje i osjeća da je ono što radi dobro i ima smisla, jer mu roditelji pružaju podršku u tome, prirodno će razviti samopoštovanje.

No, ako ga roditelji smatraju zločestim ili misle da se ne ponaša kako treba, dijete će početi više vjerovati roditelju nego samome sebi. Zato imamo mnogo generacija koje su odrasle ne vjerujući u sebe. Pripadnici tih generacija vrlo su ranjivi u odnosu s bilo kime, posebno s partnerima, kojima potom dopuštaju da ih vrijeđaju, ne poštuju i ponižavaju. To se događa kada dodijelimo moć određivanja sebe nekom autoritetu izvan nas.

Važno je reći da ne postoje dobri i loši roditelji. Roditelji uvijek rade najbolje što mogu, no često to nije dovoljno dobro. Ipak, to ih ne čini lošim roditeljima; to samo znači da trebaju naučiti drugačije načine ponašanja. Posebno sam o tome pisao u svojoj novoj knjizi. Važno je da roditelji prestanu djecu vrijeđati, prestanu ih određivati i definirati te izazivati djeci osjećaj krivnje kad komunikacija krene u lošem smjeru. Kad je vaša komunikacija s djetetom loša ili nedovoljna, pokušajte se sjetiti da ste vi odgovorni za to.

Budući da je Hrvatska pretežno katolička zemlja, jako je važno razlikovati odgovornost od osjećaja krivnje. Roditelj je taj koji je odgovoran. I možete jednostavno reći bilo kojem djetetu bez obzira na njegovu dob, jednako onima koji ne znaju još govoriti kao i petnaestogodišnjaku: „Slušaj, ne sviđa mi se kako mi komuniciramo i pronaći ću način da promijenim ono što ja radim, svoj dio u toj komunikaciji, i kad ga pronađem, reći ću ti.“

Što je najvažnije za dijete u prvim godinama vrtića, odnosno škole? Kad krenu u školu, većina djece ubrzo prestane istraživati svijet jer se sve svede na skupljanje dobrih ocjena i učenje napamet.
Kad se djeca uključe u školski sustav, u prvim se godinama događa nešto na što treba obratiti pozornost – dječja kreativnost se više ne podržava i ne cijeni jer djeca moraju učiti i ponavljati ono što govore njihovi učitelji. Djeca su po prirodi inventivna, znatiželjna i kreativna, no u školskom okruženju te se njihove osobine često ne podržavaju i ne potiču dovoljno. Zato djeca naprosto odustaju.

Ponekad to, naravno, ovisi i o roditeljima. Smatram da roditelji moraju pripremiti dijete prije nego što krene u školu. Trebate mu reći: „Moraš ići u školu jer je tako propisano zakonom i trebaš naučiti mnogo toga. No, moram ti reći da je odlazak u školu ponekad sličan odlasku u muzej zato što je u mnogim školama puno toga još staromodno. Ako postoji razlika između onoga što smo te naučili kod kuće u odnosu na ono što učiš i vidiš u školi, moraš znati da to nije zato što si ti u krivu, nego su oni vrlo staromodni u svojim vjerovanjima o tome što je dobro, a što je loše. Moraš ih poštovati, ali ne moraš vjerovati u sve ono u što oni vjeruju.

Ako postoji i konflikt između tebe i učitelja, to ne znači da je učitelj loša osoba, već samo da on radi u ‘muzeju’. I poslije u životu, tijekom studija i odrasle dobi, susrest ćeš ljude koji, u odnosu na tebe, vjeruju u posve različite stvari, no to ne znači da si ti u krivu, već da naprosto trebaš poštovati njihove vrijednosti i stavove, kao i oni tvoje.“

U svojim knjigama mnogo ste pisali o tome koliko je važno biti svjestan sebe, svojih emocija, misli i postupaka. Zašto je to toliko važno i kako razvijati samosvijest u djece?
Biti svjestan sebe vrlo je važan sastavni dio procesa razvoja samopoštovanja. Dijete treba naučiti kako će postati svjesno svojih osjećaja i misli. To je vrlo dragocjeno u procesu odgajanja. Najbolji način na koji možemo pomoći djetetu u tome jest da jednostavno budemo zainteresirani za njega, pitamo ga za njegovo mišljenje, razgovaramo s njim o onome što uistinu misli ili osjeća, o onome što njegov prijatelj radi ili o onome što je njegova baka upravo rekla.

Na taj način djeca uče kako opisati i izraziti svoja iskustva. Za mnoge starije generacije možemo reći da su bile gotovo „nepismene“ u situacijama kad su trebale govoriti o sebi, svojim osjećajima i iskustvima kroz koja su prolazile, a to je iznimno važno znati i moći u procesu razvoja samopoštovanja.
 
Koliko nas iskustva u djetinjstvu uistinu oblikuju i kako njihove loše učinke u odrasloj dobi možemo umanjiti, iscijeliti ili ukloniti?
Nikad nije kasno ispraviti i korigirati vlastito ponašanje, kao i razumjeti i preboljeti svoja najranija iskustva iz djetinjstva. U tome je važno da razvijamo empatiju, odnosno primjenjujemo je tako što se nećemo opravdavati ili braniti i da se ne osjećamo krivi zbog svojih iskustava u djetinjstvu ili onoga što smo radili kao roditelji.

Jer i obrana i krivnja još nas više udaljuju i od nas samih i od djece. Nijedan roditelj nije savršen. Jednako tako, nema ni savršenih društava ni savršenih učitelja. Djeca jako dobro znaju da svi mi radimo pogreške u procesu odrastanja – to je ono što oni sami rade svaki dan. Jedino što kao roditelji možemo jest preuzeti odgovornost za vlastite postupke.

Ivona Ivanišević

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci