Elizabeth Gilbert: Moj život 10 godina poslije 'Jedi, moli, voli'

Elizabeth GilbertPriča koju nisam napisala u knjizi, a jako je važna

To me podsjetilo na priču koju nisam iznijela na stranicama knjige Jedi, moli, voli, ali ću je sada ispričati.
U Italiji sam krenula vlakom iz Firence za Bolognu. Kratka je to vožnja, kraća od sata. U odjeljku sam sjedila s umornom mladom majkom i njezinim neobuzdanim dvogodišnjakom. Vidjela sam da je žena, koliko god voljela svoje dijete, potpuno iscrpljena od toga što sama putuje s njim.
Ali ja toga dana nisam bila umorna, a i dijete mi je bilo dražesno, stoga sam uskočila i nastojala joj pružiti priliku da na miru pročita knjigu. Tijekom vožnje vlakom bambino i ja igrali smo se. Pregledali smo svaki predmet u mojoj torbi, kao da iskapamo na arheološkom nalazištu. Dopustila sam mu da šara po mom dnevniku i da isproba moje sunčane naočale.
Gledali smo kroz prozor i pokazivali prstom na ono što smo vidjeli pa sam s njim uvježbavala talijanske imenice. (Kao dvogodišnjak koji je i sam bio početnik u talijanskom, bio mi je savršen partner za razgovor.) Bio je to lijep doživljaj.
Kad smo stigli u Bolognu, pomogla sam im da izađu iz vlaka. Žena je vukla svu svoju prtljagu, dječja kolica i svu dječju opremu. Iznijela sam dijete na peron dok se ona bavila stvarima. Onda smo se poljubile na oproštaju i njih su dvoje krenuli da uhvate idući vlak.
Promatrala sam ih kako odlaze – predana mlada majka, otprilike moje dobi, i njezin prekrasan, nemoguće živahan sin. Tada sam se okrenula i otišla u suprotnom smjeru – slobodna mlada žena, opterećena samo svojom naprtnjačom, koja će nekoliko dana provesti u Bologni ne radeći ništa, kušajući jela s tjesteninom i uvježbavajući talijanski. Sunce mi je toplo obasjavalo lice. Dan je bio prekrasan. Bila sam izvan sebe od sreće.
I u tom sam trenutku shvatila.
Nikad neću imati djecu. Mogla sam ih voljeti, mogla sam uživati u njima, mogla sam pomagati drugim ženama oko njihove djece, ali nikad neću imati vlastito dijete. I doslovno i u emocionalnom smislu krenula sam drugim smjerom. Krenula sam da u ovom svijetu postanem nešto drugo – još nisam znala što – ali ne majka.
Veličanstven trenutak.

Sada u to vjerujem

Ne znam zašto u originalnoj verziji Jedi, moli, voli nisam pisala o tom događaju. Sad mi se čini neizmjerno važnim. Zaboravila sam toliko detalja iz te godine putovanja, ali nikada nisam zaboravila taj trenutak spoznaje i oslobođenja koji sam doživjela na bolonjskom peronu.

O njemu možda nisam pisala zato što sam imala osjećaj da je previše opasno i subverzivno javno progovoriti o toj radosti i tom neizmjernom osjećaju olakšanja.
Možda nisam imala povjerenja u vlastito otkrivenje.
Možda nisam imala povjerenja u vlastitu sunčevu svjetlost.
Uistinu ne znam.
Mogu reći samo jedno: sada u to vjerujem.

knjigaNajčudnije pismo koje sam dobila

Tijekom proteklih deset godina primila sam mnoštvo pisama o Jedi, moli, voli. Ljudi mi ponekad šalju darove, a katkad nešto traže od mene. Mole me da pročitam njihove rukopise, ili da umjesto njih napišem priče koje će objaviti pod svojim imenom. Katkad mi šalju bolno osobna pitanja za koja nisam kvalificirana, iako dajem sve od sebe kako bih im pomogla.

No, najčudnije pismo stiglo je od žene koja ga je započela ovako: „Slušaj, gaduro!” Takav mi je neuobičajen pozdrav vjerojatno trebao biti upozorenje da ne čitam dalje. Ali nastavila sam. Pisala je: „Zar misliš da ja ne mrzim svoj brak, gaduro? Zar misliš da nisam nesretna, gaduro? Zar misliš da se ne kajem zbog svojih odluka u životu? Zar misliš da se ne bih željela razvesti i otputovati u svijet da se pronađem? Ali, to neću učiniti, gaduro! Ja se ne predajem, gaduro! Jer to i jest smisao braka, gaduro! To znači poštovati zavjet, gaduro!”
Kako uopće možete odgovoriti na takvo što?
Možda ovako: „Pa, ovaj, čestitam, valjda?”
No to me pismo navelo na razmišljanje.

Ponajprije, ne slažem se da to i jest smisao braka, gaduro! Mislim da u braku ne biste trebali beskonačno patiti, samo kako biste dokazali da možete poštovati zavjet. Mislim da brak ne bi trebao biti nadmetanje u izdržljivosti. Brak jest ugovor, ali u najvećem dijelu modernog svijeta riječ je o dobrovoljnom ugovoru. Nerijetko zaboravljamo tu činjenicu. U današnje se vrijeme vjenčavamo zbog ljubavi i druženja, inače nam brak i nije potreban. A ako se ljubav izgubila ili je druženje postalo otrovno, možemo slobodno otići. Možemo promijeniti svoj život. Možemo otići i biti sami, ili možemo otići i pokušati pronaći zdraviji odnos. Možemo prihvatiti nove ugovore i nove zavjete.

Brak ne mora predstavljati samo patnju, kao što sam i sama naučila u proteklih deset godina. Felipe i ja u braku smo naučili da brak može biti nešto više od tvrdoglave ustrajnosti u držanju riječi; može biti užitak, utjeha, kompas, utočište. Tada nisam znala da je u braku moguće osjetiti sreću, ali sad to znam. Kao što me moj dragi prijatelj Giovanni naučio: L’ ho provato nella mia pelle, to sam iskusila na vlastitoj koži.

Gospođa "Slušaj, gaduro"

Izgleda da gospođa „Slušaj, gaduro” misli kako sam joj ja zapovjedila da razvrgne svoj nesretni brak. Dok tako žestoko preda mnom brani svoj život, kao da smatra da sam njoj osobno postavila izazov, a možda je čak i napala. To nikada nikome ne bih učinila. Bilo mi je dovoljno teško i samoj donijeti takvu odluku.

Jedi, moli, voli nikad nisam predstavljala kao recept za tuđe živote. Nitko se ne mora razvesti i preseliti u Indiju samo zato što sam ja to učinila; to je bio moj put, ali zato ne mora biti i vaš. Sjajna Cheryl Strayed to ovako kaže: „Moja istina nije osuda vaše.”

Ipak ja kažem ovo: „Nemojte učiniti ono što sam ja učinila; postavite si pitanja koja sam si ja postavila.”

Drugim riječima, ne morate pojesti sve pizze u Italiji kako biste pronašli sebe, osim ako to uistinu želite, dakako! No, možda se morate zapitati što ste spremni riskirati i promijeniti kako biste u vlastitom životu otkrili osjećaj slobode, radosti i ponovnog buđenja.

Važna pitanja

Moje je putovanje započelo s nizom pitanja. Tako započinju sva putovanja. Oblik moga putovanja bio je odraz mojih osobnih odgovora na ta pitanja. Oblik vašeg putovanja razlikovat će se od moga, ali naša će pitanja u osnovi biti ista. Usput rečeno, nisu to jednostavna pitanja, nego samo najveća i najstarija pitanja svakog ljudskog života:
Tko sam ja?
Kome pripada moj život?
Kakav je moj odnos prema božanstvu? Što sam došla ovamo učiniti?
Imam li pravo promijeniti vlastiti put?
S kim želim putovati – ako to uopće želim?
Imam li pravo na zadovoljstvo i spokojstvo?
Ako imam, što bi mi donijelo zadovoljstvo i spokojstvo?

Istina je da tijekom najvećeg dijela svjetske povijesti ženama nije bilo dopušteno postavljati takva važna pitanja, ali danas ih naposljetku možemo postaviti. Možda je zato Jedi, moli, voli ostavila tako dubok dojam. Možda sam zato jednog poslijepodneva u televizijskom studiju doživjela uznemirujući susret s bijesnim mladićem koji mi je rekao: „Vi kvarite sve žene! Navodite ih da nas napuste! Moje sestre, moje djevojke – sve one odlaze!”

Samo sam mu se osmjehnula i uzmaknula, podigavši ruke kao da se u šali predajem, ali moram priznati da sam osjetila drhtaj zadovoljstva vidjevši koliko se oko toga uzrujava, vidjevši njegovu paniku zbog mogućnosti da bi mnoštvo žena moglo otići.
A kamo su te žene zapravo odlazile?
Ne znam, ali pretpostavljam da su odlazile onamo kamo su željele otići.
A to je radikalno. Radikalno i novo.

Najdraža poruka

Ljudi katkad ismijavaju ovu knjigu. Ponekad je i ja ismijavam. Koliko god je knjiga iskrena, autorica je strašno gorljiva i povremeno pretenciozna.
Ali zaboravimo na trenutak tko je napisao Jedi, moli, voli i prisjetimo se tko ju je pročitao – milijuni i milijuni žena širom svijeta, kojima je ta knjiga predstavljala prag preko kojeg su prešle u obuhvatniji osjećaj vlastite vrijednosti, vlastitih mogućnosti i vlastitih sudbina. Ta im je priča poslužila kao dopuštenje da sebi postave vlastita pitanja, nerijetko i prvi put u životu.
A to se ne može ismijavati, jer to je važno.
Najljepše pismo koje sam ikada primila o Jedi, moli, voli uopće nije bilo pismo, nego malena poruka na Twitteru. Ta žena u svojoj objavi nije čak iskoristila ni svih 140 znakova, jer joj nije trebalo svih 140 znakova.
Jednostavno je napisala ovo:
„Želim vam reći da vi predstavljate 85,5 posto razloga zbog kojih sam nakon 27 godina napustila muža zlostavljača i započela vlastito putovanje.”
Ljudi, o tome je riječ.
Na to mogu reći tek ovo: Samo naprijed.
Samo naprijed i hvala vam.

Elizabeth Gilbert

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci