Elizabeth Gilbert: Što sam naučila od svoje majke

Na portalu Oprah.com, jedna od najpopularnijih suvremenih spisateljica, Elizabeth Gilbert, podijelila je s čitateljima najveće uspjehe svoje majke - lekcije koje ju je naučila, trenutke u kojima je njezina ljubav bila vidljiva i suze iz djetinjstva koje je pretvorila u uspjeh. Ovo je njezina priča...

Elizabeth i Carole Gilbert na vrhu planine

Elizabeth i Carole Gilbert na vrhu planine

Uloga života

Kada sam išla u treći razred, morali smo pripremiti školsku predstavu po imenu “Štand s limunadom“. U predstavi se radilo, naravno, o štandu s limunadom. U glavnim ulogama bile su tri djevojčice koje su dugo vremena čekale da netko kupi limunadu. Iako vam ovo može zvučati kao avangardna produkcija Samuela Becketta, zapravo je bila riječ o jednoj od onih generičkih predstava napisanih za treće razrede, pri čemu svih 25 učenika u razredu dobiva barem jednu rečenicu. Osim, dakako, tri glavne glumice koje su čitavu predstavu na pozornici i cijelo vrijeme nešto govore.

Nije da se hvalim, ali bila sam jedna od najuspješnijih glumica u trećem razredu. Sestra i ja smo već režirale desetak predstava kod kuće u dnevnom boravku, a ja sam imala tako snažan glas da su me čuli u čitavoj prostoriji, pa i dalje. Stoga uopće nisam sumnjala da sam prvi izbor za jednu od glavnih uloga.

Neka si zabije svoju glupu predstavu...

No šoubiznis je okrutna branša pa nisam dobila ulogu jedne od triju djevojčica koje će stajati pokraj štanda s limunadom. Ja sam dobila ulogu gospođe Fields – jedinog odraslog lika u predstavi. Ovo je možda imalo smisla našoj učiteljici, budući da sam bila 25 centimetara viša od ostale djece u razredu, ali to je bila jedna od najmanjih uloga u predstavi. Moj lik, gospođa Fields, imala je samo dvije rečenice u predstavi.

Jesam li bila ljuta? Ne, bila sam slomljena. U svojoj sam tuzi učinila nešto toliko nesmotreno da još uvijek ne mogu vjerovati da sam to učinila – prišla sam učiteljici i rekla joj gdje si može zabiti svoju glupu predstavu. Zatim sam odustala od predstave i plakala idućih sedam sati bez prestanka.

Dječja tuga test je za roditelje

Ovdje na red dolazi moja majka. Ovakvi trenuci neizdržive tuge, pravi su test za roditelje. Moja majka nije bila svetica ni oličenje kreposti; bila je obična žena koje je, poput mnogih majki, davala sve od sebe za dobrobit djece, katkad se spoticala, a katkad uspijevala. No u ovom trenutku mog života, zaista je trijumfirala.

Počet ću s onime što nije učinila: Nije otišla u direktorov ured i zahtijevala da njezina kći dobije bolju ulogu, niti mi je čestitala na odustajanju od predstave riječima: “Bravo! Tko fućka učiteljicu!” Nikada nije rekla da nisam zaslužila ulogu, niti je dopustila da moj neuspjeh hrani njezine nesigurnosti, strepeći da je njezino dijete (a samim time i ona), gubitnica. I naravno, nikada joj nije palo napamet reći: “Trgni se, srećo, sranja se događaju. Sad će ti mama otvoriti pivo.“

Učinila je ovo; sastavila je nevjerojatan program od nekoliko koraka koji će mi pomoći da se oporavim. Prva na redu bila je samoća. Ja sam plakala, ona me tješila. No, kada je riječ o dječjoj tuzi, a i odrasloj, samoća je djelotvorna samo određeno vrijeme. Zato mi je majka naposljetku obrisala suze i upitala me: “Zar ne želiš sudjelovati u predstavi, dušo?“ Jesam, željela sam! Ali, htjela sam igrati ulogu jedne od tri prodavačice limunade. To ili ništa!

Ponekad su najmanje uloge najznačajnije

Mama se, naravno, složila sa mnom. No s obzirom na to da ne mogu glumiti prodavačicu limunade, neću li se osjećati izostavljeno ako ću biti jedino dijete koje ne sudjeluje u predstavi? Nisam o tome razmišljala. Nisam uopće razmišljala kako bih se osjećala gledajući svu ostalu djecu da uživaju u predstavi, samo ja ne.

“Ponekad su najmanje uloge najznačajnije“, rekla mi je mama. “Što kada bi dala sve od sebe da tvoja uloga gospođe Fields bude vrijedna pamćenja?“

Kada mi je majka izložila svoj mudar plan, gotovo sam mogla osjetiti kako mi se suze s obraza povlače nazad u oči. “Ali najprije se moraš ispričati učiteljici što si je nazvala kozom i ponizno tražiti nazad ulogu u predstavi“, dodala je. Posramljeno sam pristala. Idućeg sam se jutra, iako prilično nervozna, ispričala učiteljici. Ostala je iznenađena i bez ikakva problema me primila nazad. Kao da se uopće nije sjećala drame koju sam joj pripremila. (To me naučilo još jednu važnu životnu lekciju: Nitko zapravo ne obraća toliku pozornost na naše osobne probleme.)

Mama i ja na zadatku

Tijekom idućih mjesec dana, mama je davala sve od sebe da mi pomogne ulogu gospođe Fields učiniti nezaboravnom. Barem sam se ja tako osjećala. Sad kad se prisjećam tog razdoblja, svjesna sam da je imala i pametnijeg posla od moje predstave. Morala je, primjerice, voditi obiteljsku farmu, savjesno obavljati posao medicinske sestre, odgajati drugu kćer i njegovati brak. Ali ja ništa od toga nisam primijetila jer joj je nekako uspjelo da se tih četiri tjedna osjećam kao da ne postoji ništa važnije od dvije rečenice koje smo neprestano uvježbavale, kao da pripremam ulogu Ofelije u Shakespeareovoj predstavi.

Eksperimentirale samo s različitim naglascima, načinima hoda, stavovima. Najbolje od svega, u trgovini rabljenim stvarima, pronašle smo savršen kostim na ulogu gospođe Fields – kričavo ružičastu balsku haljinu s pripadajućim štiklama, torbicom i velikim šeširom. (To će biti prilično upečatljivo s obzirom na to da nijedno dijete u predstavi neće biti u kostimu.)

Dan D

Došao je taj dan, premijera predstave. Dvoranu su ispunili neraspoloženi roditelji koji su samo čekali da njihovo dijete izgovori svoju rečenicu. Kada sam se pojavila na pozornici, samopouzdana (i odjevena) poput transvestita, osjetila sam da se publika trgnula. Zasjenila sam sve učenike, ponosno prošetala do štanda s limunadom i dramatično rekla: “Mogu li dobiti zobeni keksić i čašu limunade?“ (Sve sam izrekla snažnim južnjačkim naglaskom kojeg se mama sjetila u zadnji čas.)

Publikom se orio smijeh. Još uvijek duboko zadubljena u ulogu, izrekla sam i drugu rečenicu: “Hvaalaaa vaaaam!“, trima iznenađenim zvijezdama predstave. Ali, čekajte. Publika se još uvijek smijala, još uvijek su oduševljeno gledali moju pojavu na pozornici. Tada mi je postalo jasno da žele još! Odlučila sam da ću još malo ostati u ulozi gospođe Fields. Umjesto da se maknem, došetala sam do sredine pozornice, ispustila zamišljeni novčić i improvizirano rekla: ”Zadrži ostatak, šećeru.“

Tada je, kao što možete pretpostaviti, predstava morala biti prekinuta zbog buke u publici.

Velika moralna pobjeda

Kasnije sam stajala na školskom hodniku i primala komplimente kao da me obasipaju buketima cvijeća. Ovo je bila velika pobjeda, a uz mamu pored sebe, znala sam da je to i njezina pobjeda. Moja je majka odrasla u siromaštvu i podcjenjivanju, uvijek igrajući manje uloge no što je zaslužila.

Budući da je u životu uspjela usprkos svima koji su joj govorili da nije dovoljno pametna za medicinsku školu ili dovoljno sofisticirana da bude supruga mornaričkog časnika, bilo joj je dobro poznato to zadovoljstvo kada nadmašite ljudska očekivanja. Objema nam je vrhunac bio kada je direktor škole prišao mojoj majci i stisnuo joj ruku rekavši: “Trebali biste odvesti svoje dijete u Hollywood.“

Vrhunac odličnog roditeljstva? Nije me odvela.

Carole Gilbert je bilo dosta hodanja po pozornicama. Umjesto toga, dopustila mi je da uživam u svojem uspjehu čitavih sat vremena, nakon čega me odvela kući da obavim svoje dužnosti. Najznačajniji dio tog dana je ionako prošao. Ali nije bila stvar u gromoglasnom pljesku publike, već u tome što je jedna majka svojoj kćeri uspjela usaditi ovih pet životnih lekcija:

1. Pokušaj najbolje iskoristiti svaku situaciju u kojoj se nađeš.

2. Ako ti se pruži prilika da govoriš, potrudi se da se tvoj glas čuje.

3. Zabavi se.

4. Potpuno usavrši svoju ulogu. I najvažnije od svega:

5. Ako ti život pruži limune, nemoj pristati samo na limunadu – napravi veličanstvenu scenu pokraj štanda s limunadom.

Izvor: Oprah.com

Pripremila Tena Ožegić

Preporučujemo

Ostali članci