Alice Hoffman: Tajna utjeha u teškim trenutcima

Priznata američka spisateljica Alice Hoffman autorica je brojnih romana za odrasle i djecu. Jedna od njezinih najpoznatijih knjiga je Magija (Practical magic) po kojoj je 1998. godine snimljen istoimeni film sa Sandrom Bullock, Nicole Kidman i Goranom Višnjićem u glavnim ulogama. Donosimo vam njezinu priču o pronalasku izlaza iz bolnih situacija...

Na popularnoj internetskoj stranici Oprah.com, Alice je otkrila svoju strategiju nošenja s teškim situacijama te otvorila srce o djetinjstvu i problemima koji su je mučili tijekom odrastanja. Upravo ju je taktika bijega od stvarnosti oblikovala u osobu kakva je danas i dovela je u svijet književnosti. Pročitajte kako se odvijao njezin put.

Utjeha u knjigama

Počela sam pisati kada mi je bilo osam godina, moji su se roditelji razveli i to je bilo najteže razdoblje u mom mladom životu. Kada se otac odselio, ostavio je za sobom kutiju punu knjiga kojima sam se okrenula trežeći utjehu. Te godine uvijek sam uza se nosila neku knjigu. Čitala sam na ulici i dugo u noć u krevetu, iako sam već trebala spavati. Sada kada se prisjetim tog vremena, postajem svjesna da su mi knjige bile jedina veza s ocem. Uvijek sam voljela čitati, no te sam godine počela ispunjavati bilježnicu svojim rečenicama. To sam radila potajno, nikada nikome ne pokazujući svoje radove. Oni su sadržavali moju tugu, a s vremenom su postali moj intiman način zacjeljivanja rana.

Stare bilježnice na dnu ormara

Godinama poslije, dok sam čistila majčinu kuću, pronašla sam svoje stare bilježnice na dnu ormara gdje su bile skrivene više od 30 godina. Tek tada sam shvatila da sam promijenila imena likova i okolnosti, ali sam ostala dosljedna svojim osjećajima. Pretvorila sam svoj život u fikciju i na taj način uspijevala pobjeći od obiteljske situacije, dok sam se istovremeno suočavala sa emocijama koje su mi bile previše bolne za svakodnevicu. Mogla sam izraziti svoje strahove i tugu na način na koji inače nisam mogla. Čitajući te bilježnice preplavile su me emocije koje sam duboko u sebi zaključala. Junakinja koju sam izmislila u glavi imala je drugo ime i živjela je u drugom gradu, ali se osjećala baš poput mene: uplašeno i izgubljeno.

Pisanje kao oblik terapije 

Slomljena srca, duše i tijela mogu početi zacijeljivati tek kada se suočimo sa svojim osjećajima. Otkako sam započela pisati u tu staru plavu bilježnicu, pisanje je nastavilo biti moj oblik terapije. To je bio način na koji sam bolje razumjela samu sebe. U eseju Joan Didion “Why I write“, autorica navodi: “Pišem kako bih shvatila o čemu razmišljam, u što gledam, i tada vidim što sve to znači. Što želim i čega se bojim.“

Tko sam ja?

Na podsvjesnoj razini znamo odgovore na sva komplicirana pitanja, čak i kada u svakodnevnom životu nemamo pojma što i kako: Tko sam ja? Što ja želim od svijeta? Što ja imam za pružiti svijetu? Kako ću preživjeti? Što više pišem, to bolje razumijem da je preživljavanje tema koja me najviše zanima. Pisanje mi pomaže da shvatim kako je uopće moguće izdržati i naučiti živjeti s traumom.

Borba s bolešću 

Ovoga sam najviše postala svjesna dok sam se liječila od raka dojke taj je proces trajao godinu dana a uključivao je operaciju, zračenje i mjesece kemoterapije. Svakog dana dok sam išla na zračenje ili kemoterapiju, bježala sam od stvarnosti pišući rijeke riječi. Stvarala sam likove dok sam sjedila u čekaonici. Zamišljala sam mali gradić u koji sam bježala svaki put kada je stvaran svijet postao previše strašan i sirov. Pisanje je za mene bio oblik meditacije. Mogla sam zaći u svoju dubinu i vratiti se u stvarnost obnovljena.

Pronalazak vlastitog glasa 

Ima dana kada mi je o određenim temama prebolno razgovarati čak i s najbližim prijateljima. No, kada se ti osjećaji prenesu na papir, započinje proces oporavka. Zadržavanje emocija unutar sebe jako je stresno; zapisivanje osjećaja nije samo otpuštanje, već i način da se osjećate živo. Ranija istraživanja dobrobiti pisanja pokazala su da žene koje boluju od raka dojke i pišu u o svojim iskustvima imaju manje vidljivih simptoma i rjeđe odlaze liječniku od žena koje to ne prakticiraju. Kreativnost je način borbe sa strahom i daje nam osjećaj kontrole. Možemo napisati vlastiti završetak, mijenjati radnju i otkriti tko smo u svojoj suštini. Čak i kada je vaš život izvan kontrole, vaš unutarnji svijet može biti bogat i ispunjen. Slobodno pisanje bez straha od osuda, protuotrov je za stres i tugu. Vraća vam nešto što ste možda izgubili: vlastiti glas.

Roman je poput sna... 

“Ispunite papir udisajima svog srca“, napisao je veliki pjesnik William Wordsworth. Kada to učinite, jačate srce. Mjesecima nakon što je moj otac otišao, jedva sam progovarala, ali nisam nestala. Suočavanje s ranama može biti teško, pa čak i nemoguće, ali zapisivanje onoga što ste proživjeli – stvaranjem fikcije ili pisanjem pravih sjećanja – može vas podsjetiti tko ste. ”Roman je poput sna u kojem su svi likovi - vi. Svi su dio vas samih“, napisala je Janet Fitch. Ti dijelovi svi pristaju; svi su dio slagalice vas samih.

Kako pronaći značenje i smisao života? Za početak, možemo početi pisati.

Tena Ožegić

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci