Čitajte emocije, upoznajte svoje dijete

Odrasli uglavnom pokušavaju kontrolirati osjećaje i njima ovladati. Zato su roditeljima dječji osjećaji uvijek problematični. U pokušaju da poštedimo i zaštitimo djecu od povređivanja, na njihove osjećaje često reagiramo tako da ih banaliziramo. Agresivnu djecu kažnjavamo, tužnoj skrećemo pažnju, uplašenu štitimo, ne dopuštajući im da jasno izražavaju osjećaje...

Emocije odraslih i emocije djece

Kad dijete, primjerice, u igri padne i plače, većina roditelja kaže: “Nije to ništa, proći će”. Međutim, ne plače dijete zato što misli da nešto neće proći, nego zato što ga u tom trenutku ili nešto boli ili traži vašu pažnju. U oba slučaja, to jest NEŠTO a negiranjem njegovih osjećaja samo pridonosite dodatnom povređivanju. No pokažete li razumijevanje i kažete: “Znam koliko udarac može biti bolan, i meni je teško kada se udarim… “ omogućili ste mu da iskaže ono što osjeća, pokazali mu da ga prihvaćate s cijelim paketom vrlina, mana, emocija, stavova… U procesu sazrijevanja i stjecanja iskustava dijete tek uči reagirati na način odraslih, kada će znati ponešto i prešutjeti ili barem djelomice kontrolirati. Ali sve dok taj proces ne završi, emocije odraslih i emocije djece bitno se razlikuju. Za razliku od emocija odraslih osoba, dječje emocije su:    

Spontane (dijete svoje emocije izražava, a odrasli ih mogu potisnuti)

Kratkotrajne
(u ranom predškolskom dobu mogu trajati samo nekoliko minuta)

Snažne
(dijete ne gradira emocije u odnosu na situaciju i ne pokušava ih obuzdati)

Nestabilne
(dijete može lako i veoma brzo prijeći iz jedne emocije u drugu, katkad i suprotnu. To ne znači da su njegove emocije površne, već samo da ih ono burno doživljava)

Najčešće emocije od druge do šeste godine

Već desetljećima znanstvenici se bave pitanjima u kojem se trenutku javljaju prve emocije, koje su prirođene a koje stečene, koje se javljaju u kojem uzrastu, kako kulturno okruženje utječe na njih. Istraživanja sa 6-mjesečnom djecom potvrđuju da ona uviđaju razlike između sretnog, iznenađenog, uplašenog i tužnog lica. U razdoblju od druge do šeste godine najčešće emocije kod djece su:

Bijes
. Traje kratko, ali se manifestira veoma burno: vrištanje, plakanje, udaranje…

Strah
. Kako djeca odrastaju, mijenjaju se predmeti, osobe i situacije koje izazivaju strah. Pojedini strahovi brzo nestaju (na primjer, strah od napuštanja, da će mama negdje otići i da se neće vratiti, nestaje iskustvom da se mama uvijek vraća), poneki nestaju jer je broj informacija s uzrastom sve veći, a najduže opstaju oni koji se mogu “ispuniti” maštom (strah od mraka).

Ljubav
. U ranom uzrastu ljubav je najizraženija prema majci te prema drugim osobama koje zadovoljavaju osobne potrebe. Postupno se razvija ljubav u socijalnim odnosima, prema vršnjacima, i to onima koji ga čine sretnim i zadovoljnim.

Ljubomora
. Za razliku od ljubavi, ljubomora se javlja kao oblik ljutnje. Kod djeteta, tu emociju izazivaju mlađa braća i sestre a ponekad i roditelji, ili u toku prve socijalizacije to čine prijatelji iz vrtića ili škole. Ljubomora se pokazuje na različite načine a djeca na nju reagiraju ili otvoreno (fizičkim i verbalnim napadima) ili prikriveno (potiskuju nesnošljivost).

Radost
. Od djece najčešće očekujemo da budu vesela i bez povoda, sama od sebe. Zaista, ova se emocija diferencira već od trećeg mjeseca a izazivaju je draga, poznata lica, ispunjene želje, igra, pokloni.

Podrazumijeva se da postoje i brojne emocije koje kod djece nisu tako očigledne a veoma su važne. Na primjer, već oko četvrte godine dijete ima osjećaj ponosa. Upravo zato teško doživljava poniženje, verbalno povređivanje, nezasluženu kritiku. Njegova reakcija u tom razdoblju je plač i inat. Kako dijete dok odrasta uči kontrolirati emocije? Gledajući roditelje kao primjere i prikupljajući sve veći broj emocionalnih iskustava.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci