Brankica Stanić: Šteta je život živjeti na pola

Coehlova izreka ‘Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli Svemir se uroti da ti pomogne da to ostvariš’ u slučaju 34-godišnje Brankice Stanić, blogerice i spisateljice, mogla bi se malo preformulirati. Usprkos dugogodišnjem zanemarivanju i potiskivanju svoje želje za pisanjem, vodeći se praktičnim, logičnim i sigurnim izborima, u njezin se život upleo Svemir vrativši je njezinoj prvoj ljubavi – pisanju. I mi smo mu zahvalni jer s veseljem iščekujemo njezin treći roman, dok na blogu ‘Brankica Stanić - Inspiracijska proza’ pronalazimo pozitivne riječi utjehe i nadahnuća

Pisanje je nešto što me čini sretnom, nešto što mi dolazi prirodno i spontano, što smatram dijelom sebe. Volim se igrati riječima, slagati ih poput puzzli, tražiti one koje si pašu da bi na kraju dobile smisao. Volim taj osjećaj slobode koji imam dok kreiram sadržaj, osjećaj da stvaram nešto što je samo moje, autentično. Ipak, od te spoznaje do trenutka kad sam zaista sjela za stol i počela ozbiljno pisati prošlo je puno godina - priznaje Brankica Stanić.

‘Ne’ pisanju

Tijekom godina bez olovke u ruci, Brankica je mijenjala poslove, udala se, postala majka i sa svojom malom obitelji odselila iz Šibenika u Irsku. Nezaposlena, provodeći dane sama s djetetom od godinu i pol dana u nepoznatom gradu, dok je suprug radio, imala je više nego dovoljno vremena da promisli o svojoj budućnosti. Na nagovor prijateljice pokrenula je blog Dublin efekt u kojem je pisala o svom iskustvu života u stranoj zemlji. Blog je bio popularan, ali joj je s vremenom postao opterećenje jer ju je ograničavao u pisanju. „Postojala je samo jedna tema o kojoj sam mogla pisati i o kojoj, u jednom trenutku, jednostavno nisam imala što više reći. Odustala sam i zaposlila se u jednoj trgovini i na godinu dana opet svom pisanju rekla ‘ne’.“

Radeći u trgovini, Brankica se trudila dovesti u ravnotežu obiteljski i poslovni život, ali nije mogla pronaći smisao u tome da je nema po cijele dane doma, da svoje dijete vidi nakratko ujutro dok ga vodi u vrtić i navečer kad ga sprema u krevet. Zahtjev za pola radnog vremena nije joj bio odobren i tada je shvatila svoje prioritete. „Nisu to bila nikakva napredovanja, ni postizanje statusa u društvu“, ističe Brankica, „već moja obitelj. Za jednog tipičnog predstavnika horoskopskog Jarca, oduvijek ambicioznog i željnog uspjeha, ovo je bio svojevrstan šok - majčinstvo me promijenilo.“

Kako je pokrenula blog

Kako si je mogla priuštiti pristojan život, a da neko vrijeme ne radi, Brankica je, uz suprugovu podršku, dala otkaz. Posvetila se odgoju danas četverogodišnjeg sina i pokrenula blog Brankica Stanić - Inspiracijska proza, s namjerom da piše o svim onim životnim temama i problemima koje more sve nas, bez obzira odakle smo, čime se bavimo i kakav status imamo. Niša njezinog bloga se, kaže, nametnula sama od sebe. Savjetovali su joj da piše o onome u čemu je dobra, o onome što zaista voli, i ona je to poslušala izlijevajući svoje raštrkane misli, gledajući ih kako se slažu u smislenu prozu.

Još dok je bila vrlo mlada, prisjeća se, stekla je titulu dežurnog psihologa za rodbinu i prijatelje. „Toj svojoj sposobnosti prije nisam pretjerano poklanjala pažnju, što je možda šteta, jer da jesam, moje bi školovanje, možda otišlo u drugom smjeru. Ali jedna sam od onih koja vjeruje da se baš ništa ne događa slučajno pa, shodno tome, i moja lutanja različitim profesijama koja su bila miljama daleko od onoga što mi danas ispunjava dane.“

brankica stanić

Potisnute emocije

„Danas, kad je iza mene godina dana bloganja i preko stotinu tekstova koji služe podizanju duha - kako na mom blogu, tako i na Aportalu, platformi za mlade, neafirmirane pisce i autore - znam da nije toliko bitno svoj talent, kakav god on bio, ukalupiti, nalijepiti mu etiketu i držati se nekog logičnog puta. Bitno ga je realizirati, na ovaj ili onaj način. Moja je želja, a kako se ispostavilo i talent, oduvijek bila nadahnuti ljude, inspirirati ih, pružiti im nadu, razumijevanje.

Iz nekog sam razloga dugo bila uvjerena da to ne mogu postići pisanjem, možda sam mu upravo zbog toga tako dugo odolijevala. No, danas kada dobijem poruku od nekoga koga je moje pisanje dirnulo, potaknulo na razmišljanje i djelovanje, shvaćam koliko sam bila u zabludi i koliko sam bespotrebno odgađala ono u što sam bila zaljubljena još od srednjoškolskih dana. S druge strane, možda mi je upravo sve to trebalo da me napravi onakvim piscem kakav sam danas. Jer, tek kad nešto osjetiš i proživiš, o tome možeš pisati na način koji, zaista dopire do drugih ljudi.“

Ne baš sretno odrastanje

Ono što Brankica pokušava reći jest da je život nije mazio. Odrasla je osamljena u svom unutarnjem svijetu, uvjerena da je život jedno vrlo neprijateljsko mjesto u kojemu može preživjeti jedino ako razvije debelu kožu, šuti, trpi i ne vjeruje nikome. „Moja je majka otišla od nasilnog supruga još dok sam bila u njenom trbuhu.

Rođena sam u Derventi, malenom gradiću u Bosni, gdje sam živjela do svoje pete godine, kad se majka ponovo udala te smo živote nastavili u Šibeniku. Naša je sreća bila kratkog vijeka jer je moj očuh smrtno stradao u prometnoj nesreći ostavljajući za sobom, uz nas, i desetomjesečnog sina. Selili smo se često, zbog čega nisam imala priliku razviti dublja prijateljstva.

Naučila sam kako sama sebi biti najveći oslonac, vrlo rano sam postala samostalna, organizirana, jaka, potiskujući negdje duboko u sebi sve svoje negativne emocije. Dobar dio mojih dvadesetih otišao je na popravljanje štete koju su mi nanijeli kako drugi, tako i ja sama sebi, jer je bilo vrlo teško prihvatiti koncept života u kojem sam ja sama, bez obzira na sve, odgovorna za svoj život, koncept koji poručuje da nas loša iskustva ne čine bespomoćnom žrtvom i da smo mi ti koji uvijek imamo izbor. Odlučila sam ustati, otresti svoja krvava koljena i prkosno nastaviti dalje. Na kraju krajeva, život je samo jedan, prevelika je šteta provesti ga onako na pola, svjestan da si mogao bolje samo da je bilo zrno više hrabrosti i volje za radom na sebi.“

Riječi su samo potekle

Prvi roman Druga strana medalje izdala je u vlastitoj nakladi sa samo 16 godina. Kao mladi autor u Šibeniku je bila velika atrakcija, međutim, pala je pod utjecaj okoline koja joj je govorila da je sve to divno, ali neka joj pisanje radije bude hobi, da se uhvati knjige, završi štogod isplativo i nađe pravi posao. Sklona logičnom razmišljanju, složila se s okolinom i pisanje je potpuno palo u zaborav. Sve do preseljenja u Irsku.

Skupivši hrabrost i slušajući svoje instinkte, Brankica je u Irskoj svom talentu napokon dopustila da se razvija. Usporedo s pisanjem bloga, počela je pisati svoj drugi roman, Putevima svitanja. 

„Vjerujem da nas nijedna težnja našeg srca neće ostaviti na miru sve dok joj ne pružimo šansu. Dopustimo joj da se istrči poput djeteta i zadovoljno odahne“, kaže Brankica poetično.

Počevši pisati, riječi su iz nje tekle i tekle, pretočivši se u inspirativne blogove i u novi roman koji je napisala u samo šest mjeseci. „Nastao je u periodu u kojem su ideje nicale kao gljive poslije kiše, a ja ih ushićeno lovila, istovremeno zatečena i nikad svjesnija onog osjećaja da je sve baš onako kako treba biti.“ Kako je i sama prošla kroz velike promjene prilikom preseljenja u Irsku, glavna tema njezina romana upravo su promjene - nezadovoljstvo koje čovjeka uporno bocka u dubini duše, a on ga ignorira, sve dok ne naraste toliko da je prisiljen pozabaviti se njime.

Svemir ima plan

Promocija knjige Putevima svitanja usmjerila ju je put Hrvatske, pa je ove jeseni bila u Biogradu na moru i Šibeniku. Nakon toga se vratila u Irsku, svom jednostavnom i mirnom životu koji se vrti oko obitelji te ranojutarnjih i kasnovečernjih rituala pisanja.

Nastavlja s radom na sljedećem romanu, s pisanjem novih tekstova za blog i prevođenjem romana Putevima svitanja na engleski jezik.

„Trudim se ne planirati odveć detaljno, već puštam stvari da se odvijaju svojim prirodnim ritmom. Prihvatila sam da ne moram uvijek znati sve i da to, u krajnjoj liniji, nije ni dobro. Svemir zna, on se uvijek pobrine da sve dobijemo onako i onda kad treba, kad smo spremni, ni sekundu prije ili kasnije“, zaključuje Brankica.

Magda Dežđek

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci