Internacionalni odgoj: Kako se odgajaju djeca u miješanim kulturama?

Iskustvo 39-godišnje Sanje McMaster primjer je internacionalnog odgoja i življenja. Roditelji su joj britansko-hrvatski par, a kao profesori engleskog jezika živjeli su i radili u nekoliko zemalja. Tako je Sanja rođena u Iranu, većinu osnovnoškolskog obrazovanja stekla je u Japanu, a kasnije obrazovanje u Hrvatskoj. U odrasloj je dobi ponovo živjela u Japanu, zatim u Los Angelesu, a posljednje tri godine skrasila se u Cambridgeu, u Engleskoj, sa suprugom Japancem i njihovo dvoje djece, 14-godišnjim sinom i 10-godišnjom kćeri

Sanja McMaster sa svojom obitelji

Sanja McMaster sa svojom obitelji

Kako je odgajati djecu u Engleskoj, je li vas nešto neugodno iznenadilo?
Pretpostavljala sam da je britanski školski sustav mnogo napredniji od svega što sam prije doživjela. Mislila sam da nalikuje onome u nordijskim zemljama pa mi je, kao umjetničkoj duši, bilo veliko iznenađenje kad sam doznala da u osnovnoj školi ne postoje satovi glazbenoga odgoja ni bilo kakvo drugo umjetničko obrazovanje.

Uglavnom se uči matematika i jezik, zatim nešto religijskog odgoja te osnove povijesti i prirodnih znanosti. Još nisam vidjela zemlju u kojoj djeca ne uče svirati neki instrument ili se ne zabavljaju različitim kreativnim oblicima izražavanja. Osim toga, iznenadilo me da djeca u dobi od 8 do10 godina idu vrlo rano na spavanje, već od 19:30 sati. Prije toga, u 17 sati, večeraju, i to sama ili s braćom i sestrama, što mi je nezamislivo jer je meni obiteljska večera vrlo važan ritual druženja i povezivanja s roditeljima.

Budući da ste se često selili, koji vas obiteljski rituali uvijek drže na okupu?
Kao majka u obitelji koja se svake tri godine seli u drugu zemlju, uvijek sam nastojala da, gdje god smo bili, šećemo u prirodi, po botaničkim vrtovima i velikim parkovima. Jedna dobra stvar prilikom čestih seljenja je što uvijek imate priliku nešto novo posjetiti i upoznati. Moja djeca jako vole boraviti u prirodi i tamo su najsretnija. Također, provodimo puno vremena učeći o muzici i svirajući; moja kći svira harfu, a sin gitaru. Mislim da im sviranje pomaže u razvoju samosvijesti i samopoštovanja.

I vi ste talentirani za glazbu, gdje ste naučili svirati?
U osnovnoj školi u Japanu učila sam svirati razne instrumente, poput trombona i bubnjeva. Imali smo izvannastavne aktivnosti, a ja sam bila svestrana  ‒ pisala sam za školske novine, svirala u bendu, brinula se o životinjama u školskome vrtu, naučila sam rezbariti drvo, šivati, sve što može biti korisno u svakodnevnom životu.

Kakve uspomene nosite iz Japana kao majka, kad ste se u tu zemlju vratili s vlastitom djecom?
U pamćenje mi se urezalo da su djeca u Japanu često bolesna, uključujući i moju dok smo tamo živjeli. Mnogi imaju astmu i probleme s disanjem. No, astma koju je moj sin imao u Japanu magično je nestala čim smo se odselili. Naspram ovog, vrlo pozitivna stvar je da bebe u Japanu nemaju nikakvih problema dok im izbijaju mliječni zubi. U ljekarni sam za kćerkicu, koja je tamo rođena, tražila kremu za ublažavanje bolova, zatim sam išla k liječniku, međutim nitko uopće nije čuo za takav problem. Svi su me samo čudno gledali i slali me zubaru.

U Japanu se polaže puno pažnje na prehranu. Kakva je razlika između školskih ručaka u Japanu, Americi i Engleskoj?
Za razliku od Amerike ili Engleske, gdje sva djeca jedu sendviče i čips, u Japanu je ručak važan dio nepisanog kurikuluma. Svaka škola ima svog kuhara koji svaki dan smišlja ukusan i nutritivno bogat jelovnik, a učenici koji pojedu sve s tanjura dobiju zlatnu naljepnicu. Možda je to bio razlog zbog kojeg bismo uvijek sve pojeli. Tako smo naučili cijeniti hranu pa nikad nismo uzimali više no što bismo mogli pojesti. U Kaliforniji, s druge strane, djeci je dopušteno uzeti hrane koliko god hoće, i to one koju mi nazivamo junk food, a ono što ne pojedu samo bace u smeće. I nikome to nije nešto neobično.

Po čemu se američki odgoj najviše razlikuje od europskoga?
Kaliforniju sam doživjela kao totalitarnu državu. Djeca nemaju gotovo nikakvu slobodu sve dok ne napune 16 godina, a onda im se odjednom dozvoli vožnja automobila! Kad sam šetala pločnikom, ljudi bi istrčavali iz svojih kuća mašući rukama ako je moj sin vozio romobil više od 15 metara ispred mene. ‘Moraš se više brinuti o svom sinu i ne ispuštati ga iz vida’, vikali su mi. Na Starome kontinentu djeci dopuštamo daleko više slobode i nastojimo ih što više osamostaliti.

Je li istina da su Amerikanci natjecateljski nastrojeni?
Roditelji su jako kompetitivni, što nije uvijek ugodno pa djeca pobjedu ili poraz u igri doživljavaju vrlo ozbiljno. Primjerice, jednom je moj sin pobijedio u košarci i kad smo došli kući, nazvala me majka njegovog prijatelja inzistirajući da se dođemo ispričati njezinom sinu jer ga je moj sin svojom pobjedom rasplakao. Moj me je sin samo u čudu gledao.

Kako rješavate nesuglasice sa svojom djecom?
Primijetila sam da u raspravama i svađama odlično djeluju meditacijske tehnike i već godinama koristim smirujuću 1-2-3 metodu. Zatvorim oči, položim čelo na djetetovu glavu i brojim do tri, a kad otvorim oči, čini nam se kao da je svanuo novi dan! Djeca dobro reagiraju na ovu jednostavnu metodu, a razumijem i zašto. Greške se događaju, a ova metoda nam daje priliku da krenemo ispočetka, bez ponovnog spominjanja prethodnog nesporazuma. Mislim da djeci pruža i mogućnost da se brže oporave te da sami smisle kako popraviti ono u čemu su pogriješila, gledajući naprijed i poboljšavajući svoje ponašanje, umjesto da ljutito razmišljaju o prošlosti.

Koji biste savjet podijelili s drugim majkama?
Slušajte svoju djecu kao što biste slušali profesore, zapisujte njihove komentare, opservacije i uspomene. Čini se da su spremniji učiti ako im pokažete kako i vi učite uz njih, jednako kao što oni uče uz vas.

Magda Dežđek

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci