Andreja Ana Lopac: Unutarnjom snagom možemo sve!

Teška djetinjstva često prerastaju u teške životne priče, no ne uvijek. Nekad su ona motivacija da odskočimo daleko i narastemo visoko, baš kao što je to slučaj s Andrejom Anom Lopac. Danas uvažena i visokoeducirana stručnjakinja za energetiku, život je započela ostavljena u rodilištu. Znajući iz prve ruke što je domskoj djeci potrebno, iz svega glasa nas poziva da razvijamo udomiteljstvo kako bi svako dijete imalo topli dom i bilo voljeno. A upravo su to, kaže, glavni sastojci za liječenje dječjih rana

Ostavljena u rodilištu, udom­ljena, potpuno sama od svoje 16. godine života, Andreja Ana Lopac danas je 51-godišnja stručnjakinja u energetskim projektima, jedan od glavnih operativaca u projektu budućeg LNG terminala na Krku. Majka je odraslog sina, ali i velika prijateljica i podrška mnogobrojnoj djeci smještenoj u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Govori djeci da unutarnjom snagom mogu sve

UNICEF-ova je promotorica udomljivanja koja neumorno obilazi dječje domove i djeci, pogotovo nesigurnim tinejdžerima, priča o sebi i potiče ih da ne odustaju i ne posustaju. Jako dobro zna, priča im, kako je biti odbačen od vlastite majke, što stvara golem osjećaj manje vrijednosti, no svojim primjerom i uspjehom u životu istovremeno im dokazuje da unutarnjom snagom mogu baš sve.

Andreja domsku djecu vodi na izlete u prirodu, šeta s njima, izvodi ih u kino i kazalište, posvećuje im svoje slobodno vrijeme kako bi osjetili da su nekome važni. Sve nas odrasle poziva da učinimo isto i, ako smo u mogućnosti, pružimo im udomiteljski dom jer to smatra daleko boljim rješenjem za dijete od smještaja u dom, instituciju.

Djetetu, kaže Andreja, ne trebaju nužno biološki roditelji, već netko tko će biti upućen samo na njega. I godina dana provedena u udomiteljskoj obitelji djetetu može značiti jako puno, smatra ona.

msžKao djevojčica... msžI s Nanom koja je zaliječila njezine emocionalne rane i omogućila joj da vjeruje u životMoja Nana

„Ostavljeno sam dijete i život mi nije počeo bajno, no imala sam sreću što sam u prvim godinama života odrastala izvan domskog sustava. Odgajala me Nana, tvrdoglava i ponosna Ličanka; odgajali su me susjedi svojom dobrotom; klinci zagrebačke Sigečice, siromašnog kvarta u kojem sam odrastala.

Te prve godine djetinjstva živjela sam u balonu ljubavi moje Nane koja mi je dala cijelu sebe. U mene je zasadila sjeme sigurnosti i voljenja. Bez tih i takvih prvih godina njezine ljubavi, narednih nekoliko paklenih godina života s mamom, uz svakodnevne batine i ponižavanja, devastirale bi me nepovratno“, počinje svoju priču Andreja.

Nana ju je iz rodilišta, u kojem ju je majka ostavila, uzela na zamolbu Andrejine bake koja se o njoj nije mogla brinuti. Kad je imala devet godina, Andreju je k sebi prvi put uzela majka, no bile su to godine pune batina i omalovažavanja te se ona ponovo vratila svojoj Nani.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci