Žudnje stvarnih žena: Zašto glumimo da želimo ono što ne želimo?

Što pokreće našu žudnju? Što je ono što nam brani da je istaknemo i živimo? Kako traume oblikuju našu seksualnost? Svojom knjigom 'Tri žene' autorica Lisa Taddeo svijetu je predstavila žudnje stvarnih žena i nesigurnosti koje dolaze iz straha da nas okolina ne odbaci zbog onoga što zaista jesmo i što zaista trebamo. Za Sensu, Lisa Taddeo govori o svojem stvaranju i iscjeljenju koje je ova knjiga donijela mnogima – pa i njoj

Usamljene u neispunjenoj želji

'Glumimo da želimo ono što ne želimo kako nitko ne bi vidio da ne dobivamo ono što nam je potrebno', piše autorica Lisa Taddeo u svojoj knjizi Tri žene, posveti ženskoj žudnji, potrebama, nesigurnostima i šutnji koja ih vjerno prati i rijetko se manifestira u izrečeno, opipljivo, u jasno i neupitno.

Što iz straha od osude, što zbog nametnutih okvira koji su ih pratili od djetinjstva, što zbog seksualnih trauma koje su usmjerile tijek njihovih života, tri žene iz naslova – svaka na svoj način – bore se sa svojim unutarnjim svijetom i žude da ga razotkriju, da netko 'pomiluje' njihove rane i nesigurnosti, da pronađu plodno tlo na koju njihova istina može pasti. No, u toj želji najčešće ostaju usamljene, ponekad i prezrene, gotovo uvijek neshvaćene.

Lisa taddeoAutorica Lisa TaddeoTri žene stvarne su osobe koje je autorica intervjuirala tijekom godina, a svojom su iskrenošću otvorile priliku drugim ženama (ali i muškarcima) da, čitajući njihove zapise o ljubavi i seksualnosti, prepoznaju obrasce ponašanja svojstvene mnogim ženama kojima su traume ucrtale put prema vezama i muškarcima koje biraju – zatomljivanje, otupjelost, zanemarivanje vlastitih želja, podčinjavanje...

Tri žene

Jedna od žena koje Taddeo predstavlja je Lina, domaćica i majka dvoje djece čiji je brak nakon deset godina ostao bez strasti. Lina je gladna ljubavi, svakodnevno se bori s napadajima panike, a nakon ponovnog povezivanja s nekadašnjom ljubavi putem društvenih mreža ulazi u izvanbračnu vezu koja je ubrzo potpuno zaokuplja. Tu je i Maggie, sedamnaestogodišnja srednjoškolka koja je navodno u tajnom fizičkom odnosu sa svojim oženjenim učiteljem engleskog, što vodi do kaznenog postupka u kojem razvoj situacije dodatno pogorša krhko djevojčino stanje. Treća žena je Sloane, lijepa, uspješna i profinjena vlasnica restorana. U naizgled sretnom je braku s muškarcem koji uživa gledati je u seksualnom odnosu s drugim muškarcima i ženama.

Iza svake od priča skriva se djelić svake od nas, stoga nije čudno što je ova knjiga postala svojevrstan udžbenik o svemu onom bitnom ispod površine što nikada ne ugleda svjetlo dana. Kroz priče triju žena potvrđuje duboku žensku priču o nerazumijevanju okoline, ali i nerazumijevanju vlastitih želja i potreba te načina kako ih kanalizirati da nas ne povrijede ili još više zatvore.

Autorica Lisa Taddeo kroz iskustva svojih sugovornica prošla je i svoj put „zatvaranja“ određenih poglavlja života. Na veliko zadovoljstvo čitatelja, knjiga Tri žene osvojila je i kritiku te zasjela na top-liste najboljih knjiga u 2019. godini. O svojem putu prema svjetskom bestseleru koji čitateljice osjećaju „svojim“ Lisa Teddeo govori u intervjuu za Sensu.

Vaša knjiga donosi priče o najdubljim ženskim željama, ali i strahovima. Jesu li vas iznenadili odgovori žena? Koliko su vam se činili poznatima?

Iznenadilo me je koliko su njihove priče bile slične. Tu ne mislim na određene priče i događaje, atmosferu ili ljude, nego na samu srž njihovih priča. Sve žene s kojima sam razgovarala imale su jednu jednostavnu želju – biti viđene i voljene onakve kakve one zaista jesu. Te žene ne žele biti zaboravljene, ali o ovim doživljajima i emocijama treba pravovremeno i javno govoriti. To su te male, a bitne stvari. One ne traže mnogo, ali je nevjerojatno koliko njih ni to malo ne dobiju.

Kada su vas pitali o #MeToo pokretu, u jednom ste intervjuu rekli: „Često kada govorimo što ne želimo, zapravo ne ističemo što želimo.“ Koliko je ženi teško izraziti želje i potrebe? Zašto je situacija takva i danas?

Razlog je što su ženama stoljećima govorili da ono što one žele ili nije bitno ili je skandalozno. U posljednje vrijeme primjećujem da se žene često boje upravo drugih žena. Bojimo se željeti nešto pogrešno jer je stvorena klima da bismo svi trebali željeti isto. Oslobađanje je poželjno, ali sve što izlazi iz općih okvira i dalje se dočekuje s agresivnim tonom i u maniri zlostavljanja. Mislim da za stvarnu promjenu treba još vremena.  

U knjizi se bavite temama kao što su silovanje, seks s maloljetnicama, incest i otvoreni brak, ali i pozicijom žene u takvim situacijama. Kako ste se osjećali za vrijeme intervjuiranja? Koji je bio vaš cilj u otkrivanju „ženske priče“ iza toga?

Nisam imala neki točno definiran cilj, ali recimo da sam željela ispričati priče triju žena s čijim se sudbinama mnogi čitatelji mogu poistovjetiti. Važno je naglasiti da, bez obzira na etničku pripadnost, seksualnu orijentaciju ili nešto drugo, svi duboko u sebi želimo biti viđeni i voljeni zbog onoga kakvi jesmo. To je nešto što nas sve spaja.

žena

Najcitiranija rečenica iz vaše knjige je: „Žene kontroliraju svoje nagone sve do točke kada se odvoje od njih. Glumimo da želimo stvari koje zapravo ne želimo samo kako drugi ne bi vidjeli da ne dobivamo ono što zaista trebamo.“ Može li se to promijeniti? Kako vi gledate na taj problem? Jeste li se i sami ikada našli u toj situaciji?

Mislim da će se to promijeniti tek onda kada mi kao žene priznamo i dopustimo sebi, ali i drugima, da se svi nalazimo na različitim mjestima našeg putovanja. Ne možemo i ne smijemo okrenuti leđa onim ženama za koje smatramo da su ostale „zatočene u prošlosti“.

Često se nakon čitanja vaše knjige ne postavlja pitanje „Jeste li pronašli sebe u jednoj od tih triju žena?“ nego „S kojom se možete poistovjetiti?“. Koja je vama najsličnija?

Osobno se pronalazim u pričama svih triju žena, ali možda najviše u Lininoj. Ona reflektira samu srž ljudske želje i potrebe, a to mi je ispričala na toliko surov, snažan i samosvjestan način da je gotovo nemoguće ne prepoznati vlastitu prošlost u njezinoj priči.

Za vrijeme stvaranja knjige na neki ste način bili i terapeut tim ženama. Što ih je potaknulo da vam otvore dušu i s vama podijele svoja traumatična iskustva?

Ljudi vole kada im postavljamo pitanja o njima samima, a to nema veze s egom. Jednostavno je lijep osjećaj kada preko puta vas sjedi osoba koju zanima koja je vaša omiljena boja. To je pogotovo važno onim osobama koje imaju osjećaj da ih pojedinci i društvo ne primjećuju. Kada im netko postavlja takva pitanja, na njih taj pristup može djelovati iscjeljujuće!

tuga, žena

Iza svih priča u vašoj knjizi skriva se usamljenost. Kako se mi, kao žene, možemo boriti protiv tog osjećaja?

Važno je znati da samoća i usamljenost dolaze i odlaze. Sutra je novi dan i novi početak. Ako se osjećamo udaljeno, ne usamljeno, važno je sjetiti se kada smo se posljednji put tako osjećali. Sljedeći korak je i pomoći nekome drugome da se tako više ne osjeća. Treba suosjećati. Duboko se povezati s drugima.

Jesu li žene u knjizi „zatvorile“ ta poglavlja u svojim životima i na tom putu doživjele neku vrstu iscjeljenja?

Govorit ću o Maggie jer je ona jedina žena koja nije skrivala svoj identitet. Rekla je da je na ovom putu uspjela zatvoriti stvari i probleme što su je mučili cijeloga života. Maggie je na ovom putu krenula s točke na kojoj joj nitko nije vjerovao do mjesta gdje joj tisuće i tisuće žena vjeruje. Javljale su joj se žene iz cijeloga svijeta, iz Kenije, Indije… samo da bi joj rekle kako im je njezina priča pomogla da pronađu vlastiti put i dožive potrebno iscjeljenje.

Među onima koje su je najviše dotaknule bila je priča Maggiena uzora, Abby Wabmach (trenerica i bivša igračica američkog nogometa, op. ur.) koja je objavila sebe kako čita knjigu. Nakon što sam rekla Abby koliko je Maggie cijeni, Abby je na to odgovorila: „Maggie je MOJ heroj. Zbog toga sam imala osjećaj kako mi je duša 'zasvijetlila'“.

Jeste li i vi na neki način osjetili da ste se oslobodili svojeg tereta prošlosti? Što ste naučili na ovom putu?

Mnogo sam naučila o stvarima koje sam pokopala i izbjegavala, o svojim traumama, vlastitim strahovima… Shvatila sam da smo svi veoma slični! Osobno me najviše iznenadila spoznaja da smo zbog vlastitih strahova i srama okrutni prema drugima. Mnoge žene ne podržavaju i ne validiraju potrebe drugih žena, osim ako to nije predstavljeno ili „zapakirano“ na društveno prihvatljiv način. Shvatila sam da naše želje nose težak teret želja i potreba naših majki.


Izabela Vrtar

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci